skaska

- Audi, Mercedes, Zastava, nepoznato, Citroen, Kia, nepoznato... - kraj Miše je prolazila rijeka automobila.
- Plavi, plavi, srebrni, metalik, bijeli, crveni, plavi - obično su se sve boje slijevale u sivu. Osobito kad je bio umoran, a bio je umoran kad se gurao mijenjati Slavka. Svjež na poslu, a Slavko je ko za ludo skoro pa svake subote imao neku svadbu. A subotom je bilo pravilo: krkljanac, osobito za VRIJEME PREDUSKRSNE GROZNICE. Našli bi oni već neku zamjenu, al se ovaj u početku stvarno nametao sve dok ga zbog toga nisu svi počeli koristiti. Kad god je trebala kakva zamjena, evo ti Miše.
- I ja moram na svadbu!
- Rodila mi se kćer!
- Dolaze mi punica i tast na ručak! - kao da je govorio gluhom dobro jutro.
- Krivo, stari moj - jednom mu je očitao bukvicu Žac. - Trebo si se otpočetka ispravno postaviti. Dečki ko dečki. Iskoriste svaku priliku, a ti si, stari moj, ispao prava prilika.
Ni u snu ne bi pomislio da će pola svog života, ma cijeli život, provesti u dva kvadrata jebene naplatne kućice.
- Radit ću još neko vrijeme, a onda ću smislit neku pizdariju.
Lijeva mu je ruka otišla u pizdu materinu. Treba izdržati stalno je držati na otvorenom, i po suncu i po kiši, i zimi i ljeti. Šaka mu je bila podložna raznim infekcijama. Novac je prljava stvar, a u njegovoj ruci gnijezdila su se razna, prljava sranja. Najodvratnije su bile tople kovanice koje bi vozači obično držali u ruci od automatskog djelitelja potvrda.
Znate li kako izgleda dvadesetpetkilometarska kolona? Što se događa u naplatnoj kućici? Mišo je završio srednju veterinarsku i zna kako izgleda umoran konj. Poput njega. Ne sviđa mu se ono što radi. Osjeća da ludi. Ruka mu je neprestano u pogonu. Registrira samo poneki automobil, boju i lice. Ludi. Čeka prvu priliku. Neki BMW zaustavlja policija. Trči u alatnicu i uzima sjekiru. Sjeda na radno mjesto. Ususret mu stiže žuta buba i u njoj zanosna brineta. Oči joj se ne vide. Naočale izrazito velikih okvira doimlju se poput mušljih. Muha za volanom. Mišo uzima sjekiru i desnom rukom zamahuje prema svojoj lijevoj. Sječe je, ali nedovoljno. Krv lipti, svi trče prema Miši. Krvari neutješno. Pada u nesvijest. Još ne dovoljno. Budi se. Izgovara:
- Muha! Muha!
- Lud je, jebote. Uvijek je bio čudan. Mijenjo je svakog. Nije normalan! - viče Ljubo iz susjedne kućice za kamione.
- Drž ga! - Ljubo, Jozo i medicinski tehničar odvlače ga u kola hitne pomoći. Ljubo ga zamjenjuje. Nema se puno vremena za dogovore. Kolona ne može čekati. Ionako već čeka.
Posljedice incidenta su brzo sanirane. Ne prelaze okvire rekla-kazala očevidaca u što ulazi nekoliko desetaka automobila i osoblje naplatnih.
- Kamioni su mila majka. Veći su i manje ih je! - Ljubo opsuje u sebi i skine sandale s nogu.


***SRETAN USKRS i Luki Omanu, i reklami za nesicu i svima koji svraćaju na piskaranje skromne hrvatske domaćice. Jaja nikako da mi pozelene. Odustala i sad tražim CRVENU BOJU.