28.9. 2017.

Ako plačem po noći,
slijedeće jutro mi puca glava.

Ovo s tetom L. me rastužilo,
prošli post....,
znam, sve je to prirodno,
ali je prirodno i rastuživanje.
Kao što je prirodno sve,
na što uopće možemo naići u životu,
nema ničeg neprirodnog
i u naizgled najneprirodnijem.
Nemam pojma zašto je to sad bitno.
Uglavnom,
kao i uvijek,
uz smrti idu i životi.
Doputovao nam je naš Ameri/kanac.
U napasti sam da napišem naziv od milja,
ali nije lijep. :D
Izgubilo mu kofer u Turskoj,
ali izgleda da će uskoro stići.
Uplašen svim tim situacijama u familiji,
stari stari,
nenadana smrt bratića,
braco kao takav,
naš dragi D. je odlučio doći,
srećom je jako drag
i kad dođe cijela scena nekako živne,
to je baš lijepo.
Uz dolazak, ima još novosti.
Najvažnije od sveg,
bila je pikica.
Strahovala sam danima unaprijed,
ali ovaj put nema ništa.
Nula, ništa.
Nema NIKAKVIH nuspojava.
Neposredno nakon toga bio je žut,
uvijek kad ga pokupim bude žut.
I to je to ,
do sutradan je i to prošlo....
Ne znam koje molitve su pomogle,
jer molitve su odaslane
NA SVE POSTOJEĆE ADRESE,
ne znam kome točno da se zahvaljujem.
:)))
Pa se zahvaljujem svima, svemu :)))
Sad dugujem još jednu svijeću na Kamenitim vratima,
uz sve prije obećane;
nakon ljeta iz kojeg smo živu glavu iznjeli,
svirepog kraja sezone,
ludog i hipernapornog puta u Dubrovnik,
već za to sve dugujem svijeće.
Ne znam kako mi se to dogodilo,
da živim život
u kojem postoje situacije
za koje se istinski pitam kako sam ili smo ih istrpili uopće.
Kad će doći nešto lakše?
No, da ne bih samo jamrala,
jer valjda sve je kako treba biti,
red je da se zahvalim,
stalno mi se pomaže,
stalno.
Svako malo me je strah zbog nečeg,
ali naknadno vidm pomoć,
u raznim sitnicama,
a i krupnicama,
na razne načine.
I kroz druge ljude, također.
Hvala im!!!



Današnji zadatak;
osoviti se na noge,
očistiti kuhinju,
napraviti krpice sa zeljem,
otići na sprovod,
ispeči neki kolač,
dijete ima engl. i đipanje.
To je večernji izlazak,
čekanje u mraku :D

teta Lucija

Danas mi je mama javila da je umrla teta Lucija.
Čuvala me je jedno vrijeme, dok sam bila mala, mala....
Nikad nisam doznala od mame koje su to točno okolnosti bile da sam ja bila doma s njom (tetom Lucijom), a buraz i sestra u vrtiću.
Do današnjeg dana je volim, i sjećam je se uvijek sa najtoplijim osjećajem u srcu.
Uvijek je bila pažljiva, i ljubav je bila obostrana. Bila mi je kao baka (generacijski je tu i spadala), mogu reći da me voljela tom jednom vrstom ljubavi i razumijevanja koju sam tada dobivala samo od nje.....
Nije bila bog zna što školovana, sama je podizala sina jedinca, muž ju je ostavio, radila je u tvornici, kad sam ja odrasla, znam da je čuvala i drugu djecu......sigurno jednako lijepo i toplo.....
Kroz odrastanje, ponekad sam je sretala na nekim važnijim događajima (moja mama bi je pozivala) , ona je znala zvati da nas čuje, ili bismo je mi obilazili, na imendan i tak....
Bolovala je prilično, ali je bila strašan borac, bila je jedna od najžilavijih osoba koje sam ikad srela u životu. U fazama bolesti kada bi prosječna osoba bila vezana za krevet, ona je jednostavno to odvacivala biti. Sjećam se kako je pričala kako ne bi mogla hodati, pa bi se nekim manevrom bacila s kreveta i onda što po podu, što na sve četiri, pa na noge na silu, i idemo dalje, do kuhinje, da napravi što je nakanila...... Ako je namjerila tamo doći, išla je i gotovo.
I imala je dug jezik, rekla bi što misli i kad se drugima to nije htjelo čut.
Mogu je točno čuti kako izgovara moje ime, promijenjeno u ime od milja.
Tajčić.
Ja sam nju pak zvala Lucila,
a kad bih se bila ljutila na nju - Lucijanka.
Moram ovo zapisati, jer ako zaboravim,
tko će mi znati reći???
Čujem je i vidim u svojoj glavi kao malo koga.
Naravno, sad mi je krivo da se nismo češće čule i slično, ali ipak mislim da je znala da je volim jako i posebno.

Bila sam debelo dijete koje je jelo sve.
Nije mi htjela davati čokolade koliko sam je žicala (beskrajno), ali me nije htijela niti odbiti.
Narezala bi one velike kocke Mliječne Krašove čokolade (ona veća čoksa od obične) na 4 ili 6 malih komadića, pa bi me tako ko ptičicu nasitno hranila, ili bi mi bananu narezala na tisuću tankih ploškica, pa bi bar malo suzbila moje opće izjedanje svega pred sobom.....sjećam se da sam samo takvu bananu voljela jesti, a naravno nitko to nije znao narezati na takav način.
I tko bi se potrudio toliko?
Ljutila se je jako kad bih ja pjevala 'pimpek moj, pimpek moj, samo dobro stoj' iako ja nisam imala blage veze kaj to znači (i sam bog zna gdje sam to bila čula...).
U stvari, vjerojatno je htjela dovoljno me prestrašiti da slučajno to ne zapjevam pred starcima, tko zna koje bi bile reperkusije, špotanje u najmanju ruku....

I tako,
i tako,
još jedna osoba je prešla.
Teta Lucija.
Čak mi je i mama vijest isporučila sa dozom neuobičajene pažljivosti....

Ne postoji niti jedna stvar, niti jedan problem, čije rješenje leži u mojim rukama ili u mojoj moći.
Sve ovisi o Božjoj volji i milosti.

Update

Prava jesenska glazba.
O samoći.
O tišini.
O dolazećoj hladnoći.
O promjenama.
O svjetlu i o sjeni.
O onom što je bilo.
O haljini boje cigle,
i torbici cvjetnog uzorka.
O mokrome.
O nekom sjećanju,
kojeg se ne mogu sjetiti
a stalno je prisutno.
Samo o toj sjeni.
O tome kad sam bila mala.
O tome kad sam bila velika.



Samo....Lisitza odlično počinje,
ali pušta se i nesmotrenom brzanju.



**************************************************


Ponovo kemo.
Onaj prvi lijek.
Dobro.