Florence Foster Jenkins je moj idol! :))
Jako, jako, jako mi se svidio film.
Izašao prošle godine, kod nas se zove 'Neslavno slavna Florence'.
Od sveg srca preporučam.





Originalna snimka:

Slušati tiho, tiše

Danas je sve bolje.
Ipak, odgovara ovo;

Povratnici

IMA PSOVKI.
Danas sam stvarno bijedna i nikakva.
Došli smo natrag.
Bilo je svađe na putu.

Ne razumijem ljude koji se raspizde
jer im ide na živce kad si zlovoljan,
ne daju ti prostora da si umoran,
bolestan,
ili jednostavno nezadovoljan
kaj se moraš rano dić.
Pusti me na miru i odjebi u troskoku
dok se ne oporavim.
Naime, kad su oni povazdan (doslovno) zlovoljni
i nezadovoljni
baš svakim detaljem svoga života,
do te mjere da ih to razboli,
i njihova trava im nikada nije dovoljno zelena,
očekuje se od drugih da se saživljuju
sa njihovim cendranjima,
to treba suosjećati stalno,
i za najblesavije gluposti.
'Ja uvijek nosim neke krpe.'
(A u pičku materinu)
'Ja sam stvorio samo to i to u životu,
a pogle kako je tome i tome uspjelo ovo i ono.'
(Ma boli me patka).

Ne razumijem, također , one ljude
koji kad ti se nekaj neugodno nepredviđeno desi,
recimo zametnuo si novčanik,
jebiga, nisi si to živciranje htio priuštiti
ali se eto dogodilo,
dakle , oni te počinju častiti pogrdnim nazivima
poput budala, glupan i svašta još i puno gore,
umjesto da kažu
Hjej to se svakom može dogoditi,
ne brini riješit će se to,
ne sekiraj se.
Mrzim takva govna od ljudi.

One koji se ne znaju nasmijati na grešku.
Koji znaju samo pravocrtno.
One koji zauzmu prostor
i energetski izjebu svakoga do njegovih maksimalnih granica.
One koji predbacuju drugima.
Koji se rugaju drugima.
Koji misle da su duhoviti, a prosti su.



Mislila sam da sam tužna.
A u stvari sam ljuta.
Ne nisam ni ljuta.
Fuj.

Svakodnevna jadikovka

Ponekad imam dojam
da vučem ne jedan,
nego dva pluga.
Nastojim to činiti najbolje kak znam,
al nekad mi se stvarno (više) ne da.







Dakle, nakon dva tjedna Pule,
neodržavane i prljave,
došli smo pod Velebit.
U Puli je bilo NESNOSNO vruće.
Teško zdravim ljudima,
a opasno za bolesne.....
Naš auto nema klimu,
nikud nismo mogli osim po klopu
i obavljati najnužnije radnje.
Bilo je to kao voženje u pećnici....
Poslije Istralandije,
rođendanskog poklona kćeri,
kada se kao s Neba
neplanirano i u točno vrijeme
pojavila njezina najdraža frendica,
kao dobra vila,
ili ljetni poklon Deda Mraza,
ili Befane,
i išla s nama
te nas oslobodila
sudjelovanja u vožnji toboganima,
dakle nakon ročkasa,
suprugu su se dodatno upalila stopala.
Kao da su od crvenog,
tankog i ultradelikatnog papira.....
Ipak, hvala kremama i ljekovitom bilju,
nekako se i sve to smirilo,
čak smo na koncu
obišli Kaštel u Puli.



Svi potresi,
oluje i nevremena nas su obišli.
Ali zato,
jučer smo morali puzati do ovdje -
jaka kiša i bura
dobro su nas isprestrašili
drugu polovicu puta.


Danas ponovo bolujemo neke boli,
neću u detalje,
ali ne znam više kako pomoći,
samo (prestrašeno) gledam;
godišnji se nastavlja
i brzo će završiti....
I radna akcija će ići nanovo.





Radujte se narodi
ako vam je život
normalan,
uobičajen i dosadan.