28.9. 2017.

Ako plačem po noći,
slijedeće jutro mi puca glava.

Ovo s tetom L. me rastužilo,
prošli post....,
znam, sve je to prirodno,
ali je prirodno i rastuživanje.
Kao što je prirodno sve,
na što uopće možemo naići u životu,
nema ničeg neprirodnog
i u naizgled najneprirodnijem.
Nemam pojma zašto je to sad bitno.
Uglavnom,
kao i uvijek,
uz smrti idu i životi.
Doputovao nam je naš Ameri/kanac.
U napasti sam da napišem naziv od milja,
ali nije lijep. :D
Izgubilo mu kofer u Turskoj,
ali izgleda da će uskoro stići.
Uplašen svim tim situacijama u familiji,
stari stari,
nenadana smrt bratića,
braco kao takav,
naš dragi D. je odlučio doći,
srećom je jako drag
i kad dođe cijela scena nekako živne,
to je baš lijepo.
Uz dolazak, ima još novosti.
Najvažnije od sveg,
bila je pikica.
Strahovala sam danima unaprijed,
ali ovaj put nema ništa.
Nula, ništa.
Nema NIKAKVIH nuspojava.
Neposredno nakon toga bio je žut,
uvijek kad ga pokupim bude žut.
I to je to ,
do sutradan je i to prošlo....
Ne znam koje molitve su pomogle,
jer molitve su odaslane
NA SVE POSTOJEĆE ADRESE,
ne znam kome točno da se zahvaljujem.
:)))
Pa se zahvaljujem svima, svemu :)))
Sad dugujem još jednu svijeću na Kamenitim vratima,
uz sve prije obećane;
nakon ljeta iz kojeg smo živu glavu iznjeli,
svirepog kraja sezone,
ludog i hipernapornog puta u Dubrovnik,
već za to sve dugujem svijeće.
Ne znam kako mi se to dogodilo,
da živim život
u kojem postoje situacije
za koje se istinski pitam kako sam ili smo ih istrpili uopće.
Kad će doći nešto lakše?
No, da ne bih samo jamrala,
jer valjda sve je kako treba biti,
red je da se zahvalim,
stalno mi se pomaže,
stalno.
Svako malo me je strah zbog nečeg,
ali naknadno vidm pomoć,
u raznim sitnicama,
a i krupnicama,
na razne načine.
I kroz druge ljude, također.
Hvala im!!!



Današnji zadatak;
osoviti se na noge,
očistiti kuhinju,
napraviti krpice sa zeljem,
otići na sprovod,
ispeči neki kolač,
dijete ima engl. i đipanje.
To je večernji izlazak,
čekanje u mraku :D