skaska

Sve je stvar koncentracije
Na devet sam po sto u koloni
Dijete mi se javlja sa sjevernih mora
Dok ono leti ja pijem u Froplandiji
Pijem da ne zaboravim
Vjetrim prenoćište
propeliram
Red na red
I još
Veli
Ništa posebno
Ništa majko
Od plastelina pripizdina

Izgleda da je stvarno potrebno potonuti na dno kako bi vas NETKO potom izvlačil. Ma uvijek mi padne napamet taj Titanik. Al s izvlačenjem ne bu sam tak jednostavno išlo. Komad po komad, pa tko bu imal sreće.
U sjebanoj državi ni navike nisu postojane, uključujući i onu pušačku.
Priznajem, volim se pretplatiti na novine. Ufura mi ih u kaslić nesretnik koji se mora buditi u četiri kako bi provozao friške vijesti po svom dijelu grada. I kaj sad? Još nije kraj godine, a ja ne bih više to smeće. Jer nisam se pretplatila na smeće koje je postalo smeće u pola pretplate. Oprostila sam im što mi nisu poslali dar koji je u međuvremenu prestao izlaziti. Tko jebe dar, ionako bih se i bez njega pretplatila.
Al da u tekućoj godini dvaput mijenjaju koncepciju, naravno na gore, to teško opraštam. Prije tjedan dana dno se već moglo osjetiti. Foto vijesti kak se neka holivudska fufa pika heroinom, pa fotke poznatih?! pod kišobranom po kiši ma zamislite molim vas lijepo kako su se samo sjetili...Sadržaj novih epizoda neke turske sapunice u koju bulje luzeri koji puše već dvadeset godina na izborima i okolici, već tridesetipeta stranica hvalospjeva kazališnog komada vlastitog zaposlenika, fotke raspaljene preko cijele strane uz tisuću puta prežvakane savjete poput onog da moramo šetati po svježem zraku, planinariti, a kad smo u posebnom bedu slušati glazbu. Sve to garnirano odurnim pravopisnim greškama dosljedno sprovedenim od naslova do ono malo slova koja tu očito imaju samo ulogu potpisa pod slike. Nije ni čudno što ih i mrtvi zaobilaze.
.

lepo je kaj su naše blogerice objavile pismo. ja bum sutra obavila nekaj vjutro, pa bum išla malo k njima. tko more nek ide. nadam se da bum tam našla i Celakoskog i Uršu i ostale. morti najdu vremena iako nije baš u centru grada. zaprav, imaju li i te žene pravo na (g)rad?!

- kakav si ti lukabran, šmrc, apciha, šmrc?!*%$
- propuštam. priznam. a jel' mi pola praštaš?
- pola praštam pola seksu dajem

i nemoj da mi je tko koje slovo ukrao!

koji program sad vrtiš?
eh, da smo nesvrstani.
ja bih afričke i azijske filmove tako mi cvilidrete.
ne sapunicu, nekaj tvrdega
a da idemo malo na sjever bez milića
i đe je đelo, ki da je u privremenoj
zar smo spali na crvenu krpu
nemam snage ni upitnik dodat
voda se penje
jaca zove a
vojskaska

slovenci se počeli tresti, a još nismo ni ušli

dok neke nacije već desetljećima istražuju svemir, mi eto nikako odmaknuti od istraživanja rabote naših do jučer uglednika, a zapravo prefriganih lopova, izdajica, gnusova halapljivih uh...
eto ga, prvi arak današnjih novina objavljuje rezultate istraživanja s današnjim danom.
ne znam jesam li sretnija zbog spoznaje kak se gulila voljena domovina. primjerice to što znam kako su se posjetnice naplaćivale po 8 kuna (osamkuna) komad. možda baš na primjeru te male papirnate konfekcije možemo tek proniknuti u dio halapljivog profila glavnih i sporednih aktera. tek proniknuti, jer teško je to shvatiti, baš poput svemira

Bi bilo da si nisam dala riječ da ću neko vrijeme šutjeti. Prvo, teško mi je, jer me uopće niste oplakivali, ono ko je jebe. Okej. Zato mi je sad malo lakše šutjeti, al da kojim slučajem pregazim vlastitu riječ ko netom ispljunuti hračak, pa je onako zelenoplavu razvlačim...Neću! Suzdržat ću se teškom mukom, ali teškom mukom, jer materijal koji imam teško je držati za sebe. Zapravo, mislim da to uopće nije ni zdravo, jer evo sad u trenutku kada se lomim bez ičije pomoći, mislim okej da me neko šubne, zacipelari, pritisne uza zid pa udri, ali ne, ja sama, u ovom teškom trenutku, u trenutku kada riječi samo što ne iscure, dakle, u ovom za mene doista prijeLOMnom trenutku ostajem pri svome.

bogom

idem ja tak po cesti i vidim ženu veli dobar dan, dobar dan velim i ja njoj. nije mi bila poznata, no božemoj, valjda me zamijenila. zakaj ne pozdraviti, od pozdrava glava ne boli. trenutak kasnije shvatim da je dobar dan rekla nekom na mobitel koji je pak prikrivala duga plava kosa. ipak, čovjek koji mi je dolazio ususret pomislio je kako taj dobar dan velim njemu i srdačno mi je odvratio, dok je moja susjeda, približavajući se s lijeve strane pomislila kako pozdravljam nju. o kako dobar dan!

ona mala kaj je bacila (sve) peseke u rijeku i prethodno njima nemoćnima "moćno" vitlala, čujem, identificirana je po svetoj narukvici. to je ona narukvica od drvenih pravokutnika povezanih gumicom, a na svakom pravokutniku svi sveci i gospa. ziher sam da je imala i lančić s križom ko i većina naše i remetinečke braće

i velim ja jednoj ženi jučer, sve gledajući joj na trbuh:
- A tu je sigurno nekaj...Kad vam je termin?
A ona meni:
- Nema ničeg!?
Bemti krizu i recesiju.