...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...dio...
- Draga majko i oče, to je moj prijatelj Strahimir Oreb, iz zemlje Ilirije, moj drug u dobru i zlu, čovjek kojemu dugujem svoj život.Strahimir zakorači naprijed, zagrli starog svećenika Lemuela i pruži ruku ljepotici Hamat, u čijem srcu sijevne vatra i zapali se plamen ljubavi za kršnog junaka. Stari Lemuel joj se učini poput starog Metuzalema, dok je Strahimir Oreb izgledao poput najvišeg libanonskog cedra koji baca svoju sjenu sve do Joridskog kraja. Vesela povorka krene prema kući praćena služinčadi i mnoštvom znatiželjnika, koji će još dugo prepričavati kako je stari Lemuel dočekao svoga sina i kako je lijepa Hamat vatrenim pogledom ošinula stranca. Svirači su zasvirali napjeve iz gorskog kraja izraelskog, zvanog Joridski kraj, prema starodrevnom kralju Joridu koji se okupao u rijeci Jordan i izliječio od gube. Cijeli Joridski kraj odzvanjao je od vesele pjesme. U jednom trenutku pjevač zapjeva pjesmu o lijepoj Libanonki i njezinom odabraniku, koji se utopiše u rijeci Jordan zbog nesretne ljubavi. Lehi Manuel se diže kao gromom pogođen, jer to bijaše pjesma njegovog djetinjstva, pridruži se pjevaču i grlenim glasom zapjeva pjesmu svoje mladosti. Lijepa Hamat gledala je svog sina jedinca i činilo joj se kao da sanja. Prizor je bio nezemaljski lijep, tako da je Strahimir Oreb stajao nijem kao oduzet. Nikada prije on nije čuo svog prijatelja kako pjeva. - Još jedan božanski dar - kaže Strahimir više za sebe. Hamat ga pogleda ispod oka i progovori: - Kada je Lehi bio u dobi od deset godina, otpala mu je crna kosa i pobijelila put. Boja glasa mu se tako promijenila da je cijela karavana zastala na svom putu slušajući pjesmu Lehi Manuela. Svi su bili zadivljeni osim staroga gunđala Lemuela, koji je tvrdio da je to djelo Satane i njegovih legija. Lemuel ima ponekad čudne ideje, pogotovo otkad se druži s moćnim čovjekom iz Tarza, najžešćim progoniteljem sljedbenika onoga kojeg su Grci prozvali Krist. Gozba je počela tog kasnog popodneva svečanim ručkom koji je bio poslužen na otvorenom, jer je kuća bila premala da primi sve goste i znatiželjnike. Veliki park oko kuće bio je nakrcan ljudima. Pehari vina kružili su od ruke do ruke da se zaliju komadi mesa kojeg je bilo u dovoljnim količinama, tako da nitko od prisutnih nije ostao neposlužen. Rog obilja prelio se iz kuće starog Lemuela kojemu su svi iz tog kraja služili dok nije nagomilao silno bogatstvo. Nije puno vodio računa o prihodima i rashodima kuće, ali je zato o svemu brinula lijepa Hamat. Raskošna je bila ljepota žene s juga, koja je zakoračila tek u svoju trideset i šestu godinu života, a silna je bila i njezina ćud. Govorilo se po cijelom kraju kako Hamat otpušta nadzornike imanja kada ih se zasiti kao ljubavnika. Zli jezici nikada ne miruju, pogotovo ako jedan starac pod krov svoj dovede takvu raskošnu ljepoticu. Hamat bijaše visoka stasom, dugih nogu i lijepo oblikovanih bujnih grudi. Valovita kosa, boje marelice, dosezala joj je do struka koji je bio tek malo zaobljen, dok su joj lijepe trepavice skrivale na tren dva bistra oka, plava kao rijeka Jordan za ljetnoga vremena. Zube poput bisera prekrivale su lijepo oblikovane usne koje mame na poljubac, a čvrste ruke držale su cijelo imanje. Poput grmljavine činila se njezina ljutnja, a kad bi se smijala, bilo je to kao da se čuju slapovi bistre vode ili smijeh samih bogova sa Olimpa. Nijedan muškarac iz tog kraja nije mogao stati pred lijepu Hamat i izdržati njezin pogled. Nijedan nadzornik, kojeg bi Hamat otpustila u svojoj srdžbi, nije se više pojavljivao u Joridskom kraju. Sveti čovjek, kojeg su zvali cadik, jednom prilikom je rekao: - Ljepotice Hamat, da si živjela u doba cara Salomona dobila bi dvije kneževine za tvoja dva lijepa plava oka; za lijevo bi oko dobila veliku Galileju, a za desno Samariju. Hamat je dobrodušno zagrlila starca, posadila ga na najmekši ležaj, iznijela pred njega sve najbolje što je u kući imala i rekla mu: - Časni rabi Ben Nune, vaše su riječi oštre kao mač, ali moja ljepota je moj teret. Sjednem li na travu, ona vene; od mog pogleda žuti lišće na drveću; ljudi me se boje kao da sam izdanak Satanine legije, a ne žena od krvi i mesa. - Ne brini, ljepotice Hamat, dočekat ćeš i ti dan kad će te muška sila skršiti; činit će ti se da su se libanonske planine srušile na tebe. Pojavit će se u tvom životu čovjek crne kose i mrkih obrva, junačkih ruku i glasom poput trube. Izgledat će ti kao cedar libanonski koji je sišao u dolinu. Ti ćeš tada biti ruža rascvjetana u svoj svojoj raskoši i u pravim godinama. Nakon tih riječi stari Lemuel se smijao govoreći kako i božji ljudi mogu ponekad biti plitke pameti. - Otkud takva ljepota Hamat? - kaže Lemuel - Svi ste vi slijepi kod zdravih očiju. Hamat je sasvim dobra da me poslužuje, ako se pak uzoholi, otjerat ću je. Na to se cadik nasmije pa kaže: - Časni Lemuele, lijepo je to udesio Bog Abrahamov, da su starci poput male djece. Neka bude blagoslovljeno ime njegovo. - Amen - amen - dodala je Hamat više za sebe i otišla ostavljajući dva umna čovjeka da raspravljaju o vjeri. Danas se ostvarivalo proročanstvo svetog čovjeka Ben Nuna. Libanonski cedar sišao je u dolinu, a ime mu je Strahimir Oreb. Hamat se trgne kao da je gromom ošinuta. Digne se od stola i povuče sa sobom služavku Hatilu vodeći je za ruku kao da ju želi utopiti u vodama Jordana. Hatila je prestrašeno koračala za gospodaricom koja ju uvede u kuću i stjeravši ju u kut progovori: - Zaklinjem te Bogom i svim anđelima, da ovo što ću ti reći ostane među nama, no ako progovoriš ikome i jednu riječ, kunem ti se Bogom živim, da ću te odvesti na trg u Jeruzalem i prodati Rimljanima kao roblje. Evo ti dvije kese zlatnika da preuzmeš sve poslove u kući, da nadzireš sve što ja nadzirem. Tri mjeseca si gospodarica ove kuće i zato ću te bogato nagraditi. Hatila je stajala nijema od čuđenja. Ušla je tek u tridesetu godinu života, bila je tjelesno jaka, ali i bistre pameti i odmah je shvatila što joj je činiti. Kad su se vratile među goste Hamat je sjela pored sina nasuprot Strahimiru. Kada bi se sreli njihovi pogledi, kao da je sijevnula vatra, jer Strahimir Oreb mogao je izdržati pogled lijepe Hamat ne trepnuvši. U ratničkom srcu nije odmah planula ljubav, već nešto kao čežnja za svojim zavičajem, starom majkom i sestrom Tamarom. Strahimir je imao trideset i jednu godinu, a više od deset godina nije vidio ni majku ni sestru. Čudno je muško srce zato što muškarac može pronijeti slavu rimskog carstva i u najudaljenije krajeve ovog svijeta, a da u njegovom srcu ipak ostane nedirnuta oaza gdje je njegov zavičaj i draga lica. Zato je Strahimir nazdravio lijepoj Hamat govoreći: - Sretan je moj prijatelj Marcijan Jula što je ispuzio iz tako lijepog krila, sretan je što je doživio ovaj dan, zato pijem za sreću mog prijatelja i vašu sreću, časna gospođo Hamat! Hamat ga ošine pogledom poput biča, polako ustane i progovori: - Sretan je ovaj dan što majka vidi sina, junaka ovjenčanog slavom, ali je još veća moja sreća što znam da je Lehi Manuel našao u vama prijatelja kojeg nije imao u cijelom svom djetinjstvu - malo zastane ne znajući više što bi rekla, pa doda više za sebe: - koliko događaja samo za jedan dan, a i taj još nije završio. Popila je sasvim malo jakog pića i namrštila obrve. Bila je to stara medovina, gorko piće puno vatre pomiješano s vinom iz Libanona. To piće su u Joridskom kraju zvali "božji grom", jer se čovjek od njega vrlo brzo mogao napiti. Zato je Hamat bila oprezna, svega nekoliko gutljaja tog jakog pića i ona više ne bi bila sigurna na nogama. Zato su taj "božji grom" i zvali piće za muškarce, te bi ga iznosili pred vojskovođe i kraljeve kada bi prolazili tim krajem. Za spravljanje tog pića bio je zadužen Lemuelov vinogradar Haim Gaon Tov, koji je na Lemuelovom posjedu bio jedini nadzornik kojeg Hamat nije otjerala. Bio je to smrknuti čovjek srednje životne dobi, škrt na riječima, a opijao bi se samo s vremena na vrijeme, kada nije bio u službi. Nakon te zdravice gozba je postala još veselija. Lehi Manuel je opet pjevao, dok je Hamat sjela do Strahimira Oreba, tako da su mogli razgovarati ne morajući više krijumčariti poglede. Kao da se počeo topiti led u Strahimirovom srcu kad je predložio Hamat da zaplešu. Razvilo se veliko kolo, jer je sve više ljudi plesalo i svi su bili razdragani. Lehi Manuel je pjevao ljepše nego ikad do tada. Spustila se već i noć, pa su svuda okolo bile zapaljene uljanice. Mjesec je virio kroz granje prosipajući srebro svoje mjesečine. Usred tog veselja pojavila se kočija, koja je više ličila na bojna kola kakva se viđaju u rimskim arenama. Trkači konji vukli su kola u kojima su stajala dva muškarca. Kočijom je upravljao čovjek srednje visine u rimskoj odjeći, dok je drugi, visoki i stasiti muškarac četrdesetih godina, izgledao vrlo otmjeno. Malo prorijeđena kosa bila je već prošarana srebrom. Oštri pokreti podsjećali su na zapovjednika rimske vojske, dok mu je lice bilo kao u filozofa koji je upravo krenuo održati predavanje. Silazeći s kočije lijevom je rukom pridržavao svoju odjeću, dok je u desnoj držao crni kovčezić stegnuvši ga tako čvrsto da su mu članci na ruci pobijelili. Čim su ta čudna kola stigla, zaustavili su se svirači i plesači kao da su baš njega čekali i kao da od njega i od njegovog odobrenja zavisi cijelo raspoloženje te večeri. Stari Lemuel ustao je od stola i krenuo ususret svom gostu i njegovom sluzi. Uhvatio ga ispod ruke, doveo do stola i predstavio gostima: - Ovo je moj prijatelj Savao iz Jeruzalema. Žamor nastane među okupljenom svjetinom, jer su svi znali da taj čovjek progoni sljedbenike onoga koji je pred desetak godina razapet, a bio je iz ovih krajeva, iz plemena Davidova. No, gost u Izraelu je svetinja, zato je Lemuel naredio sviračima da tiho zasviraju ne bi li muzikom prikrio opću pomutnju. Gdje god bi kretao Savao iz Tarza, čuo se žamor svjetine od onog dana kada su u Jeruzalemu kamenjem zasuli i usmrtili jednog mladog čovjeka imenom Stjepan. Kažu da je Savao iz Tarza osudio tog čovjeka na odobrenje svećeničkih glavara. Takva je bila Savlova moć da je po pitanju vjere bio gospodar života i smrti. Lemuel ga je upoznao još u vrijeme dok je putovao i trgovao. Na tom putu prodao je dva broda Savlu, tako da ovaj ima udjela u trgovini morem i velike posjede na granici zemlje Fenicije i u Damasku, kamo često putuje starim karavanskim putem koji prolazi nedaleko imanja Lamuelovog. Ljudi Joridskog kraja često bi viđali tog čovjeka kako sa slugama svojim putuje ovim krajevima, zastaje kod Lemuelove kuće da se malo odmori i okrijepi, a onda sa izlaskom sunca kreće dalje prema sjevernim pokrajinama. Uvijek bi mu se ugibali s puta, no sada je "uljez" došao među njih u najsvečanijem trenutku, pa zato za mnoge to bijaše neprijatni doživljaj. Jedno je sresti čovjeka na putu, a drugo na svečanosti s njim dijeliti hranu i piće. Lehi Manuel priđe Savlu iz Tarza, te se s njim pozdravi. Rukovali su se na rimski način, s obje ruke tako što su dlanovi okrenuti prema gore. Bio je to običaj u Rimljana kako bi se vidjelo da čovjek ništa ne drži u rukama. - Pozdravljam te, Lehi Manuele - kaže visoki gospodin - za mene je velika čast da budem u društvu onoga tko ovim prašnjavim putevima pronosi slavu rimskoga carstva. Taj bi govor bio primjereniji rimskom Senatu nego u bujnom perivoju bogatog svećenika, ali prilika sastavlja i rastavlja ljude. Lehi Manuel mu odgovori: - I meni je čast upoznati čovjeka čije se ime često spominje i u rimskom garnizonu. Tada se lice Lehi Manuela preobrazi, a čudnim glasom progovori: - Savle, Savle, moćni čovječe, putuješ u pravcu Libanonskih gora i preko doline Sidek kroz pustinju do Damaska sirijskog, ali ovaj put nećeš stići. A kada se budeš vraćao iz Damaska, sresti ćeš Savla iz Tarza i pitati: "Otkud taj čovjek? Iako mi je obličjem sličan, ja ga ne poznajem". Zatim normalnim glasom objasni: - Nije to, Savle, od mene ni roda mojega, a najmanje od moje volje. Svi su ostali bez riječi, samo je stari Lemuel promrmljao sebi u bradu: - Zar tako izgleda prorok novoga vremena? Gamalijele, ti si meni ipak podvalio! Savao iz Tarza imao je osjećaj kao da stoji između dva luđaka koji jedan drugome dobacuju naranču govoreći kako je to bundeva. No, mudra Hamat pokuša sve zagladiti pa reče: - Moj je sin malo previše popio "božjeg groma" od čega mu se jezik sapliće. Prišla je Savlu i ponudila ga punim peharom jakog pića želeći tu nelagodnu situaciju preokrenuti u svoju korist. Savle je bio prvo političar, a tek onda svećenik visokog ranga. On uzme pehar iz Hamatinih ruku, visoko ga digne i nazdravi: - Neka živi slava Lehi Manuela, junaka s Istoka koji je ipak više junak, a manje prorok! No, to je valjda volja Boga Abrahamovog, zato pijem u njegovo zdravlje i zdravlje svih vas koji ste večeras ovdje! Savle je iskapio pehar oštrog pića a da ga to nije oborilo s nogu. Time je izazvao takvo oduševljenje među prisutnima, da su mu bili spremni sve oprostiti. Onaj tko je u stanju popiti pehar "božjeg groma", može progoniti koga hoće, pomisliše mnogi. A možda ni onaj prorok, koji bijaše iz ovih krajeva, nije čuda radio sam, već uz pomoć zlih duhova? Satana se obraduje u svojoj palači pa reče Asmodeju: - Vidiš kako ja vladam iz trena u tren. Jedan pehar pića, koje ljudi zovu "božji grom", može preobratiti njihova srca i zato im neće sići njihov Mesija, jer moja je vlast na zemlji. Tog trena zagrmi od gore Karmel. Munja presiječe nebo preko cijele Galileje, Dekapolisa, pa sve do Egipta. Udar groma nije bio oštar, već samo kao da se netko s velikom bukom prevezao preko cijelog neba. Ljudi su se prestrašeno ogledavali, no tek jedan mali oblak bijaše na zapadnom nebu. Stari Lemuel je znao da je to gnjev božji, ali nije mogao progovoriti; Savao je znao da se nešto čudno događa, no nije mogao dokučiti; Lehi je shvatio da u njegovoj duši živi još barem jedan tuđi glas; Strahimir Oreb je sve to držao istočnjačkom mistikom; jedino je Hamat znala da je njezin sin prorok i da Savao neće stići do kraja svog putovanja kako je zamislio. Hatila je to shvatila na svoj način, da mora još žustrije posluživati umjesto gospodarice kuće, a Haim Gaum Tov uputio se u pravcu podruma s dvojicom slugu, da donesu još nekoliko pehara pića kojeg su zvali "božji grom". Od tog trenutka svečanost se nastavila nešto mirnije. Razgovaralo se o vjeri i politici, spominjale se reforme u namjesničkim sustavima, jer je cezar poslao nekoliko providura da provjere vojne i civilne vlasti. Rimska je administracija djelovala poput savršenog stroja; rimske su legije morale marširati u nove pobjede pribavljajući Rimu žito, vino i ulje, pobijeđene kraljeve i robinjice s Istoka. Kada je minula ponoć i zapuhao oštri vjetar s Libanonskih gora, svi su se već pomalo razilazili odlazeći na spavanje. Lemuel je poveo Savla iz Tarza u njegovu sobu, Lehi je otišao u svoju, samo su dvije sjene neprimjetno šmugnule. To je Hamat vodila Strahimira Oreba na obalu rijeke Jordan. Lehi je zaspao na svom starom ležaju odmah budući da je bio umoran od puta, a nakon što ga je savladao onaj glas, bio je i duševno slomljen, tako da je jedva koračao prema sobi. Od umora se nije stigao ni razodjenuti, već mu je odjeću svukla Hatila i pokrila ga vunenim pokrivačem stavivši mu pod glavu jastuk napunjen guščjim pahuljicama perja. Na obali rijeke Jordan stajaše dvoje ljudi, dva svijeta; svijet Istoka, ljepote kakva se samo na Istoku rađa, i svijet Zapada, kršni junak crne kose rođen ispod sunčane strane planine koje sovu Alpe. Poput mrgodnih bora na čelu nabire se gorje koje Europljani zovu Alpe. Ni dašak vjetra sa Jadranskog mora ne prodire u Srednju Europu, jer Alpe stoje poput nekog štita. Sasvim polako primicali su se jedno drugome kao da su gospodari polaganosti, no kad im se usne spojiše, bio je to sudar kaosa sa zemljom; kada im se udovi isprepletoše na obali rijeke Jordan, bilo je to poput zemljotresa. Vodili su ljubav na obali rijeke koja je tiho tekla prema Slanom moru odnoseći sobom ljubavne uzdahe lijepe Hamat i Strahimira Oreba. On je ljubio tu ženu sa Istoka tako kako nikada nitko nije ljubio, a ona mu je ljubav uzvraćala poput vulkana koji svoju lavu presipa, poput silovitog juriša rimske konjice. Probudio se ljubavni žar lijepe Hamat po prvi put grleći pravoga muškarca koji je njezinu utrobu ispunio vrelinom, a usne joj prekrio poljupcima slađim od Lemuelovog meda. Nije imala osjećaj da čini preljub; osjećala je pravu, istinsku ljubav i zbog toga se nije osjećala kriva; smatrala je da joj je to nagrada od samoga Boga za sve njezine patnje. Mjesec se ogledao u bistroj vodi rijeke Jordan svijetleći ljubavnicima, čija je odjeća bila žalosna gomila, poderana od silne strasti koja ih je na tren obuzela. - Ljubavi moja, dični Strahimire, za ovaj sam trenutak živjela i ako me sada zaspu kamenjem, neću se ni pokušati opravdavati. Moja ljubav prema tebi je kao rijeka Jordan. Možeš me odbaciti kad god poželiš, ali žudnja će uvijek moje srce tjerati u tvoju blizinu. Gospodarit ćeš mojim tijelom i mojim imetkom. Vidiš i sam da je moj sin Lehi još uvijek dijete, a rodila sam ga s nepunih šesnaest godina. - O, draga moja, kako si me usrećila. Deset krvavih godina marširam Judejom gdje ljudi pljuju kada prolaze rimski tlačenici. Ovdje sam samo zbog dugova jednom pokrajinskom namjesniku kod kojeg smo se zadužili. Te dugove otplaćujem služeći u rimskoj vojsci, a imam i obavezu udati sestru Tamaru sa bogatim mirazom. U mom kraju žene se udaju tek kad navrše dvadeset godina, ali ni sa trideset nisu prestare za udaju. - Da, običaji na Istoku i na Zapadu različiti su. Za ova tri mjeseca dok si kod nas, sastajat ćemo se na obali rijeke Jordan, ali tek kad Lehi zaspi. Samo kap-dvije bit će dovoljno da ga uspava, za to ću se ja pobrinuti. Sve dok živi gospodar kuće ja sam u očima svijeta preljubnica, no kad on ode Bogu položiti račune, onda sam slobodna žena, a uz to i bogata. Udat ćeš sestru Tamaru sa mirazom kakvog ne bijaše u tvom kraju. Imam zlata da ga ni kolima ne bi mogli odvesti. Ti si čovjek mog života i čuvat ću te kao malo vode na dlanu; tvoj je život od sada u mojim rukama. Ljubim te, a ljubav je jača od smrti, vlasti, svake vjere među ljudima, svakoga ugovora među državama, zato pamti ovu noć kad je zagrmjelo za vedroga vremena; pamti noć naše ljubavi na obali ove svete rijeke i čuvaj mi sina kao što ja čuvam svoju ljubav za tebe! I te noći bijaše sklopljen savez koji će trajati do groba. nastavlja se... |
Gospodin Mojsije i talijanski novinar Giuseppe stigli su u raj jašući na devama i uredno prijavili svoj boravak na porti I, gdje je sjedio anđeo a plameni mač mu je bio u koricama. Giuseppe je došao iz zemlje Italije, a Mojsije iz zemlje Palestine. Giuseppe je imao jasan cilj a taj je bio turističke prirode.
- Čudan si ti stvor, Marcijane Jula. Za sebe kažeš da si neobrazovan i neprofinjen, dakle, galilejska seljačina koja govori armenski i grčki jezik. Imaš drskosti izazvati najsmionijeg junaka asirske vojske, a onda ga savladati kukavičlukom i ubiti iz potaje. Bez ikakve si vjere, a pod zaštitom sile sa neba i Zemlje; duhovni svijet kojega poznaje tvoj djed Nefi, pribavlja ti čarolije i zaštitu. Zašto te onda toliko zaokuplja taj prorok koji je crtao po pijesku smiješne figure, ili hodao po jezeru tek onako, iz zabave? Pričali su da je prijetio rušenjem hrama u Jeruzalemu, ali stradaše samo hramski zastor, dok je sve ostalo nedirnuto. To s njegovim misterioznim nestankom iz groba je ponešto znam, zato čuj moju priču. U proljeće prije deset godina prvi put sam stupio na tlo Judeje, baš nekako u vrijeme kada su razapeli trojicu okrivljenih i skinuli ih što prije zbog blagdana Pashe. Mnoštvo naroda prolazilo je tim putem zbog prinošenja žrtava u hramu cara Salomona. Tog jutra postrojili su nas unutar zidina tvrđave. Peti prokurator Judeje, Poncije Pilat, spuštao se iz svoje palače ogrnut togom boje pustinjskog pijeska, ispod koje se presijavalo zlato. S druge strane dvorišta polako se prema njemu približavao stariji čovjek, iako mu je brada još uvijek bila crna. Nosio je svećeničke haljine i svitak papira u ruci kojeg je predao prokuratoru. Poncije Pilat je razmotao svitak i u sebi pročitao sadržaj, a onda je mirno rekao:
- Varaš se, Strahimire Orebu, moj će život proći a da neću vidjeti cezara licem u lice, dok svaki dan gledam svoj odraz u vodi, koji je djelo jednog jedinog Boga. Pitanje je samo da li, pored sve te nepravde na svijetu i pored tog silnog mnoštva ljudi, taj Bog hoće za mene znati? Uzalud bih ja prinosio žrtve ako on svoje lice od mene okrene. U tome je sva moja vjera, Strahimire; u tome da nemam nikakve vjere, jer ne odabire čovjek Boga, nego Bog čovjeka.
Vrijeme je sporo prolazilo dok su dvije vojske stajale jedna nasuprot drugoj. U prvim redovima jedne i druge vojske stajaše najodličniji borci. Na desno krilo stali su časnici zaštićeni trostrukim zidom dobro opremljenih boraca, a lijevo od te skupine, na malo povišenom mjestu, stajala je grupica najboljih strijelaca.
- Kažeš, zlatna krila?
- Časni Lemuele, ja te ne prepoznajem! Zar ti, koji si prošle godine na njih vikao govoreći im da su banda razbojnička; glas ti je bio poput grmljavine i mora da su se do Tira i Sidona čule tvoje pogrde, kako si ti sada med i mlijeko? Ti si stvarno razgovarao s nekim koji nije od ovoga svijeta; samo Gospodar svjetova ili njegov sluga mogao je obuzdati tvoju silovitu ćud i zavezati tvoj jezik u pristojni čvor.
Svećenik Lemuel slušao je šta mu to govori čovjek od svjetlosti dok je on nemarno ležao na prostirci grickajući zubima vlat trave. Po njegovom držanju vidjelo se da gotovo ni sam ne vjeruje u to što vidi pred sobom; njegova duša kao da je odvojeno razgovarala s Gamalijelom dok je tusto tijelo bilo predano užitku ovoga svijeta. Vani je sunce peklo i pržilo travu oko kamenja, no Lemuel je u hladu svoga šatora ležao na prostirci koja je bila položena na veliki jastuk ispunjen suhim aromatičnim travama, tako da je mirisala cijela unutrašnjost šatora. Na mramornom stoliću umjetničke izrade, bilo je meda u saću, naranči, suhih smokvi i pehar grčkog vina. U jednoj košarici bili su kolači koje je ispekla ljepotica Hamat, tako da je Lemuel bio okružen luksuzom kojeg se ne bi postidio ni prokurator Judeje, koji se baš tih dana spremao da se za ljetnih vrućina skloni na otok Capri, odakle će rimskom cezaru Tiberiju podnijeti izvještaj o Judeji; o narodnom ustanku, o vjerskim sektama Zelota i Esena, o fanatizmu Izraelaca koji ne žele da cezarov lik bude izvješen u njihovom hramu. Čak i novac sa cezarovim likom rijetko koriste. Čudan pustinjsko-planinski narod; narod poljodjelaca, pastira i vjerskih fanatika.
Pčele su zujale, a sjene se počele izduživati kada je Lemuel spazio jedan svijetli lik. Bio je to lik sačinjen od sunčanih zraka. Taj lik mu progovori:
- Tko su ovi ljudi na trgu okupljeni? - upita Nefi svojega oca Lemuela jednog proljetnog dana na glavnom trgu u Jeruzalemu.
- - Ja bih bio zadovoljan da o mom životu pišete vi, a ostalo će učiniti anđeo Gamalijel. On će vam objasniti sve stare nazive, sve narode i pokrajine; ja ću samo napomenuti da je Istar stari naziv za rijeku Dunav; narod Salija živio je na teritoriju današnje Belgije; pleme Himave - istočno od rijeke Rajne; Kvadi i Sarmati su stara germanska plemena sa područja srednjeg Dunava; u rimskoj su vojsci služili Sirijci, Arapi, Peonci, Mezi i ostali narodi; Moavci su naseljavali istočnu obalu Mrtvoga mora, a na brdu Peoru štovali su Baala, zvanog Peorski. Sve ostalo saznat ćete iz spisa koje će vam dati Gamalijel i na temelju tih zapisa saznat ćete o povijesti rimskih ratova na Istoku. Tamo se još do dana današnjih zadržalo dosta naziva gradova i pokrajina; izmijenila se stara Europa u kojoj je mnogo krvi proliveno za nezavisnost malih naroda, iako se uvijek utope u moru velikih naroda. Takva im je sudbina, a njihovo zapomaganje čuje se do samog božjeg prijestolja. Mali su narodi brzi u odlukama, brzi u izdajama; ne drže savez ni s kim, već sanjaju oslobođenje od tuđinskog jarma. To je ponekad i simpatično, ali se u ime te slobode počini mnogo grijeha i otme mnogo imetka, a oteto je uvijek bilo prokleto.
Ne znam zašto me neki zovu pučki pjesnik, ali ako ljude to veseli, puštam im na volju. Jadni su moji stihovi. Kada bih i pisao stihove, to bi izgledalo kao da kotlokrpa tandrka po rasklimanom klaviru. Sav ojađen pokušao sam izmisliti neki stih, ali nisam daleko dogurao. Vrhunac moje poezije bio je uzdah popraćen stihom: «Kamen oko vrata umjesto kravata» i odmah sam vidio da od tog brašna neće biti kruha. Jedino što znam, to je dobiti gripu i to baš onda kad je neki povijesni datum. Dobio sam sasvim pristojnu temperaturu od 38,8 stupnjeva i u bunilu sam počeo govoriti prekrasne stihove. Ali koja korist od toga, kad ih nitko nije zapisao? U takvom očajnom stanju usnio sam čudesan san kako su mi u posjetu došli gospodin Karanfil i gospođa Ruža. Gospodin je bio naše gore list; mlad, vitak, rumen kao kraljević iz bajke i odmah se vidjelo da je to dijete iz bolje kuće. Gospođa Ruža bila je okrunjena kraljica cvijeća. Nosila je krunu pomalo bećarski nakrenutu na jednu stranu; cvala je punim sjajem i bila je ponosna na svoje trnovito kraljevstvo. Prvo mi se izjadao gospodin Karanfil govoreći kako više nije u modi, pa ga više ne dijele uz crvene partijske knjižice. Njemu to, kao, odgovara pa može glumiti salonskog komunista. Gospođa Ruža mi se požalila da ju buržoazija eksploatira kao da je crna robinja. Svi je režu i orezuju, njome se kite i to ju strašno smeta.
U školi su me učili kako će uskoro nastati raj na zemlji, a kolhozi i kibuci će preplaviti truli Zapad. Zadnja bitka za socijalizam samo što nije započela. 
- Slušaj, mladiću, bit ću neograničeno iskren. Stavi se malo na moje mjesto. Pobjegnem iz Zagreba od svakodnevnih problema u Opatiju da si malo odmorim tijelo i dušu u nadi da popričam s prijateljima o starim uspomenama, kad ono ne pro|e ni jedna cijela noć, pojavljuješ se ti u svoj svojoj veličini i hoćeš da pišem o tebi: gdje si živio, kuda si putovao, gdje si sticao slavu ovozemaljsku, kolika je gomila mrtvih i osakaćenih iza tebe ostala, jer slavu si sticao s ovim, ne baš bilo kakvim, mačem. Da si noćna mora znao bih da ću se jednom probuditi. Ali nisi, stvarniji si i od same stvarnosti! Donosiš mi vijesti od same Pitije sa delfijskog proročišta; kažeš da si poznavao i nekog apostola, a možda si suvremenik i Hiparha iz Nikeje, slavnog astronoma i geografa; ili si pak stoicizam slušao iz usta Krizipa iz Sola, možda od Zenona iz Kitiona, ili te podučavao i sam slavni Seneka, a Hiponakt iz Efesa, tvorac holijambskog stila i satiričnih pjesama, sigurno te podučavao u govorništvu; ili možda Isokrat, najčuveniji atenski govornik starog vremena; možda si što naučio i od Arhiloha sa Para, čuvenog pjesnika jamba i elegija? Neki su ti možda bili suvremenici, nečije si knjige čitao ili pak o njima čuo, zaključujem prema onome što si rekao da su o tebi zapisali Rimljani. Antika vrvi od učenih ljudi i zato povijesničari u mojoj zemlji visoko dižu glave ponosni što znaju za tisuće slavnih ljudi. Ali, čovječe, to mene ne zanima! Zašto da meni netko stavlja "papriku pod rep" ili mi s visoka kaže: "Pošto deka bibera, gospodine književniče?" U mojoj zemlji mnogo je ideologa, demagoga, apologeta svih vjera i društvenih ure|enja, a običnog čovjeka zovu - mali; obični, nezanimljivi čovjek je dobar da uzme pušku u ruku i da brani imetak onih koji su ga stekli otimajući. Svaki čas nekakva nova demokracija traži nove žrtve, a ti se, Lehi Manuele, nikako ne uklapaš u taj panoptikum hrvatske povijesti. Ratovao si za Rimljane, okupatore ilirskih krajeva; dakle, bio si porobljivač i neprijatelj. Kako onda da te prikažem da budeš simpatičan? Lakše bi mi bilo da si, recimo, iz germanskog plemena. Takvi su ponekad i nakratko sticali simpatije me|u balkanskim plemenima, koja su čas udružena, čas opet u ratu izme|u sebe. Eto, govorim ti sve to zato da shvatiš kako bi tebi bilo da si na mom mjestu.
- Mladiću, vjerujem ti sve što kažeš. Skini ove mokre krpe i ogrni se plahtom, prehladit ćeš se!
