...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...dio...
- Kažeš, zlatna krila?- Da, majko, zlatna krila. Sahranio sam pčelu na obali potoka. Dvostruko je veća od naših pčela, a njihov let je kao anđeoska muzika. Kad lebde iznad tla, čuje se kao stotine sitnih glasova. Čudno je to, majko, samo ne znam da li je to dobar ili loš znak. - Sine Lehi Manuele, srećo mog života, zlatna pčela ne može nikako biti loš znak. A sada dođi da se jelo ne ohladi. I tako smo povečerali ništa ne govoreći, samo je tihi povjetarac puhao s libanonskih gora. - Digni me, vjetre, visoko, da poletim iznad cedrova libanonskih; da odem do širokog mora i lebdim iznad valova! Poleti, vjetre! Vihoru, skrši suho granje, jer ako ne vidim beskrajno plavu pučinu, ako ne vidim modri nebosklon, ako ne vidim silnu vodu koja s gornjih nebesa tutnji i obrušava se, oslijepit ću! Kad se moje oči napoje ljepote, kad vidim dno bezdana, gdje su stupovi svijeta i sav šaroliki vodeni svijet, vratit ću se. Kada se vratim sa zapada, Lehi Manuelu će tada biti dvadeset godina. O, kako je lijepo letjeti iznad gornjih i donjih voda; kako je prekrasno zavrtjeti spiralu vremena, ubrzati dane i noći da se smjenjuju kao treptaj oka; kako je strašno biti u oku oluje, u samome središtu, u lijevku koji hara iznad vode podižući barke i ribare izvršavajući ljudsku sudbinu! Anđeo - halogramska slika neba; čovjek sačinjen od svjetla, munja na nebeskom svodu, silina groma i razarajuća sila. Kako je ugodno i okrutno biti u službi Gospodara svjetova, držati u ruci ljudske sudbine, kidati konce života i sijati sjeme novih pokoljenja; divno je biti strašan i blag, biti brz, biti brži od ljudske misli i strpljivosti od onog koji je nekada davno živio i sporio se s Bogom, a zvali su ga Job. Govori mu Abidon, anđeo od starine i pretpotopnog vremena: - Sine Gamalijele, strašno je naše poslanje: izbijati iz ruku mačeve, stavljati u ruke koplja, skretati pravac strelicama, sedam pečata stavljati na tijelo smrtnog čovjeka da nijedna rana ne bude smrtonosna, da junak kroči posred boja gazeći umiruće i sijući smrt lijevo i desno, skretati ubojite žalce škorpiona i otrovnih zmija od ljudske puti. O, Gamalijele, sine moj, strašna je anđeoska sudbina! Sudbina slična paučini drži čovjeka okovanog u vremenu koje protjeće i ostavlja tragove brišući ljude sa lica zemlje. Blago tebi, Gamalijele, pošteđen si okova ljudskoga tijela u kojem se miješaju elementi, u kojem kosti nose mišiće sačinjene od mesa koje se natapa krvlju kao žedna zemlja poslije suše vodom. Krv nosi ljudsku dušu stvarajući osjećaje, srdžbu i blagost iz trenutka u trenutak, dok srce kuca u ritmu ljudske sudbine. Kad stane sve se zaustavlja; čovjek postaje poput kamena. Misao ostaje zarobljena u mozgu, krv prestaje teći pretvarajući se u želatinu, koža prestaje disati, samo kosa ne prestaje rasti, zato što je njezina priroda sasvim neljudska; nokti i kosa ne pripadaju ljudima, jer su sačinjeni od kozmičke materije. A tek znanje ljudsko, koja je to zabluda! Nagomilano znanje krivih uvjerenja daje ritam ljudskome stvoru; određuje mu društveni položaj. Kad srce stane istog trena trne sve ljudsko znanje, gasi se svjetlost spoznaje i saznanje, gase se uspomene, prošlo vrijeme postaje bljutavo poput smrdljive bare nad kojom leži izmaglica smrti. No, kod čovjeka san je ipak najčudesniji. San prožima ljudsko biće kao što spužva upija vodu. Slike vremena prolaze kroz čovjeka; mrtvi odjedanput ožive u ljudskom snu, cvijeće procvate čudesnim bojama, a može niknuti sa golih zidova; stvarnost je izbrisana kao da je nikada nije ni bilo. A onda vraćanje u stvarnost. Trpki okus u ustima nakon sna, težina trepavica koje trepere iznad očiju podrhtavajući kao jasikin list, udovi se žele protegnuti, zijevanjem se čovjek vraća u stvarnost, a samo protezanje i zijevanje više spada u san nego u stvarnost. A tek strah! Kakav je to osjećaj! Kakva je to korovom zarasla staza koju je sam Satana ucrtao do ljudskog srca: strah pred smrću, strah pred neminovnošću, strah pred tegobama starosti, strah od elemenata. No, kada mine strah onda je ljudsko srce slobodno; čovjek tada može poletjeti bez krila, jer čovjek oslobođen tjeskobe - slobodan je čovjek. Ne zna jadni ljudski stvor da su vrata smrti sačinjena od straha ljudskoga; da je dolina smrti satkana od tjeskobe. I šta onda čovjeku preostaje, već da se sabije u krdo; ljudsko krdo s najhrabrijim predvodnikom. Kad se stvori ljudsko krdo, tada se kuju mačevi, rastapaju se zvona za ubojite kugle od tuča i željeza. No, kada mine vrijeme tjeskobe i straha, kad se plamen rata digne visoko nebu pod oblake nošen na kricima umirućih, tada se poljska trava zazeleni nagnojena ljudskim tjelesima. Najmudriji onda iz krda predloži da se mačevi pretale u plugove, a tučane kugle u zvona. Dojučerašnji neprijatelji sklapaju savez; nastaje mir koji traje sve dok se ne zaboravi rat. A onda sve ispočetka; jauci, suze, patnja, nestašica hrane, umiranje od zaraznih bolesti. O, Gamalijele, Gamalijele, kako je tužno biti čovjek! -Da, vrli Abidone, ali stiže zora novoga vremena. Treba zavrtjeti spiralu vremena da se stopi sa zorom koja sviće sa istoka. Diži me, vjetre zapadni, nosi me ususret zori, jer je vrijeme da Lehi Manuela pripremim za prvi ratnički okršaj. Rimska je vojska tog jutra bila postrojena na samom vrhuncu brda koje se protezalo u polukrugu. U dolini sve je vrvjelo od neprijatelja. Bilo je tu ljudi s raznih strana svijeta, jer ta asirska vojska ne bijaše sastavljena samo od Asiraca, koji su se isticali bradama nakovrčanim poput vlasulja presijavajući se na jutarnjem suncu; Hetiti su imali kožne oklope od kostrijeti, a na leđima tobolce pune strelica; Egipćani, niski rastom, bili su zbijeni u gomilu držeći u rukama mačeve i štitove od tvrde devine kože, samo bi poneki imao ratnu sjekiru; ratnici starih mediteranskih rasa, visoki rastom, stajaše oslonjeni na svoje oružje ne hajući mnogo za tjeskobu, njihove misli bile su okupirane pljačkom. Maštali su o tome kako će opljačkati mrtve Rimljane, slomiti simbole u obliku orla, satrti u prah onaj njihov gordi natpis SPOR, a od zlatnih listića rimskih lovor-vijenaca dat će izraditi zlatni nakit odabranicama svoga srca. Malo je koji ratnik razmišljao da će iz njegovog tijela izrasti gusta trava; da će iz okorijelih zločinaca izrasti korov. Ta asirska vojska, velika sila Istoka, željela je ponovo zavladati velikim prostorima kao u dane velikog Kira, najveličanstvenijeg vladara Istoka, kojeg je sam Gospodar svjetova ovlastio da gospodari narodima, da ih pokori svojoj sili. Ali, ta vremena su prošla. - O, smiješnih li ljudi - promrmlja Gamalijel - zamalo sam došao prekasno! Njegov pogled brzinom strijele obuhvati cijelu rimsku vojsku koju će Asirci satrti u prah. - Deset na jednoga - računao je asirski vojskovođa - nijedan Rimljanin ne smije umaći! Za leđima Rimljana bilo je pobiješnjelo more tako da im nijedna lađa nije mogla doći s pojačanjem. Zapadni vjetar puše već tri dana i podiže velike valove, pa ako i stignu rimske posade na brodovima, biti će izmoreni morskom bolešću i nesposobni za borbu. Mladi Lehi Manuel sjedio je na konju gotovo kicoški; obični rimski vojnik bez značaja. Na konju je sjedio samo zato što ga je sinoć dobio na kocki od zapovjednika logora, patricija i rimskog časnika Aurelija Justina Hildegarda. Predavši mu zarađenog konja i kesu zlatnika, časni Aurelije mu reče: - Lehi Manuele, viteže sa Istoka, u tebi kao da ne teče židovska krv. Prati te sreća u kocki, ženama i piću; kad piješ ne opijaš se, dok ljubiš žene srce ti ne pati, a u kocki si pravi srećković. Imaš sve osobine Rimljanina i zato te krstim rimskim imenom; od danas si Marcijan Jula. Prvo - prema mom djedu, časnome Marcijanu, a Jula je ime prostitutke, najozloglašenije koja je ikada šetala rimskim Forumom. Žena - zmija zbog koje ću sutra poginuti. Časnici su zapljeskali svom zapovjedniku. Gordi Strahimir zagrlio je mladog Marcijana Julu. Taj Strahimir bio je Ilir, kršna junačina rođen ispod Alpa u jednom divljem plemenu Oreb. Bio je u rimskoj službi i tako izbjegao sudbinu roba. Na pragu tridesete godine bio je pun ožiljaka, a plemenitijeg ni učenijeg čovjeka nije bilo u rimskoj vojsci. Znao je sve narodne priče divlje zemlje Ilirije, gdje su gorske vile carevale na proplancima i gdje se mirisni bosiljak stavljao pod jastuke da bi se ljepše sanjalo. Sada na bojnom polju Strahimir stajaše s desna Lehi Manuelu, kojem je to bila prva bitka. - Bojiš li se, Marcijane Jula? - upita Strahimir mladića. - Ne, Strahimire - odgovori ovaj - bit će onako kako je zapisano. Lehi Manuel izvadi iz džepa šaku šarenih kamenčića i stane ih brojiti. Bilo ih je trinaest. Uzme jedan kamenčić i baci ga daleko ispred sebe. Kamenčić padne na suhu pustinjsku zemlju i podiže tek mali oblak prašine, što je kod Asiraca izazvalo buru smijeha. Oni, sigurni u svoju pobjedu, stajaše svega stotinjak metara udaljeni od Rimljana. Silnom mnoštvu vojske Rimljani nisu vidjeli kraja. Gamalijel je stajao sastrane, ali svojim sjajem nije privlačio ničiju pažnju, jer za ljudske oči bijaše nevidljiv. A onda iznenada Sirijci krenuše u borbu. Kao što češalj prolazi kroz kosu, tako su se oni probijali kroz rimske redove. I već su osvojili oko pedesetak metara prostora, kad se odjednom nasred sirijskog tabora stvori pijavica koja je bojna kola zajedno s ljudima dizala u zrak. Vidjevši čudo pred svojim očima, Rimljanima se višestruko pojačala hrabrost i snaga. Borili su se kao pustinjski lavovi, pa je asirska vojska morala uzmaknuti. Između dviju vojski stvorio se vrtlog koji podizaše prašinu visoko tako da se na trenutak nisu mogle vidjeti. U rimskim redovima bilo je oko stotinu mrtvih ljudi i barem triput toliko ranjenih, dok je cijela asirska vojska bila u potpunom metežu. Smirilo se sve odjednom kao što je i počelo. Zapadni vjetar raznese prašinu prema Libanonu, pa se opet vidjelo more nepregledne vojske koja je sređivala svoje redove postavljajući ih u borbeni poredak. Iza rimske vojske diže se velika graja, jer uz obalu su pristajali brodovi iz kojih su izlazili rimski vojnici u potpunom neredu penjući se na brežuljak. Kao što lava kulja iz vulkana, tako su pristizali Rimljani, i to najuvježbanije čete, sve sami oklopnici na čijim su se tijelima presijavali oklopi od kože i mjedi. U rukama su držali sjajne štitove i kratke rimske mačeve oštrica dugih dva lakta. Asirci nisu više tako oholo gledali na Rimljane, već su stajali kao ukopani. Kad se svi Rimljani svrstaše u bojni poredak, zavlada strahoviti tajac, čak ni ranjenici nisu zapomagali. I Lehi Manuel je bio lako ranjen. Asirska strelica ostavila mu je krvavi trag po površini desne ruke od lakta do zapešća, imao je dvije-tri ogrebotine na čelu i licu od udaraca, ali on nije mario za ta sitna krvarenja, već je sa sebe stresao prašinu pljuvajući i trljajući crvene oči od uzvitlane prašine. - Jesi li živ, Marcijane Jula? - upita ga Strahimir. - Kad sam ja ubio svog prvog neprijatelja, ispovraćao sam dušu pri pogledu na rasuta crijeva jednog Hetita koji se pred mojim očima grčio umirući. - Kao što vidiš, Strahimire, meni nije dor povraćanja, ali primjećujem da je moje djetinjstvo završeno i to baš na ovoj vrleti gdje ni trava ne raste. U mojoj dolini bilo je obilje trave i bistre vode potoka. Što mi bi da napustim očev dom i da ražalostim srce staroga roditelja stupajući u rimsku službu? - Marcijane Jula, što si ti to bacio pred asirsku vojsku da se podigla takva prašina? Ja sam te pijavice viđao na moru, ali na ovakvoj vrleti da se odjednom stvori vrtlog, to ne može dokučiti moj um. - Ništa, Strahimire, ništa više do najmanjeg od trinaest kamenova koje nosim u kožnoj kesi. To su kamenčići mojega djetinjstva, a kamenčići pokupljeni sa jeruzalemskih ulica i trgova u jedno rano poslijepodne po lijepom vremenu, ne može biti začarano kamenje. Moj djed Nefi Jalmari Salomon može iz praha zemaljskog stvoriti vojsku skakavaca da opustoši sva polja izraelska, može prizivati duhove i demone, ima mnogostruke sposobnosti i mislio je da ću ja nastaviti njegovim stopama. Kao dijete nosio sam njegovo ime dok me jednoga dana nisu prekrstili, no duga je to priča. - Lehi Manuele, koliko ti zapravo imena imaš? - Previše, prijatelju, ali još uvijek u svojim kostima osjećam da sam Lehi Manuel, Marcijan Jula mi je ime tek za zabavu, dok se imena Nefi ne želim sjećati. Tako me zvao otac onoga dana kad smo bili na trgu u Jeruzalemu, gdje svjetina vikaše: "Pustite Barabu". Kažu da je onaj jadnik kojeg su razapeli iz nekih državničkih razloga, junački podnosio sva poniženja ne prestajući ljude uvjeravati da je sin živoga Boga. Meni se čini, moj Strahimire, da se to svećenicima nije dopalo jer im je kvarilo poslove. Sjećam se kako je rekao moj stari otac Lemuel: "Svijetom ne vlada novac iako se tako čini; svijetom ne vlada ni svjetovni vladar iako je to očito da se čovjek trudi; svijetom ne vladaju ni svećenici". - Pa tko onda vlada svijetom, Marcijane Jula? - Žena, čovječe, vlada žena od žene rođena; vlada žena od rebra stvorena. Mojsije je prorekao: "Žudnja će ženu tjerati k muškarcu", ali on do dana današnjeg nije nad njom zagospodario. I cezaru rimskom konce je smrsila žena. Otrovati plodove smokve, k tome još i neubrane, može samo ženski um. Imamo i mi ovdje na Istoku domišljatih ljudi. Kao što znaš, jednom rimskom vojskovođi Parti su u usta nalili rastopljeno zlato. Možeš zamisliti te muke, Strahimire, kada ti cijela utroba izgori u jednome trenu; kad ti zlato rastaljeno poteče na sve otvore tijela, sjajno zlato rastopljeno je još sjajnije. Krv i rastaljeno zlato ni anđeli ne mogu gledati, tako je to blještavi prizor. - U mome kraju ispod Alpa, kada bi uhvatili neprijatelja, savili bi dva mlada hrasta, svezali ih užetima, a između njih stavljali su zatvorenika. Da se jadnik ne bi opirao, onesvijestili su ga, no kada bi se osvijestio i počeo se derati, starješina logora presjekao bi uže debelo kao ruka, hrastovi bi se ispravili, a ljudski bi udovi ostali visjeti na vitkim hrastovima. Trenutna smrt ali tako okrutna, što dokazuje da i mi kontinentalci sa Zapada znamo biti okrutni prema neprijatelju. Kuhanje u vrelom ulju i spaljivanje više nitko ne radi, to se radilo u stara vremena. Kad malo bolje razmisliš, moj Marcijane Jula, za čiji račun mi ovdje stojimo? Tko će se sjećati nas nakon ove borbe? Asiraca još uvijek ima barem pet puta više od nas. - Strahimire, vrli prijatelju, druže pri piću i kocki, vidiš li i ti ono što ja gledam? Zar ti se ne čini da Asirci polako uzmiču? Rekao bih da između naših i njihovih redova ima barem sto pedeset do dvjesto koraka. Mijenjaju taktiku. Samo da nam ovo sunce ne svijetli u oči i da se dogodi nešto prije sunčeve pripeke. - Ako današnjem danu vidiš zalazak sunca, Marcijane Jula, možeš sebe držati sretnim čovjekom po drugi put rođenim, no ako oboje vidimo zalazak sunca, onda smo djeca sreće. - Čudnog li razgovora među umirućima; čovjek sa Istoka s dvanaest kamenčića u kožnoj kesi, i divlji Ilir s crnom pletenicom na leđima i mačem nemarno obješenim o desno bedro; obojica bi htjeli vidjeti zalazak sunca. Pa dobro, mladići, bit će vam dato! Ali, da ste samo jednom spomenuli plijen, uskratio bih vam zalazak sunca i zatvorio knjigu života, čak i tebi, Lehi Manuele, bahati mladiću, iako sam tvome ocu obećao da ću te čuvati. No, sluga sluge božjega nije dužan držati obećanje ako drskost prijeđe mjeru. Ja da ne mogu gledati krv i zlato! To je samo pusta ljudska tlapnja. O, bijedni ljudski stvorovi, koliko će vas još danas izginuti! Nikada više Asirija neće dosegnuti staru slavu. Ni okrutnost Parta neće pomoći. Rim mora živjeti u trijumfu, u slavi, sve dok sami ne razdijele carstvo. Tako je pisano. Sretno, Lehi Manuele, nestašni dječače, neposlušni sine Lemuelov! Kad bi ti samo znao koliko tvoja majka Hamat čezne da te opet vidi, okrenuo bi leđa Rimljanima i sakrio bi se pod majčin skut. Ali, Lehi Manuele, dječače, minulo je doba tvoga djetinjstva i hrabro se suoči sa sudbinom. Nećemo se vidjeti deset tvojih godina, a kad se vidimo ja ću biti isti, dok će tvoja koža biti puna ožiljaka. - Što si se zamislio, Marcijane Jula? Kamo su odlutale tvoje misli? - Razmišljao sam što sada radi lijepa Hamat i časni Lemuel? Mislio sam na naše pčele, da li se stvaraju rojevi? U mislima sam vidio oca kako naslonjen na ogradu viče na sluge da pokupe med a da ne uništavaju pčele. Strahimire, da ti budem iskren, dao bih sve da sam u hladu velike masline na klupi ispranoj od kiše i da pijem izvorsku vodu koja miriše na med i gubu od vrbovog drveta. Sasvim malu gubu sa vrbe i komadić voska stavljala je moja majka u izvorsku vodu hladnu kao led. Poslije dvije žlice meda, koji pali grlo, ta izvorska voda je kao melem na ranu. Eto, to sam mislio, vrli prijatelju. Uto nastane komešanje u asirskoj vojsci ispred koje stupi jedan ratnik u ljeskavom oklopu poput krljušti zmije. Bio je viši za glavu od sve asirske vojske; najbolji borac kod Asiraca, čuveni Isan Maurao čija je slava išla od logora do logora i koji je svoje neprijatelje zarobljavao ulijevajući im u usta rastopljeno zlato. Nitko ga nikada nije pobijedio, jer se mogao boriti i bez oružja u ruci. Svakog dana i po šest sati vježbao bi svoje mišiće. Mogao je biku iščupati srce golim rukama, i dok bi jadna životinja shvatila šta joj se dogodilo, klekla bi na prednje noge i svalila se na bok. Maurao bi srce podigao visoko ispuštajući divlji krik pobjednika, a onda bi ga bacio visoko poput kamena. Krvave ruke brisao je o svoja rutava prsa, i divlje režeći tražio da mu se donese hrana i piće. Sada je taj divlji ratnik stajao ispred sve asirske vojske, ruku prekriženih na prsima, znajući da se nitko od Rimljana neće odvažiti na dovoboj. O desnom boku visio mu je veliki mač, a o lijevom kvrgava toljaga izrađena od drva iščupanog iz korijena i obrađenog tako da bude puno neravnina. Po sjajnom oružju vidjelo se da Isan svakodnevno vježba. nastavlja se... |
