Danas navršavam sto i prvu godinu života; novinari samo što nisu došli. Drobit ću o tome zbog čega i zašto živim tako dugo, potom ću se spremiti i odzujati na nešto što bi se moglo reći da je ljubavni sastanak. Novinarima o tome neću reći ni riječi; zapravo, slagat ću im da me pomlađuje kozji sir, a mene, ustvari, pomlađuje ljubav i to naročito ona prema mlađim ženama. Jednodnevni pilići i mlade djevojke oduvijek su mi bili slabost, samo što su se pilići trebali najprije osušiti nakon što su se izlegli, a djevojkama je trebalo niknuti perje tamo gdje obično niče. Kad sam bio mlađi bio sam sklon poeziji; naročito sam volio da se rimuje i da ima veze sa mnom. U dvadesetoj sam pjevao otprilike ovako: «Dvadeseta, pa šta! Dvadeseta, to je ništa», a djevojke su mi same padale u krilo kao zrele jabuke. U četrdesetoj sam pjevao: «Četrdeseta, ra-ta-ta» i nakrenuo sam šešir na lijevu stranu jer sam uvijek iz desnog profila bio ljepši. U šezdesetoj sam pjevao već nešto dulje pjesme kao recimo: «Nitko nema što Marko imade, dvije ljubavi, obadvije mlade». Kad mi je došla osamdeseta, skratio sam stih na najmanju moguću mjeru, samo mi je izletjelo: «Osamdeseta, pa šta!» U stotoj godini života morao sam već opasno lagati ženama i skrivati barem pedeset zadnjih godina. Onda je neki kreten poslao novinare i sve je izašlo na vidjelo. Poslije velikog intervjua sjedio sam zabrinut i grijao stare kosti na suncu misleći, sad je gotovo, kad odjednom čujem graju; došao je bataljon žena da me vide i da mi se čude. Od tada više ne sakrivam svoje ljubavne sastanke; kad je bal, nek je bal; važno je da je gospodin u crnini. Crnina je otmjena, samo ne izgleda dobro na suncu. Moda i starost ne idu skupa i zato me šarene krpice više ne privlače; više me brine što je moja prijateljica kornjača Matilda, kojoj je 310 godina, primijetila da sam počeo zapisivati svoje ljubavne sastanke. Valjda senilim.
Post je objavljen 25.11.2005. u 16:46 sati.