N E T M I R A K U L

...jedna nova stvarnos...

...kako trenutno nisam u dostupnosti i blagodati ADSL veze moje postanje je privremeno
svedeno na ovo čuđenje...vidim da se ni slike ne vide, valjda problemi u vezama, a primjetio sam
da su se jučer jako sporo učitavale...dakle nakon povratka "tehnička" služba imati će posla...

PENJAČI I PENJAČICE

Jučer mi je bila muka tako da sam skoro otegnuo papke, no čini mi se da je netko u nebeskoj kancelariji rekao: «Ostavimo ga malo neka gnjavi i davi svoju mjesnu zajednicu, općinu, županiju, župane i glupane, astronaute i one koji plivaju po suhom a rone tako da im se vidi ritica».
Kako je osvanuo lijep dan, kažem sebi: «Vidiš, da si jučer umro, danas bi ti bilo žao». I odlučim da taj dan ne budem ništa osim sam svoj respirator i da se bavim uzvišenim mislima. Razmišljao sam o Meleku Džebrailu kako šeta s prorokom Muhamedom i kako sa Vi prelaze na Ti. Mislio sam što bi moglo značiti «'ko ima hurmu neka se njome i fitari», no kako nisam iz Saudijske Arabije, ovo zadnje nisam mogao dokučiti. Ali zato sam znao ono što nije mogao znati prorok, čak ni debeljuškasti Budha koji je sjedio ispod stabla. Oni pojma nisu imali tko je Obi Wan Kenobi. To je onaj mali mudrac iz trećeg nastavka «Rata zvijezda», dasa koji je stvorio džedaje ili svemirske vitezove koji vitlaju plamenim mačevima.
Dok sam se bavio tako plemenitim mislima, poštar mi je donio pismo. Međunarodni klub penjača na stabla želi da budem njihov član. Kažu da nemaju nikoga iz Hrvatske tko bi skakao s grane na granu. Odmah mi je prošljakala ribonukleinska kiselina, a kad sam se sjetio krasnih platana na Zrinjevcu, počela mi je teći slina. Od sada pa do vječnosti više ne hodam pločnikom zagrebačkim, već se na kolodvoru penjem na prvu platanu, a kod meteorološkog stupa ateriram. Ako koji put i padnem, zar padanje ne liči na let, a nije potrebno čak ni mahati rukama. Da moji Hrvati ne bi bili žalosni, pružam im šansu da se i oni učlane u Klub penjača na stabla pa ćemo lijepo svi skupa skakati s grane na granu i gađati kokosovim orasima one koji nam se ne sviđaju. Jest ćemo lastavičja gnijezda i pjevati kao slavuji.

- 23:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.10.2005., subota

jesenske ruže

POTVRDA

Potvrda je najjednostavniji način da se nešto potvrdi na pismeno. Nedostatak potvrde je samo taj što u većini slučajeva oponaša Sveto pismo; zapravo, onaj dio što se zove Deset božjih zapovijedi. Vrhovni šef cijelog svemira izlaže samo u deset točaka cijelom ljudskom rodu, a općinski službenik jedne od najzabačenijih općina, na dvije stranice pogrešno napisanog teksta objašnjava Juri Mlativodi jednu prostu činjenicu da u njegovom vrtu rastu banane. U potvrdi jasno piše «... kojom se potvrđuje da na okućnici Jurislava Mlativode rastu banane tipa Mungos. Sjeme istih banana Jurislav je nabavio iz nama daleke, a tako bliske Obale slonovače. Pleme Fruta-Frapi ustupilo je licencu uzgoja banana Jurislavu na devet godina, poslije čega se ima registrirati licenca kod firme Santos export u Gornjoj Pisarovini. Banane su namijenjene deficitarnom domaćem tržištu u zimskim mjesecima, a dozrijevat će u skladištima firme Proplod iz Banja Luke». Dalje se navodi broj čestice na kojoj će rasti banane, izjave dva svjedoka od kojih ni jedan ne smije biti bliža rodbina od trećeg koljena, a nadležne inspekcijske službe dužne su izvršiti očevid i dati svoje stručno mišljenje. Potvrda je važna stvar. Nitko ne bi odrastao da mu to netko ne potvrdi; nitko se ne bi ženio bez potvrde s državnim biljezima; nikome nije dopušteno umrijeti bez potvrde. Mijenjaju se samo službenici, pisaće mašine i sekretarice, a potvrde traju i trajat će barem cijelu vječnost, a možda i duže. Sumnjati u potvrdu značilo bi sumnjati i u sâm život, a život potvrđuje samog čovjeka, osim ako čovjek ne odluči potvrditi život. No. Ni to ne može bez državnog službenika koji opet piše: ... «potvrđuje se da je dotični gospodin živ, zdrav i živjet će do smrti».
Smrt ne piše potvrde, ona samo mahne kosom i udari pečat.

- 00:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2005., petak

...dali je to zelena ruža ili ...

- Da niste vi možda Flavije Klaudije Julijan, zadnji rimski imperator i autor spisa "Protiv Galilejaca"?
- Ne, književniče, u zabludi ste. Ja sam Lehi Manuel, čovjek odrastao za teže stvari nego što je prolazni rimski trijumf koji brzo pada u zaborav. Ja sam prvi izmislio izraz "Velika trijada" koju sačinjava tri stotine rimskih konjanika u borbenom poretku. O meni rimski anali pišu: "Lehi Manuel - suvereni vojskovođa, bard, furiozan, neumoran u usiljenom maršu prenoseći ideju Rima i slavu imperije, mislilac, polemičar i prorok, majstor u sastavljanju proznih himni u slavu imperije, čovjek velikih mentalnih sposobnosti. Njegove su riječi padale na legiju Judejsku poput pahuljica snježnih u zimi. Govornik bez mane, čvrst, na djelima junak". Poznavao sam jednog Ivana, autora "Apokalipse", kojeg sam sreo u jednoj gostionici u Jeruzalemu. Rekao mi je da janje posjeduje: "Moć da uzme mir sa zemlje, te učini da se ljudi međusobno ubijaju".
- Bravo, mladi gospodine, taj sveti Nikola, zaštitnik pomoraca, čini mnogo veća čuda! Tvoje su me riječi podsjetile na starog dobro Libanija koji je u svoje vrijeme zapisao: "Umro je najbolji čovjek, onaj koji je žudio za savršenim životom; s njim je umrla i čast dobrih ljudi". U mom sjećanju stari Grci još uvijek predstavljaju sliku drevne vrline, ali ovo doba nije epsko već atomsko. Više se ljudi ne moraju spariti na starinski način i u ljubavnom zagrljaju napraviti treće biće; više ne važi izreka: "gdje dvoje legnu i treći ustane"; nikoga više ne zanimaju rimski konjanici, ni starodrevni proroci. Žao mi je, pogriješili ste i čovjeka, i sobu, i hotel, i grad Opatiju, i zemlju istarsku i državu Hrvatsku. Povijesne romane nitko više ne čita, a da budem iskren, nitko ih ne zna ni napisati. Sav je svijet u mikro-čipovima, hardwerima, softwerima, hard-diskovima i ostalim metalnim vragovima svjetlucavim dozlaboga. Samo ja kljucam po staroj pisaćoj mašini na starinski način k'o žuna po drvetu.
- Ne žesti se, gospodaru riječi. I zemlja Mezija na istoku zemlje Ilirije bila je puna buntovnika. Poznavao sam junake brze na jeziku i silovite ćudi, a zanimalo ih je sve što diše na zemlji i gmiže po njoj. I oni su vječno tražili peti element superioran na ostale četiri, a stari su ga Mezijanci zvali - eter; boginju mjeseca zvali su - Selena, dok je anđeo za njih bio spoj ideje i njene hipostaze. Ali, književniče, ja sam uistinu u rano jutro ujahao u grad Emesu u zemlji Siriji, sjahao s konja i razgledao hram boga sunca kojeg su zvali Baal. Svećenici su ustuknuli pred mojim mačem, a ja sam bio samo radoznao. Došao sam i u Apolonovo svetište u Delfima točno u podne kada je bog Apolon bio na vrhuncu i svojim strijelama sunčanim strijeljao cijelu zemlju Grčku; tražio sam proročanstvo za sebe. Tada se Pitija ruši sa svog tronošca i prije nego je pala u nesvijest, reče mi: "Odlazi odavde, Lehi Manuele! Delfijsko proročište ruši se u prah pri spomenu tvog imena".

- 22:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

rose sea perl

- Ne, gospodine književniče, dolazim iz svoje osobne legende;
dolazim iz groba svojega; dolazim sa planine Učke.
- Mladi gospodine, ova noć je noć čuda.
Prema starom vjerovanju u toj noći sveti Nikola donosi djeci darove, ali,
čovječe, imajte obzira prema mojim godinama,
prema mojoj kosi koja nije još sasvim sijeda, prema mom životnom iskustvu!
Zar sam od svakodnevnih briga pobjegao da bih razgovarao s rimskim centurionima?
Dosta mi je povijesnih ličnosti i onih koji o njima raspredaju.
Samo još godina dana pa izlazimo iz stoljeća u kojem su bila dva svjetska rata,
jedna velika revolucija i grozd malih revolucija; idemo u neku neizvjesnu budućnost...
- Gospodine književniče - prekine me oštro došljak -
ostavite se demagogije i kršćanskih svetaca koji donose darove.
Ozbiljno vam kažem da dolazim iz prošlosti.
- Dobro, prihvaćam, dolazite iz prošlosti,
ali stari dobri Machiavelli pitao bi nešto o cilju, o sredstvima;
pisci kriminalističkih romana tražili bi motiv; filozof Rene Descartes bi tvrdio da postoji cijela materijalistička filozofija pretresa gole činjenice bez orkestracije.
Stari filozofi tražili bi bitak i umrli prije nego što su našli bitak i smisao života.
- Vi opet izbacujete stare parole starih mislilaca.
Filozofi su gudili za svoj račun i za svaki slučaj držali se vlasti.
Ja dolazim iz prošlosti, iz groba svojega,
a u zvijezdama je zapisano da ćete ove noći biti na ovome mjestu,
jer i vi tražite junaka svoje priče. O onima koji knjige pišu nećete ni čuti;
o onima o kojima su napisane knjige nećete i vi pisati.
O meni nikada nitko nije pisao što bi ljudi mogli pročitati,
jer ja sam bio zapovjednik najveće legije Istoka,
što nije mogao biti nitko iz rimske provincije,
nitko tko nije pripadao rimskoj aristokraciji; bio sam ono što bi vi rekli - autsajder.

- 14:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.10.2005., srijeda

žuta i narančasta ruža

- Ave tebi, vrli prijatelju! Otvori na trenutak, imam nešto s tobom razgovarati.
- Ako je to netko od onih ljudi s kojima sam večerao,
ili recepcioner, zašto govori gostu:
"Ave tebi, vrli prijatelju"? - pitao sam se dok sam prilazio vratima.
Otvorio sam više po instinktu nego od svoje volje.
U sobu u|e mlad čovjek, visok skoro dva metra, obučen u grčki hiton.
Kosa mu je u pramenovima padala na le|a,
a sa odjeće se cijedila voda kao da je ovoga trena izronio iz mora;
kao da ga je izrigala morska neman u čijoj je utrobi bio barem tisuću godina.
Mala hotelska soba učinila mi se još manjom pored tog nepoznatog čovjeka.
Stajao je par trenutaka na sredini sobe gotovo dotičući bijelu mliječnu porculansku kuglu u kojoj je svijetlila električna žarulja prosipajući svoje svjetlo po neobičnoj spodobi.
Prostorijom se širio miris zdrave, mladenačke puti.
Tako bi mirisala i moja koža u mladim danima kada bih izišao iz
mora i sušio se na suncu i vjetru.
Čovjek me promatrao smiješeći se, kao da traži prikladne riječi,
no samo mi pruži obadvije ruke s dlanovima okrenutim prema gore,
kako su se nekada u starom Rimu pozdravljali gladijatori i rimski konjanici.
Bilo je neke otmjenosti u toj kretnji, neke davno zaboravljene srdačnosti.
Tada i ja ispružim obje ruke i prihvatim strančeve u čvrsti stisak.
- Ave tebi, književniče, koji od zaborava otimaš doga|aje -
progovori stranac baršunastim glasom.
- Ave i tebi, junače - odgovorim kao da na nekoj pozornici uvježbavam kazališni komad.
- Ja sam Leni Manuel, Rimljani su me zvali Marcijan Jula.
- Rimljani!? Zar dolazite iz Rima?

- 19:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.10.2005., utorak

Mladi je čovjek sjahao s konja i privezao ga za željeznu ogradu
ispred hotela u kojem sam odsjeo.
Na praznom parkingu, odre|enom za automobile,
sada je bio privezan konj koji je frktao i kopao potkovom asfalt,
dok se jahač izgubio iz mog vidokruga.
Pogledam na sat, tek je minula ponoć.
- Čudno - kažem samome sebi - ovo nipošto nije san.
Konj i jahač i te kako izgledaju stvarni. I gdje li je samo čovjek?
Kamo je otišao ostavljajući konja na pustom parkingu, i to deset minuta iza ponoći?
Ali šta se mene tiče tko noću jaše po ovakvoj buri i koja ga nevolja na to tjera!
Ja samo za sebe znam da sam bjegunac iz zagrebačkih prostora i
da sam se došao odmoriti od silne gnjavaže. Pobjegao sam od nekih izložbi slika;
književnih tribina koje su više političke nego književne;
dosta mi je TV dnevnika i računa koji se gomilaju u zimskim mjesecima,
jer pred Božić svi žele svoj dio kolača.
To je vrijeme kad se raspravlja o državnom proračunu,
kada poreznici zbrajaju svote koje će uskoro biti prelivene u državnu kasu.
Svu tu čaroliju života već su mi priredili moji bližnji, koji uvijek gledaju za mene,
želeći korist za sebe; samo mi je još trebao neki bijeli, divlji konj i jahač iz neke druge epohe.
Možda su to samo moji prenapregnuti živci?
Možda je taj jahač samo mašta; prikaza iz moje glave?
Maknem se od prozora i odem brzo u kupaonicu,
pogledam svoje zakrvavljene oči, umijem se misleći kako će sada biti sve u redu,
ali mi ipak nešto nije dalo mira. Opet odem do prozora i pogledam dolje.
Konj i dalje stoji, ovaj put mirno; striže ušima kao da osluškuje
šumove koji dolaze s mora; sluša jeku dalekih bitaka; striže ušima zbog zaboravljenog vremena. Možda je to konj iz nekog cirkusa?
Iz razmišljanja me prene kucanje na vratima i neobičan glas,
koji me pozvao po imenu; glas koji me pozdravlja.

- 19:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

GAĆE NA ŠTAPU

Sjednite, optuženi, i neka uđe u zapisnik ime i prezime: Balki Balkanac,
zanimanje: u mladosti čuvar ovaca, kasnije: državni službenik,
pa čuvar društvene imovine, a u zadnjih deset godina hohštapler.
Ime oca: Teofik, ime majke: Zulejrama, mjesto rođenja::
Vučji Klanac, ulica – nema ulice, broj kuće – prva do medveđeg brloga.
Taaako, to smo završili.
A sada nam lijepo ispričajte zašto ste ispred zgrade ministarstva
nosili muške gaće broj 52 nataknute na štap,
protiv koga je bila uperena ta inkriminirana radnja,
koja i kakva organizacija stoji iza Vas i kakvi su njeni ciljevi? Je li ušlo u zapisnik?
- Da, gospodine predsjedavajući, sve je tu crno na bijelo.
- Gospodine sudija, ja, Balki Balkanac iz Vučjeg Klanca,
ne pripadam nijednoj organizaciji,
a toga dana nosio sam gaće na štapu zato što ni u
jednom zakonu ni jedne zemlje na planetu
Zemlji nije zabranjeno nositi oprane i čiste gaće na štapu.
To što sam prošao ispred zgrade Ministarstva uprave,
pravosuđa i što ti ga ja znam zašto me sve teretite,
to je samo zato što svaki mjesec jedanput prošetam gradom i to ispred Vladinih zgrada,
jer ja Vam, gospodine suče, volim vidjeti državne službenike kako puni entuzijazma i
zanosa izlaze iz ministarstava i onda svojim sjajem daju kakav-takav izgled ostalima
koji onako jadni i sivi u licu na stanici čekaju tramvaj. Gospodine sudija, gaće k'o gaće,
štap k'o štap, nema Vam tu nikakve političke zavjere, a osim toga,
eksperti su pregledali štap za vrijeme istražnog postupka,
otkrivena je jedna karikatura ali ni jedan ministar nije htio doći u
policiju pa tako se ne zna čiji je to crtež.
Ja loše rezbarim i još kao čuvar ovaca nisam se osobito isticao u pravljenju karikatura.
- Dosta, sjedit ćeš ti meni na pravdi Boga. Vidi ti njega...
- Da to uđe u zapisnik ili ne?
- Kako hoćeš. Presuđujem 30 dana zatvora zbog kršenja javnog morala.
- Baš Vam hvala, sudija, taman toliko je do početka proljeća.

- 00:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.10.2005., ponedjeljak

ANTIKA I MATEMATIKA

Svratio sam u antički svijet na pehar nektara i ambrozije
da vidim kakva je razlika među ljudima, ali razlike primijetio nisam.
Zlatna mladež Antike nosila je zlatne uvojke kose i zlatne naušnice na ušima;
vozili su se zlatnim kočijama, samo nisu imali mobitele, videorekordere ni televizore;
imali su javne kuće, robove i robinje za svaku vrstu zabave i razonode.
Zlatna mledež Atene živjela je jednako pustopašno kao
i zlatna mladež grada Zagreba i šire okolice,
gdje opet ima prosjaka i robova kao u starim dobrim antičkim vremenima.
Časni starine odlazili su na vijećanje o ratu i miru.
Dugo su se nadmudrivali oko donošenja zakona.
Uvojci kose nisu im bili baš u najboljem stanju; bilo je i ćelavih glava.
Senator je bio cijenjena učena glava kao i današnji saborski zastupnik.
Neki su mrmljali sebi u bradu kako treba dići revoluciju i otjerati
časne starine iz brbljaonice, ali vojska je znala tko je plaća, pa ništa nisu poduzeli;
mudre glave u antičko doba bile su zaštićene kao lički medvjedi.
I dođem ja tako kralju Midi, visoko dignem ruku i kažem mu:
«Ave, stari prijatelju!» On mi odgovori mrmljanjem jer se baš molio
Zeusu da od njega otkloni onu bolest od koje je već dulje bolovao.
Naime, čega god bi se dotaknuo, pretvaralo se u zlato.
Staroga Midu hranili su kašicama koje mu želudac može probaviti,
no kad je odlazio tamo gdje car ide pješice,
svuda naokolo bile su hrpice zlatnog humusa, rekoše mi robovi.
Robovi su taj humus prodavali trgovcima zlatom, a
trgovci – prevaranti to su zlato pretvarali u nakit.
Građani Atene nisu puno pitali; zlato ili blato,
slobodnom građaninu Atene bilo je sve isto – crna zemlja.
Dotaknuo je kralj Mida i moju knjigu i ona se pozlatila.
Postala je teška kao grijeh, a kada bi ta zlatna knjiga dotaknula ostale knjige,
pozlatila bi se samo slova. Kad sam vidio da nema razlike u epohama,
vratio sam se u vrijeme današnje. Smučili su mi se stari Grci,
veliki majstori u antici i matematici.

- 19:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nova ruza

- 15:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

susjedove kokoši

Ptičja gripa ovim kokošima nemože ništa.......tko zna zašto?

- 00:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.10.2005., nedjelja

...

Kako je najbolji način uspavljivanja čitanje, uzeo sam knjigu,
koju sam slučajno ponio s ostalim stvarima,
slovenskog pisca Cirila Kosmača "Balada o trubi i oblaku".
Knjiga, doduše, ima podugački predgovor, no kako je napisana još pedesetih godina,
vjerojatno ima i neku radnju.
Zaspao sam baš nekako na sredini knjige sanjajući neke davne izlete kada smo pjevali,
sada već zaboravljene pjesme, i pušili cigarete "Opatija" i "Zeta".
Kako su čudni snovi kada je čovjek opet mlad.
Raspjevani autobus se naginje i propinje po uskoj cesti uz koju su
postavljeni polukružni kamenovi okrečeni u bijelo kako bi bili uočljivi,
a gume na kotačima stvaraju čudne zvukove po mokroj asfaltnoj cesti;
sikču kao što zmija sikče iz svog gnijezda kada je ugrožena.
Probudio sam se odmah poslije ponoći.
Prišao sam opet prozoru gledajući osvijetljeni trg kojeg je još uvijek
šibala bura nesmanjenom žestinom.
Odjednom mi se pogled zaustavi na neobičnoj pojavi;
jahaču na bijelom konju.
Usprkos jakoj buri jahao je spokojno kao da se to njega ništa ne tiče.
Na sebi je imao čudnu odjeću kakva se može vidjeti samo na nekom filmu.
Sa ogrtačem poput plahte igrao se vjetar otkrivajući mu mač obješen o desnom bedru.
- Ne, to ne može biti duh - tješio sam samoga sebe - sablasti su sačinjene od srebrne magle,
a taj mladi čovjek izgleda kao da je sišao s filmskog platna nekog povijesnog spektakla.
Možda snimaju neki film? Ali u blizini nema nikakve filmske ekipe.

- 21:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

DUMOVEČKA MALA KATEDRALA

Sa prostranog dumovečkog trga, koji je veći od Trga bana Jelačića,
puca pogled na sve četiri strane svijeta.
Tako nam je trg velik da ćemo morati platiti vodiča
kako bismo putnika-namjernika mogli usmjeriti prema Gornjoj Posavini,
Donjem Prigorju, sesvetskom sajmištu ili, pak, industrijskoj zoni Sesvetskog Kraljevca.
Obiđoh polje dumovečko, ali Dumovčane ne nađoh u blizini.
Bila je nedjelja i početak mjeseca svibnja; nebo se plavilo, a trava zelenila.
Iz mjesta Dumovca čuo se jednolični zvuk mješalice za beton;
to su na trgu ljudi podizali raspelo, a već se dugo po selu šuška
kako to neće biti samo raspelo da se buntovni Dumovčani križaju,
već će tu niknuti mala kapelica; dumovečka mala katedrala.
Pitali su me ljudi što ja o tome mislim, zašto se nedjeljom to sve radi.
- Pojma nemam – odgovaram. –
A valjda je postavljanje raspela ipak sveti posao, pa će i sâm gospodin Bog zažmiriti.
- Hoćeš li o tome pisati? – pitaju me opet.
- Pisat ću, ali nikoga neću poimenice navoditi.
I tako je postavljeno raspelo, djelo ruku dumovečkih, a
Hrvatska seljačka stranka dala je tome poticaj.
Kad župnik dođe blagosloviti djelo ruku Dumovčana, priča o tome već će biti gotova.
Pričat će se o tome i pripovijedati, ali ja više ništa neću zapisivati.
Buntovni su Dumovčani i na svoje brdo tkani.
O njima čovjek ne može puno toga napisati, jer bi tražili odštetu;
tražili bi od književnika honorar, umjesto da oni njemu plate.
Neka mi ih Bog poživi sve do jednoga; neka sam doživio
da ih gledam kako se u centru sela križaju.
Gledajući ih izdaleka čovjeku će se činiti da tjeraju muhe s nosa,
a i klanjanje nam nije baš u navici,
no pred nama je život koji će nas svemu poučiti.

- 13:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.10.2005., subota

ČUVARICA LIJEVANOG PEČATA

Početkom sedamdesetih godina grad Zagreb je bio mini Babilon.
Poraženi su osjećali gorki okus poraza; pobjednici su nosili nevidljive lovor-vijence, a rasna ljepotica Sumburum šetala je preko Trga Republike s prezirom gledajući radničku klasu i ostalu masu.
Jedva da su joj noge dodirivale zemlju, a gorda glava ležala joj je na dugačkom labuđem vratu.
Oči su joj sjale prkosno i ponosno. Ja sam šetao s njene lijeve strane sretan što mogu udisati miris njenog parfema i slušati šuštanje svile.
Svi su napasali oči na njoj i pitali se: «Što ta mlada, muška, zelena šiba priča s takvom ljepoticom?»
Iza toga su godine učinile svoje.
Sumburum je otišla na Zapad, a ja sam ostao na rubu Srednje Europe.
Entropija i Extropija mijenjale su se u mom životu; živio sam život po sistemu:
kraj s užasom i užas bez kraja, ali usprkos svemu život je bio divan i nepredvidljiv,
a ja sam konačno našao izlaz iz onog što se zove gola anonimija.
Danas, nakon dvadeset i jedne godine, opet sretnem Sumburum.
Ne hoda više ohola sa svilenim rupčićem u rukavu i ne plaća više šarmom umjesto novcem.
Sumburum više nije Sumburum s glavom u oblacima, već nosi pitomije ime i prezime trećeg muža.
U ruci joj torbetina poput svemirskog broda, a kad smo sjeli i porazgovarali o njenim jadima,
ispalo je da je na tom čarobnom Zapadu njen život scenarij koji nosi naslov «Užas bez kraja». Pripitomljena Sumburum propala je na Zapadu i sad se opet uzdiže.
Zlatne narukvice i lanci oko vrata pritišću je majčici zemlji, a u torbi – svemirskom brodu,
nosi veliki okrugli i lijevani pečat svoje uskrsnule firme. Sumburum, Marijana moje mladosti,
iščezla je iz mog života, no prije toga smo prošetali Jelačić placem,
ali ni jedan par očiju nije sa strašću ni zavišću pogledao u nas.
Nešto starija zelena šiba otišla je na Dolac da kupi ručak i da sretne novu Sumburum.

ORIGINALNA SLIKA CRVENE RUŽE IZ PROŠLOG POSTA

- 23:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.10.2005., petak

ZAPAD KUPUJE ISTOK

EVO žuta i BIJELA RUŽA ZA KOMENTATORICU HEDA

Vremena su nova (a kakva bi drugačija i bila kad vrijeme teče), ali su navike stare.
Običaj je da se u nedjelju ništa ne radi i to traje već tisućama godina.
Za taj dan se dobro i pojede, a poslije jela najbolje se čitaju novine, radio je preglasan,
a za televiziju je prerano. Prilika je to da se pročitaju jučerašnje novine, a potom malo zadrijema. Velikim, krupnim slovima stajao je naslov «Zapad kupuje Istok» i tek što sam počeo čitati,
došuljao mi se san i preko margina novina prikrao mi se neprimjetno i
kroz ušnu školjku uvukao u mozak. Jedva da sam sklopio oči,
kad ono iz ružičaste magle izroni debeli Amerikanac, veselo mahne rukom i vikne:
«Hej, što ste donijeli na prodaju?» Mi, Balkanci i ovi dalje iz istočne Europe,
postrojili smo se i svatko je ispred sebe držao nešto što bi Amerikancima moglo
biti zanimljivo i što bi rado kupili. Od moje kuće do mađarske granice bili smo postrojeni.
Poslije debelog Amerikanca počeli su pristizati i ostali.
Iza Amerikanaca dođoše Japanci, zatim Kinezi, pa Turci;
svi su mahali nekakvim zastavicama i vikali «Haj».
Moji susjedi iznijeli su na prodaju sve i svašta.
Jedna dama dugo je gledala jedan par bijelih kunića,
platila za njih deset dolara i tutnula ih je u svoju žensku torbicu kao mađioničar u šešir.
Moj susjed Marko prodavao je komplet hrvatskih grbova, barjaka i stijegova,
no cijena je bila previsoka i ništa od biznisa.
Ja sam prodao veliki rječnik Bratoljuba Klaića, izdanje «Zore» 1974, u Zagrebu.
Tek kad sam dobio sto dolara, sjetio sam se da rječnik nije moj.
Nisam ni prvi ni zadnji koji prodaje tuđe stvari; to je na Balkanu običaj.
Prodao sam i nacionalnu TV mrežu s obadva programa za vreću dolara.
Ne znam što će reći država kad Ameri dođu po kompaniju.
Ni tu nisam prvi koji prodaje ono što mi ne pripada.

- 20:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Poklon za blogericu helix

buket ruža za blogericu helix

- 01:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.10.2005., četvrtak

EKO ŽABA

Pjevao je pjesnik kako je izvor voda izvirala i dalje tekla, a vile su u njoj umivale svoje obraze. Ona je potok došao u rijeku, rijeka u more, a kamo teče more to samo dragi Bog zna.. I išlo je to tako stoljećima i tisućljećima. Došla je i atomska era, pa vijek plastike i sve je odjedanput postalo drugačije. Pjesnici više ne pjevaju o potocima, ni vilama, već o političarima i političkim strankama. To se, kažu, više plaća, a narod je lud za politikom: svaki tjedan bi nekakve promjene.
Promjene su snašle i Črnec potok koji teče kroz mitsko mjesto Dumovec, raskrsnicu svih puteva, sastajalište svih rasa i klasa; reklo bi se, mali Babilon. Umivali se Dumovčani u Črnec potoku i odonda su lijepi i pametni, a žabice su kreketale. I išlo je to tako sve dok se nije razvila «šrafciger-industrija» u gornjem toku potoka Črneca. Ljudi su odjedanput osjetili da manje jedu, a da se više peru. Bujica deterdženata, kiselina i lužina potrovala je dumovečke žabe. I ljudi su se prestali umivati u potoku Črnec.
Nekako u to vrijeme mnogo se govorilo i pisalo o ekologiji, ali ništa o tome tko će Dumovcu vratiti žabe, ribe i ostale sitne vodene životinje. Onda je ljudima dojadilo voditi akademske rasprave i panel diskusije, uzeli su lijepo pušku u ruku, te su sjeli u tenk da bi otišli u posjet drugom narodu, naciji i sociji.
Dok su tako Balkanci ratovali bez pobjednika, pobijedila je zapadnonjemačka valuta i novi deterdženti bez fosfata. Učinak je bio fenomenalan. I prije završetka rata u Črnec potoku pojavila se ogromna žaba koja, doduše, još ne krekeće, ali to je samo pitanje vremena. Meni se čini da je to nekakva ukleta princeza i onog dana kada je poljubim, vi ćete biti moji podanici a ja vaš kralj, svidjelo se to vama ili ne.
Sve mora biti kao u priči.

Tu čaroliju igre elemenata prekinulo je elektrčno svjetlo kada je hotel u cijeloj svojoj unutrašnjosti počeo živjeti noćnim životom.
Iz prizemlja, gdje su se gosti spremali na večeru, čuo se
žamor, pa sam i ja krenuo da u miru nešto pojedem prije spavanja. Prijala mi je lagana večera, jer bijaše po mom ukusu.
Ono malo gostiju bili su ljudi starije životne dobi,
pa kako nisam vidio nijednog ljudskog stvora s kojim bi vrijedilo popričati, povečerao sam na brzinu i popeo se natrag u svoju sobu. Namjera mi je bila da se kroz noć odmorim, a onda ujutro, ukoliko se bura smiri, prošetati stazom Lungomare i prisjetiti se nekih sretnih trenutaka iz mladih dana, kada Opatija uistinu bijaše bajna,
a "Titova Jugoslavija - tvrđava", kako je pisalo crvenim slovima na
jednoj staroj vili; vjerojatno parola za neke izbore.
Ruše se države kao kule od karata; padaju carstva i kraljevstva;
veliki ljudi odlaze u legendu i zaborav, a novi junaci se ra|aju.
Stari romani sa dugim predgovorima danas su staromodni;
u romanima nema više fabule, sve je smrvljeno na fragmente;
u modi je književnost bez točke i zareza, a uskoro će biti i
bez velikog slova i imena. Možda će se književnost pretvoriti u jedan veliki nerješivi rebus, ili će se pak presipati u strip,
gdje će u malim oblačićima pisati šta tko govori i kome govori.
A da li ga uopće netko sluša pomislio sam na trenutak
i o svojoj sudbini;
o sudbini pisca nekoliko knjiga.

- 23:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.10.2005., srijeda

DJEČAK S MARSA

Ljudi blebeću kako im je kratak život i ništa ne stignu uraditi.
Jedan se vikend slijeva u drugi,
jer ljudi previše spavaju i tako skraćuju život sebi samima.
Nisam sit samo od ručka, već od razno-raznih teorija i odlučim da si skratim malo života tako da odspavam dva sata poslije ručka. Najprirodniji položaj za popodnevno spavanje je raširiti sva četiri kraka poput žabe, pa taj položaj zovem užabljivanje,
ili užabiti se, a ljupka ženica, najdraža na svijetu,
dužna je s ljubavlju me pokriti; zapravo, prekriti kućnu sramotu s dužnim poštovanjem, naravno.
Umjesto da promijenim osigurač, očistim žljebove od otpalog lišća, nahranim mačji korpus, očistim i naglancam cipele, i
li da započnem pisati remek-djelo i tako se uvučem u
enciklopediju, da odaberem mjesto u gradskom parku
gdje će mi podići kakav-takav spomenik;
sve to ja lijepo zanemarim i legnem u
najprirodniji položaj zvan užabljavanje.
Taman sam počeo letjeti oko tri metra iznad
zemlje poput supermena, što mi je u snu sasvim dobro išlo,
kad nešto lupi na oko dva metra od mog kreveta.
Trgnem se i pogledam ispod pokrivača, kad tamo neko nepoznato dijete uperilo u mene plastičnu pušku, na glavi mu plastični šljem,
a ta njegova strojnica proizvodi zvuk kao da kriješti prehlađena svraka. Vidjevši, valjda, da je s neprijateljem gotovo, klinac spusti strojnicu, skine šljem i predstavi mi se kao Nikola.
Mali ratnik Nikola. Dječak je mogao imati oko pet godina,
svijetle kose i plavih očiju poput različka.
Stao me gnjaviti ispitujući me sve što mu je padalo na pamet,
sve dok se na vratima nije pojavila njegova majka a moja dobra prijateljica, koja dvije-tri godine nije svraćala.
Stvarno se vikendi ulijevaju jedni u druge.
Činilo mi se kao da sam jučer u robnoj kući kupio stronjicu njenom sinu. Naravoučenije: Ne kopaj jamu osim ako ne misliš sam u nju pasti!

evo kako se vidi na ovoj crvenoj ruži poćeli su mrazevi...

- 23:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

DOK JE JALA BIT ĆE I IZVOZA

Probile su mi uha priče o strancima i
još mi je pred očima slika starog Yenkija s vinčesterkom koji stoji na pragu svoje rasklimane brvnare i
prijeti puškom civilizaciji koja nezaustavljivo ide prema Zapadu,
pa i dalje.
Bradonja obično ne puca u prsa junačka
tipova koji nose progres, vrline i poroke.
Kada spusti cijev puške ispljune
gvalju prožvakanog duhana ispred nogu
strendžera i prilazi vatri na kojoj se prigrije kava
dobrodošlice za strendžere, gringose i
tako progres mic po mic osvaja planetu Zemlju.
Europa je stara odbačena Zeusova ljubavnica,
kolijevka zapadne civilizacije, domovina Platona,
Aristotela, Karla Marxa, Mateka iz Čučerja i Štefa iz Klobučara Gornjeg.
U Europi civilizacija i progres nastupaju suptilnije i
nitko ih ne dočekuje s vinčesterkom velikog kalibra.
Zagreb o kojem je pjevao Šenoa više ne postoji.
Tvrd, gizdav, ponosan ispod Medvednice a iznad Save,
može se vidjeti još samo na starim gravurama, a i
te gravure mijenjaju se od prilike do prilike.
Zagreb čas ljubi Mađare, Germane, Francuze
da bi opet za drugu priliku ljubio sve što je orijentalno,
pusto tursko, avarsko, tatarsko a na Hune sam skoro i zaboravio.
Meni su od svih Huni najsimpatičniji.
Oni su uvijek išli u čoporu i ostavljali krvave tragove, a
krvi i čoporima nikada nisam mogao odoljeti.
To je zbog onog morbidnog u meni, Povijesnih datuma Zagreb i
ma kao pas buha.
Svi su pisali povijest i zemljopis,
samo neki s lijeva na desno, a drugi opet s desna na lijevo.
U Zagrebu čuda nisu moguća
jer je sam grad čudo od arhitekture; N
aročito su divni međuljudski odnosi.
Ljudi reže jedni na druge, a
onda načas umuknu da bi poslušali Evanđelje po Luki,
no kada utihne glas propovjednika,
ljudi zareže jače da bi nadoknadili izgubljeno.
Zagrebačka glavna specijalnost je jal ili zavist.
Pisalo je u novinama da ćemo taj artikl izvoziti.

- 00:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.10.2005., utorak

ROKERICA I MINISTAR

Čak i neupućenima je jasno da ministarski portfelj ne pada s oblačnog neba,
a pogotovo ne iz vedroga.
Biti ministar u Zagrebu jednako je odgovoran posao kao i
u nekoj banana-republici ili bumerang-pokrajini.
Kabinet je kabinet, a ministar je ministar,
pa makar to bio i tako važan resor kao što je Resor za unutrašnju migraciju,
iseljeništvo i veze s cijelim svijetom; pa makar se radilo i
o resoru za mlaćenje prazne slame i gubljenje vremena.
I tamo je jednako teško postati ministar.
Meni su pune pedeset i tri godine i htio bih proslaviti pedeset i
peti rođendan u svom uredu koji je, doduše,
ofucan jer u njemu ima namještaja iz Vukovarskog kongresa stvaranja KPJ.
Umoran od prodavanja zjaka, svratio sam u malu zagrebačku kavanu i
sjeo na svoje omiljeno mjesto obuhvativši pogledom gotovo cijeli Trg bana Jelačića.
Ne znam odakle se stvorila ta dama sa šeširom koji je bio sličan rodinom gnijezdu,
samo znam da sam pao pod njen utjecaj, i
eto ti na pomolu balkanske afere «Profumo» i adio ministarstvo.
Konverzacija je s moje strane bila krajnje suzdržana,
no dama je sve više preuzimala inicijativu, a
predstavila se kao pjevačica grupe «Električni krokodil».
Zagrijani od pića i prisnog razgovora,
slijepili smo se kao sijamski blizanci nastojeći preskočiti jaz među generacijama.
Dama je punila dvadeset i sedmu, pa bih joj mogao biti otac,
no tu mogućnost smo oboje ignorirali kao snob valove.
Od početka nisam razumio njen jezik; brkao sam riječi «frka» i «fora» ne znajući,
zapravo, je li veća fora kad je frka ili obratno.
Zamjerila mi je na odijevanju, jer kaže da izgledam kao iz kamenog doba.
Nedostatak mi je i to što mi kosa ne strši i što nemam probušeno uho i ne nosim naušnice.
Ljubav čini čuda, ali na moju žalost,
premijer nije bio tog mišljenja kad je od mene zatražio ostavku.
No, i njemu će netko nabiti brnjicu na nos.

- 19:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

GEMIŠT STOICI

I vrapci na krovu znaju što je gemišt koji se u zagrebačkom podneblju najčešće radi od bijelog vina s dodatkom vode.
Gemišta ima od tankih pa do čaše vina sa samo kap vode.
No, najpopularniji su oni koje zovu dva u osam.
Ne znam čemu ovo objašnjenje jednog antialkoholičara naciji koja je na gemištima magistrirala, doktorirala, te uz njih bila dok su Europljani provodili svoj humanizam i renesansu.
Držao sam sebe razuzdanim tipom zato što sam uz kavu znao sjediti desetak minuta prodajući zjake i usput gledajući lijepe Zagrepčanke.
No i ja sam morao platiti svoj dio cijene, a to je bilo jučer, na drugi dan proljeća, kad me Franjo Klobuk, zvani Nacek, poveo u gostionicu pa smo tu pored šanka gljivili i mrkvili više od polovice radnog vremena.
Popio sam najprije oranžadu poetičnog naslova Nara, zatim Pepsi-Colu, prešao sam na Coca-Colu i na kraju završio s tri kave.
Za cijelo to vrijeme Klobuk, Čizma, Gumbek, Tihi, Teški, Musa i Medo nalijevali su u sebe pivo i gemište.
Promijenile su se konobarice i stotine gostiju prolaznog tipa.
Rukovao sam se ravno 27 puta, kao senator države
Georgije kad dođe u svoje rodno mjesto.
Dvadesetorica su mi rekli da pišem izvanredno, trojica da mi je pisanje fuj, a stoici su i dalje pili svoja pića čvrsto stojeći u egzistencijalizmu današnjice pored šanka koji je laktovima bio izglancan do visokog sjaja.
Vrijeme je prolazilo a ja sam čavrljao s jednim o koječemu, s drugim o ratnom profiterstvu, svjetskoj politici, Novoj Gvineji, Mozambiku, Tanzaniji i Puščoj Bistri.
Na kraju je cijela diskusija završila u Babinoj Gredi i Rakovom Potoku. Kad sam se vratio doma rastrganih živaca, zatražio sam šibice da zapalim cijeli svijet.

- 00:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

...

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

...narančasto žuta ruža... i još jedna

KAVANA «FORUM»

Sve počinje s poviješću koju pišu pobjednici,
jer su poraženi bježeći izgubili pribor za pisanje.
Rimljani su imali svoj Forum, mravi imaju svoj forum zvani mravinjak,
zato se na latinskom i zovu Forumice, a oni najekstremniji,
žuti, Forumice rufa L. I Sesvećani imaju svoj Forum koji i nije baš na samoj sredini,
ali ni Sesvete nisu središte svijeta, već samo istočni prag metropole Zagreb.
Tu, gdje je sada kavana «Forum» bio je nahereni drveni plot još iz Austro-Ugarske.
Zapišavali su ga pijanci i pjevali «Zbogom Liko; zdravo, Ameriko; umrijet ću zaboravit neću».
I umrli su. Tek poslije se tu pjevalo «Buni se Istok i Zapad»,
jer se već tada slutilo da će tu biti stjecište avangarde svih sistema;
da će tu niknuti kavana «Forum» u koju će svraćati lijeni seljaci i propali đaci;
oni koji su se sklonili pod veliku nadstrešnicu Akademije nauka,
pa su danas akademski obrazovani.
Dolaze tu mladići probušenih uha i svrakinim gnijezdima na glavi.
Šank je malo previsoko pa izgleda kao paluba svemirskog broda.
Sve što drži do sebe svraća u kavanu «Forum» na formalne i neformalne razgovore,
laprdanje i poneki trač. Neki tupe o socijalnoj pravdi i jednakosti;
drugi su opet za nacionalnu stvar.
Lokalni moćnici tu dolaze pokazati sebe i svoje cica-mace
koje zažmire kad lovijanović frca iz novčanika.
Od silnog muvinga stvara se vrtložni propuh, dušu dao za provjetravanje novčanika.
Šef kavane lijep poput grčkog Adonisa, umiljat i postojan, smješka se kao lijepo vrijeme.
On je čovjek kojeg vole ljudi i sâm gospodin Bog.
Da ga ne voli dao bi mu neki kafić prikrpljen uz velebno zdanje željezničke stanice.
Otkako smo se «zakunili» i «oddinarili», kavana «Forum» nam treba kao Židovima «Zid plača».
Tu se viđaju i velike zvjerke kojima je oko vrata raspelo, a pri ruci mobitelo.
Tu dobivam nadahnuće i platite mi slobodno piće,
nećete se zaraziti talentom ni genijalnošću,
a vama, gospodine šefe, ni Hemingway ne bi napisao bolju priču,
premda je bio kavanski tip pisca.

kavana forum kako izgleda danas

- 19:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

...bijele ruže...

- 01:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.10.2005., nedjelja

PALČEK

Villi Shakespeare odavno je već mrtav a
ni Miha Cervantes se već dugo ne ubraja u žive;
umro je i Hamingway, a i ja se nekako danas ujutro ne osjećam dobro.
Osjećam se, zapravo, kao lanac na pesu, po domaće rečeno, na cucku.
Friški kruh – cipov, danas mi je bio mekan poput angora vunice,
ali mi je svejedno zapinjao u grlu.
Pa dobro, jasno mi je da neću ostati za sjeme;
otegnut ću papak kad-tad, kako bi se to reklo kod nas na rubu Srednje Europe,
ali ako buržoazija insistira, bit ću fin i reći kako će mi sjenka proći preko groba;
kao da to nije jedno te isto.
Prvo zaspiš, a onda se anđeleki i demoni šoraju za tvoju dušu i
rastežu te kao rabljenu žvakaću gumu.
S obzirom da je smrt moja privatna svojina, imam pravo izabrati sebi društvo.
Prevarili ste se ako mislite da ću odabrati nekakve vrhovnike ili moćnike.
Bože sačuvaj!
Meni je najvažnije da se i na rubu čistilišta,
gdje ću vjerojatno biti smješten, osjećam kao doma, a
doma se osjećam samo kad sam u gostionici «Kod Palčeka»
E. baš sa Zvonkom Palčekom hoću da igram golf na nebeskim livadama,
jer većeg džentlmena u životu nisam sreo.
I po savjesti i po Bibliji gladne je hranio a žedne pojio i nije zakidao na vagi.
To je jako važno zbog gospođe Pravde, ili mis Justitie.
To je ona ćorava ženska koja nevine trpa u zatvor, a lopove drži na slobodi,
samo danas nije otmjeno reći lopov, već gospodin punih džepova.
Taj izraz je izmislila buržoazija.
Dobro pogledajte svoju desnu ruku; kako bi ona izgledala bez vašeg palca.
Svakako bi nalikovala na kandžu i sada vidite koliko je važan palac;
ako ni zbog čega drugoga onda zbog dizajna.
Većinu manira pobrao sam u gostioni «Kod Palčeka» pa je onda
red da se odužim jednim dobrim apartmanom u rajskom naselju.

Poput divovskog kotla izgledala je morska pučina, crno-siva i zlokobna.
Zapjenjena voda podizala se i zapljuskivala barke privezane uz obalu;
plesale su barke u ludom ritmu cvileći pred svakim naletom bure koja je poprimala orkansku jačinu.
Sve se to odigravalo pred mojim očima kao na filmu,
jer ja sam bio na sigurnom mjestu u hotelskoj sobici na trečem katu.
Ne paleći svjetla gledao sam kroz prozor razmišljajući kako su sada već svi putevi s kopnom odsjećeni. Ceste kroz Liku i Gorski Kotar zatvorene su zbog snježnih nanosa i bio sam pomalo sretan što sam u Opatiju stigao danas u rano poslije podne, dok bura nije još tako jaka.
Sve je, zapravo, počelo ujutro kada sam okrenuo telefonski broj mog prijatelja u
Opatiji sa željom da kod njega provedem vikend.
No, umjesto toplog ljudskog glasa, progovorila je bezdušna telefonska
"sekretarica" svojim čudnim metalnim glasom: "Dobili ste broj i stan gospodina K. P.
Nakon zvučnog signala ostavite poruku".
Spustio sam slušalicu ne želeći više uznemiravati prijatelja, a
vikend u Opatiji mogu provesti i stanujući u hotelu.
Doputovao sam izletničkim autobusom iz Zagreba,
baš na vrijeme dok se zimska služba još uvijek uspješno borila sa
nanosima snijega koji je prijetio da zatrpa sve prometnice.
Rezervirao sam sobu u hotelu na samoj morskoj obali,
ugodnu sobicu s dva prozora, od kojih jedan gleda na glavni trg, a
drugi prema širokom morskom prostranstvu.
Hotel se nalazi u podnožju planine Učke, čiji vrh nisam mogao vidjeti
s prozora svoje sobe, jer je bio zameten snijegom i obavijen u tamu.
Zgrada hotela nije nova građevina od armiranog betona,
već je sazidana od cigle koja nije šuplja, još negdje na početku stoljeća.
No, i tako čvrsta građevina povremeno bi se zatresla pod naletima vjetra,
zazveckala bi prozorska stakla po kojima se cijedila
voda donošena sa silnim vihorom koji je puhao s kopna.

- 18:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

PALČEK

...i danas se kod palčeka dobar fruštik sprema...

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nova...proba..........

Dragi moji blogeri
uspio sam...
danas sam naućio još nešto...
naućio sam kako se radi sa "www.ImageShack.us"
a prije nekoliko dana naućio sam kako se postavljaju
slike na "www.ImageShack.us"
hm koliko učenja...ali koliko kužim učenje
ovdje ne prestaje...
do bloganja

- 16:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Proba...proba...proba

- 16:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

EL MARIACHI

Danas mi je kristalno jasno, kao riblje oko i bijeli dan,
da od moje dijete nije ostalo ni slovo D.
Tri dana bio sam gladan kao konj, pio sam sokove,
jeo zelenu salatu bez kruha s malo soli i malo octa, a nisam pojeo ništa slatko.
Čak nisam prošao ni pored slastičarne,
a ipak sam za ta tri dana dijete dobio dva kilograma.
Zaokružio sam se kao mjesec u četrnaestom danu.
Lice mi se počelo sjajiti kao proroku Mojsiju nakon što je razgovarao s Bogom.
Okrugla kerubinska faca s mišjim očicama i židovskim nosom,
a k tome još i tamne puti pa ličim na ugojenog indijanskog poglavicu kojeg su zvali Salo Salo.
Gledam se tako u ogledalo i crnom bojom nacrtam si brkove
pa se pretvorim u pljunutog Meksikanca.
Zapravo popljuvanog Meksikanca,
jer mi je kroz rijetke zube izletjelo malo sline koja je napravila mrlju na ogledalu.
Naravno da mi je slina izletjela zato što sam počeo pjevati «Aj-ja-ja Paloma»,
nastavio sam s «La Cucarachom», «La Golondrinom» i «La Barca de Oro».
Pjevanje sam završio s «La Negrom» i «La Borrachitom».
Oduševljen preko svake mjere potražio sam stari sombrero i
gitaru na kojoj su bile još uvijek četiri žice.
Ako u Hrvatskoj ne mogu živjeti kao pisac, pokušat ću kao pjevač-lutalica.
Ići ću od prozora do prozora i za čvrstu valutu ću pjevati
«La Bambu» i «Cielito Lindo». Pjevat ću pjesme iz predrevolucionarnog Mexika,
kada je Mexiko ličio na raj Božji,
a onda je došao drug Pancho Villa i gospodin Emiliano Zapata
pa su u raj unijeli malo nemira i revolucije.
Zato sam i ja u svoj repertoar dodao pjesmu buntovnika i
«Ya Me Voy», zatim «Malaguenu» a zbog romantike «Recuerdo».
Počeo sam sâm i skupio nešto novca,
a onda su mi se pridružila još četvorica jadnika pa smo sada pravi Mariachi.
Imamo i dvije vojničke trube zbog revolucionarnog štiha,
a orkestar nam se zove «Muchacos bes gachos».

- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.10.2005., četvrtak

PRED VRATIMA RAJA

Kad su me katapultirali na veliku platformu, vidio sam mnogo puka i jezika,
kao da je svekolika ekumena umrla i sad se svi guraju malim vratašcima
gdje stoji anđeo s plamenim mačem s jedne i Jonin sin s druge strane zveckajući ključevima.
Ja onako iscijeđen kao limun, nisam mogao dugo stajati na nogama,
pa se nabijem na zid u jednu udubinu sunčajući se poput guštera.
Sjetim se najblesavijih stvari iz svoga života,
kao onog glupog vica kad su Podravci izgladnjivali krokodila,
pa se smanjio na veličinu guštera.
Biti mrtav uopće nije neka velika nevolja.
Nemaš problema s disanjem, kihanjem, glavoboljom; samo su ti noge teške kao od olova.
Cijeli svoj život vidiš kao jedan veliki nesporazum i dođe ti da se smiješ kao Ciganin bijelom kruhu.
Sva ona glupa nastojanja da ugodim bližnjemu svom su potpuno bez veze kao i ljubav prema zemaljskim fufama po kojima sam slinio kao činovnik po državnim biljezima.
A onda ti bljesne ljubav života; pred tebe izroni u punoj veličini i ljepoti tvoja plemenita Štefanija Patačić, kći grofa Janka od Zajezde.
Ni limunom joj s lica ne možeš sastrugati osmijeh.
Gleda me jadnog i smežuranog: tipični potrošeni kapacitet zemlje Hrvatske.
Ona me snagom volje diže iz moje rupe i poput kolca nasloni na svoju mirišljivu put.
Osmijeh joj na licu poput Mona Lise, ruke joj tople kao proljetno sunce, a ja se, jadan, stisnuo kao pet banki u cekeru ne vjerujući svojim očima da me grli grofica koja je prije otegnula papke i zbog božje milosti dobila sve ono što je imala u mladosti.
Zapravo sam ja iznevjerio svoju prvu ljubav.
Naime, u Zagrebu su mi obećali mjesto pripravnika na Kotarskom sudu i
dok sam ja žuljao kosti u registraturi,
Janko Turek od Lobor grada odveo je moju Štefaniju u brak koji je završio katastrofalno,
jer je tipa razderao divlji vepar, a što mene, nevjernog, tek očekuje?

...uskoro....uskoro...uskoro...

Zima je nastupila silovito s obiljem snijega kojeg je sveti Nikola prosuo umjesto darova.
Bura je na moru bjesnjela strahovitom snagom.
Spuštao se sumrak, siv poput zavjese od pepela,
a kroz tu sivu koprenu žmirkala su svjetla u riječkoj luci i u gradu načićkanom hotelima.
Trg Slatina bio je prazan, bez šetača,
samo bi poneka mračna prilika brzim koracima presijecala pusti trg.
Bura je bila tako silovita da je kidala odječu sa čovjeka, a
more bijaše sivo i tamno kao da je uzavrelo.

- 00:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2005., srijeda

uskoro...USKORO...uskoro

Autor: Josip Rogin
AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!
Zagreb
1999.
Sadr`aj:
1. OPATIJA IZVAN OKVIRA SADAŠNJOSTI
2. DJETINJSTVO U SJENI KRIŽA
3. PUT U ZAVIČAJ
4. SVJETLOST GRADA RIMA
5. DIVLJA ZEMLJA ILIRIJA
6. AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!
7. ČAROLIJE LJUBAVI I MISTERIJ SMRTI
8. NI KAMEN NA KAMENU
OPATIJA IZVAN OKVIRA SADAŠNJOSTI

- 02:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

pupoljak ruže

Ruža u pupoljku...

- 00:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.10.2005., utorak

KARIJERIST

Kad luk jedeš i luk mirišeš, tada i bližnjemu svome po luku smrdiš.
Nije baš naročito mudra izreka i nikad ju narod neće prihvatiti
ni mahati njome pred nosom bližnjemu svome.
Luk je pak začin a ne način da otjeraš ljude od sebe.
Bio sam mlad kao i onih pet milijardi ljudi i nešto više, i
svekoliko čovječanstvo bilo je mlado, ali ne odjedanput.
A kad je čovjek mlad onda svako odijelo dobro stoji,
svaka rana manje boli, kao što pjeva pjesnik.
Klečiš na mjesečini pred odabranicom svog srca, kuneš joj se dušom,
tijelom i novim odijelom, a ona ti odgovara na riječi ljubavne i
onda zajedno, kao na filmu, odete da onima pet milijardi dodate još svoj doprinos.
Ljubav hlapi kao aceton kako godine prolaze i još ako živiš u zemlji
Eldorado zvanoj Hrvatska, u metropoli zagrebačkoj ili na samom rubu metropole,
na pragu grada, jasno ti je kao dan da se u životu nečim moraš istaknuti.
Na mjesec lete uglavnom Amerikanci i Rusi; polarni istraživači nisu naše gore lišće;
naši ne dobivaju ni Nobelove nagrade za mir, ni za rat.
Ruski su klasici sve napisali, svi izumi već su izumljeni,
tako da je to sve pojedincu šaka u oko i noga u dupe.
E, onda pojedinac na planu naroda traži svoje utočište.
Prvo se oprezno raspitaš koliko ti je pleme i je li pleme postalo nacija.
Iza toga vidiš da ni tu ne možeš bogzna šta postići.
Sve su fotelje popunjene, ni da gurneš čačkalicu među njih.
Svuda srećeš velike Hrvate, jer se zemlja Eldorado slučajno tako zove ali ne namjerno.
Slučajni je čovjek proizvod, probaš hodati po prstima da bi bio viši,
ali nisi balerina i odjedanput spas u zadnji čas.
Moraš jesti masno, slano, kiselo, proždirati sve do čega dođeš
da bi dostigao one sretnike koji su na svim planovima promašili;
jedino su uspjeli doći do svojih sto kila.
Bio sam uporan i jeo sam da mi netko ne bi rekao kako u zemlji vlada glad i nestašica.
Dostigao sam ravno sto i sada sam, valjda, sretan.
Ili možda nisam!

- 18:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.10.2005., ponedjeljak

ADIOS AMIGOS

Pitam se čemu služe kolodvori
ako na njima više nema romantike ni uzdaha,
poljubaca ni opraštanja i svega onoga zbog čega su kolodvori,
zapravo, i napravljeni?
Gledam tužne konobare na zagrebačkom glavnom kolodvoru,
još tužniju prodavačicu sendviča koji su se okamenili;
samo golubovi živahno lepršaju s perona na peron ne pridržavajući se voznog reda.
Dame u pelc mantilima i muškarci u montgomeri balonerima,
za mene su daleka prošlost, kao i onaj dasa koji je u
ranim jutarnjim satima dušu ispovraćao na uglu,
a onda dva-tri puta nogom šutnuo zgradu zagrebačkog kolodvora,
kao da mu je ona kriva, što ga je nogirala draga i poslala dovraga.
Odmah drugi dan su građevinski radnici postavili skele i
kroz par mjeseci zgrada je bila obnovljena.
Unutrašnjost je pregrađena tako da je izašla na vidjelo gora varijanta i
to baš ona koja je u doba secesije bila zamijenjena boljom varijantom.
Svaki režim je zgradu preuređivao po svom ukusu,
pa je pravo čudo da je još uvijek na mjestu.
Ako dasa danas nekamo i otputuje, nosi sobom mobilni telefon i
već sa prvoga zavoja telefonira: «Alo, draga, živ sam i zdrav».
Zato kažem, fućkaš takvu romantiku!
Gospodin Pek iz Željezničke ulice žali mi se kako mu daju sve više posla, a
on na TV ekranu vidi da se drugi kupaju u Jadranskom moru.
- Ne brinite – kažem – takva je raspodjela uloga.
- Iza toga sretnem gospođu čije ime ne bih spomenuo, na uzici vodi kozu,
što je u meni probudilo romantičnu sliku kad sam u nekom prašnjavom kinu
vidio kako glavna junakinja korača uz kozu.
- Pozdravimo se lijepo, fino i uljudno, a gospođa me upita:
- Kad će izaći vaša nova knjiga?
- Kroz desetak dana – odgovorim joj.
- Fino, fino, onda ću opet s vama u krevet. (mislila je na moju knjigu, naravno).
Ta replika mi je osvježila dan,
jer sam se sjetio koliko dama ide sa mnom u krevet a da ja to ne znam.
Da sam to prije znao, poludio bih od romantike.

- 22:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Nije, "Musa čvarak vadi domovnicu" ali biti će...

...po želji jedne blogerice...

GOSPODIN FON GULAŠ

Gospodina von Goethea voljeli su bogovi i ljudi – g
rmio je profesor Maks Heller a u gimnazijskoj klupi drhtao je od straha Franjo Gulaš.
Maks Heller bio je germanofil, tajni obožavalac germanske rase, a
Franjo Gulaš sin zagrebačkog predgrađa, željezničarsko dijete.
Između uvaženog profesora koji je imao stas košarkaša i Franje Gulaša visokog metar i žilet,
zjapio je ponor kao između Raja i Pakla.
Nezgodno prezime Gulaš Franji je donosilo samo neprilike, a
učeni profesor sa svoje sedme nebeske sfere nije ni primjećivao maloga Franju Gulaša.
Iz razreda u razred provlačio se mladić tečnog prezimena, a
na kraju svake godine profesor se u čudu pitao: - Otkud ti sad tu?
Franjo Gulaš mu je uvijek iznova morao objašnjavati kako mu već skoro
godinu dana sjedi pred nosom, a profesor je u svojoj dobrodušnosti sišao
za tri nebeske stepenice i samo rekao: - Gut.
Profesori obično odu u penziju i ostatak života gledaju požutjele fotografije,
pa ni germanofil Maks Heller u tome nije bio izuzetak.
Franjo Gulaš naoružao se snagom volje i krenuo u zemlju Germaniju
da konačno vidi gdje je Goethe bio dijete i gdje je Schiller šiljio olovke.
Mali-veliki čovjek odmah je shvatio kako ni najbolji gulaš nije dobar bez lovorovog lista.
Zbrojio je dva i dva i pljunuo u šake.
Za to vrijeme profesor je u Zagrebu sjedio na Sirkovici (Zrinjevcu) i
grijao na suncu stare kosti.
Franjo Gulaš dovezao je iz Njemačke najnoviji tip Mercedesa i
pregazio svog gimnazijskog profesora na zebri ispred apoteke,
na samom uglu ulice Nikole Tesle i parka Zrinjevac.
Profesor je izdahnuo sretan što će konačno otići k velikom Goetheu, a
Franjo je zadovoljno trljao ruke nakon što je potpisao zapisnik,
jer je uspio velikog kolosa skinuti s njegovog pijedestala, a
nije čak morao ići ni do otoka Rodos.

- 00:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.10.2005., nedjelja

Novi dan nova priča

HARRY POTTER U PARKU MAKSIMIR

Mislio sam da nikada neću reći rečenicu kako Freuda treba čitati, ali samo u stripu.
Neka Engleskinja zgrnula je gomilu love za nekoliko knjižuljaka o dječaku-čarobnjaku,
a kako se dama zove, nije važno za ovu priču; nisam ja enciklopedist.
Što se mene tiče može biti Lady Aufinger.
Burne jeseni 2003., u jeku predizborne kampanje, sve smrdi na kurvu političku; posvuda parole i mudre izreke tipa «Concordence des nations»
ali po mogućnosti bez Cigića, Srbića, Rusina,
dopušten je samo poneki Bugarin (i to Tuta Bugarin iz TV serije).
Sve, dakle, vri od politike.
Bacaju se jaja na političare iz prve garniture (po uzoru na Zapad);
Za Dan mrtvih se stavljaju krizanteme i lampaši na grobove pokojnika,
a pred kuće tikve, ili buče, ili bundeve, u kojima gori svijeća; dakle,
uz Dan mrtvih slavi se Dan vještica, praznik uvezen drito iz Amerike.
A onda se neki domišljati faktor sjetio da zakopa blago Harryja Pottera u maksimirsku šumu.
Ime tog tipa ne priznajem ni pod mukama, niti bih želio da objavi moju knjigu, osim u najgoroj noćnoj mori, pa ga glatko mogu zvati gospodin Ciferšlus (jer sam aufinger već spomenuo).
A tek publika! Sva dječica iz boljih kuća, čije mamice sjede na dupingeru u parku Maksimir
gnječeći guzingerom tvrdu klupu, a ispod brade još dvije-tri brade i
minus pet poštene mjere njenih majčinskih grudi.
To je naša domaća buržoazija koja na kiosku kupuje
Gloriju – alegoriju, da bi doznala što ovaj tjedan rade okrunjene glave.
U ranoj fazi samoupravljanja plesale su i štipale se po društvenim domovima
pjevajući s klapom: «Stoj, vodo ladna, pričuvaj mi ovce».
Što se moglo očekivati od tih Hrvatica koje su vezak vezle
dok su im fratar i kapelan gudili: «Ćerce moja,, što sagriješi?»
One su lagale popu i Bogu, i
zato su im djeca čarobnjaci koji u parku
biskupa Maksimilijana Vrhovca traže zakopano blago.

- 22:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ruža jednoj blogerici

ruža za blogericu

- 22:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

...i još jedna ruža...ili više njih...

Moj eksperimentalni vrt...

- 00:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.10.2005., subota

Danas samo prića...

SINONIM ZA VJEČNOST

Slušam lokalne radio stanice: Veliku Goricu, Dugo Selo, Kutinu, Zelinu i Radio Sljeme.
Niže se pjesma za pjesmom i svaka je, ili barem većina njih, obojena nacionalno.
I jazz i strane šlagere pjevamo na domaći, hrvatski način.
K tome još samo moramo dodati pripjeve «Oj» i «Joj». «Kuku-lele» i «Mila moja majko» više ne smijemo dodavati jer su to pripjevi Srbijanera s kojima smo mi, kao, u nekakvom ratu,
a oni tvrde da o tome nemaju pojma.
Mi ratujemo sa Srbima – prečanima s promjenljivom ratnom srećom;
ali to nije tama ove priče.
Hrvatska je konačno ušla u pjesmu;
u svaku strofu i sad ćemo neko vrijeme cijelom svijetu dokazivati ono što svijet zna,
a to je da smo i prije bili tu gdje jesmo i da ćemo tu zauvijek ostati.
Ne znaš je li bilo gore kada su cijelom Hrvatskom odjekivale meksičke pjesme, ili ovo sada.
Svi su pjevali «La Cucarachu» i «La Golondrinu», «La Adelitu» i «Ay Jalisco».
Ni u jednoj strofi nije bilo ni trunke nacionalnog obilježja kao recimo: «La Cucaracha» na samoborski način ili «Cielito Lindo» na slavonski način sa obaveznim dodatkom – ijuju; «Mamu Juanitu» nismo pjevali kao bećarac, a sve smo to mogli usprkos svima i svima u inat.
Imamo uzrečicu «Tko pjeva zlo ne misli»,
a strpali smo u zatvore ljude koji su pjevali «Ustani, bane» i «Vilu Velebita».
Kad god dođe neka politička frka, mi uvijek prije toga pjevamo
«Ustani, bane» kako bismo bili hrabri i postojani kao stoici, a dostojanstveni kao samuraji.
Zapjevaj mi pjesmu, golube, pa ću ti reći tko si, što si,
s koliko prsta se križaš i moliš li se Bogu tako da se ne zamjeriš vragu.
Ta balkanska pjevanja i natpjevavanja traju oduvijek i trajat će, valjda, zauvijek.
Čim se sklopi novi savez, promoviraju se i nove pjesme;
čim se završi jedan rat, spremamo se za drugi.
Balkan-vodvilj – to je sinonim za vječnost.

- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2005., petak

Jedna ruža, jedna priča...

PANCHO VILLA – MAGARAC

Ljeta Gospodnjeg 1913.
bio sam konj riđan, a jahao me vođa Sjevernih divizija,
general Francisco Villa, zvani Pancho.
Don Venustiano poklonio me generalu Villi kao miraz
svojoj jedinici Carmeliti, dvadeset i osmoj ženi meksičkog revolucionara. Meksikanci su mene zvali Sedam Milja,
što je glupo ime za jednog konja.
Pancho me je volio više od svih svojih žena.
Jedino je možda više volio Meksičku revoluciju i svoju pištoljčinu, čija mu je cijev sezala do koljena.
Dao mi je izraditi uzde od srebra, mamuze od zlata i «sarapu» od lana protkanu zlatom. Ponosno sam nosio generala Panchu, svečano obučenog, sa «tejano» sombrerom na glavi, čiji je rub bio protkan zlatnim nitima.
Meksiko je u to vrijeme bio kao jedan beskrajni limb u koji je revolucija unijela nove običaje, tako da su metak iz mauzera i revolucionarna pjesma postali običaj.
Široka i herojska koncepcija građanske svijesti bila je ponuđena masama. Mase su umirale za revoluciju vičući: «Viva Meksiko!» Na svakom koraku pjevala se «La Juanita», «La Adelita» i «La Golondrina». Časnici su se ženili mladim djevojkama, a Pancho je pucao iz svog pištolja i govorio: «Žene treba odvesti pred oltar.
Eto, ja imam zakonitu i još desetke žena.
Bog ne pita koliko imaš žena, njega je lako prevariti».
Brujale su gitare i svirale trube,
a Pancho je jahao na čelu svoje divizije.
Ja sam morao frktati i kopati kopitom
zbog filmskih snimatelja i fotografa.
Kao što svakoj pjesmi dođe kraj, tako je i minula revolucija.
Mene su ustrijelili i sada pasem na nebeskim livadama, no Panchova sudbina je potpuno neočekivana.
Svijet ga je zaboravio; stare filmove nitko više ne gleda;
povijesne knjige nitko više ne čita,
a Pancho mirno pase na nebeskim pašnjacima.
Onaj koji nije pitao koliko ima žena i koga je lako prevariti,
pretvorio ga u magarca i dao ga Emilianu Zapati da ga čuva.

- 17:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.10.2005., četvrtak

Uhodavanje...

KAROLINA DUMOVEČKA

«Pustite cvijeće cvjetati», kaže pjesnik u svome zanosu,
a učenjak strogo reče: «Boja cvijeta sastoji se od dva elementa koji sačinjavaju boju, to su antocijan i karotin.

Iz toga proizlaze sve ostale boje i nijanse».

Između romantike i nauke prolazim kroz život boraveći u mitskom mjestu Dumovcu, kroz koji protječe mutni potok Črnec.
Kad su ga krstili i dali mu ime Črnec, slutili su ljudi da će nebom letjeti ptice od metala, a cestama juriti kola bez ruda.
Teško tom naraštaju, rekoše.
Mrzit će jedni druge, jer će svijetom vladati Sotona.
Proroštva su se obistinila; bistri potok Črnec sada je crn i zagađen.
No, živjeti se mora, makar nebom letjeli avioni i
cestom divljali automobili.
Sva čuda božja i sva proročanstva, sve mudrosti, nauka i svi ljudi zajedno ne mogu dati odgovor na pitanje: Što je to u ženskom srcu; otkud joj takva ćud; zašto je lijepa poput cvijeta i surova istodobno?

Ljepota žene i njezina ćud su dva kamena spoticanja koja su isto tako realnost kao što je ljudski osjećaj da ima dvije noge koje niti gura ispred sebe niti vuče iza, a čovjek ipak hoda.
Od svih žena na planetu Zemlji, Karolina Dumovečka jedinstveni je primjerak ljudske vrste ženskog roda.
Reži i smije se u isto vrijeme; paluca jezikom poput zmije, a jezik joj nije rašljast; oblizuje se kad treba i ne treba.
Na ljude djeluje tako da muškarci, koji primjećuju žensku ljepotu počnu gristi nokte, ne znaju kamo bi s rukama, a u njenom društvu odmah počnu pričati gluposti kako bi se napravili važni.
Na tom valu gluposti pliva Karolina Dumovečka
visoko dignute glave poput carice.
I moje srce je zgazila bacivši ga na veliku hrpu muških srdaca koja su izdisala za Karolinom ispuštajući uzdahe.
Čuo sam samo ah-ah i puf-puf.
Međutim, pravda je spora ali dostižna i ako čovjek može na nešto računati, onda je to zub vremena.

- 22:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Nova ruža i nova priča...

Ave vama, cijenjeni blogeri
Vrtlar i književnik Josip Rogin zvani Jožika iz Čiča-Jožine kolibe, iz mitskog mjesta Dumovec,
vašem kritičkom sudu upućuje 366 kratkih priča za buduću knjigu "Zagrebački satirikon"...
dio tih priča objavljen je u knjigama "Musa Čvarak vadi domovnicu" i "Moda i modeli".

Tit Petronije Arbiter, autor "Satirikona" iz doba rimskog cara Nerona opisao je svoje vrijeme,
a moja se satira odnosi na bijeli Zagreb grad i okolicu, a koliko sam u tome uspio na Vama je
da prosudite.

Vaš odani vrtlar i književnik Josip Rogin

[I]BUNGALOV-BOY

Ne znam kako su holivudski producenti mogli steći tu gadnu naviku da književnike zatvaraju u pljesnive hotelske sobe tražeći od njih nove novcate proizvode. Gazde su u svojim viletinama s bazenima, «chevroletima», animir damama i ostalom poslugom, a bijedni i kukavni pisci sa stjenicama, do pola ispunjenom bocom pića, obaveznom «underwood» pisaćom mašinom na kojoj je pisac kljuckao kao ćorava kokoš dok traži zrno kukuruza. Danas kad se to promatra s jedne distance vremenske i kad se u kinotekama gledaju tzv. Remek djela, ne treba se čuditi tekstu koji otprilike glasi: «I kaže kralj Nabukodonozor svojim farmerima:
- Ako mi do sutra ne isporučite dva vagona hamburgera, nabit ću vas na kolac po turskom receptu Sulejmana Veličanstvenog».
Drugom prilikom je opet Kleopatra tražila da joj se donese komplet «kelnex» maramica i da se obavezno salata začini ferentovim uljem proizvedenim u Kaliforniji kasnih četrdesetih ili pak ranijih pedesetih godina; naravno, ovog stoljeća. Gaj Julije Cezar zatražio je sanduk «kronenburg» piva, a Džingis-kan mesne konzerve marke «falex».
Sve su to proizvodi očajno frustriranih pisaca koji su pomiješali babe i žabe zajedno sa Nabukodonozorom i Aleksandrom Velikim. Ruska literatura otkrila je slavensku dušu samo zato što je uz toplu peć književnik izgubio smisao za realnost; ljeti bi opet gubio na fabuliranju i otuda toliko dosade kod ruskih klasika. Englezi su u književnost uveli dosta vlage u vidu londonske magle, a Afrikaneri paklenih vrućina, komarce, muhe i žabe – ovaj put bez baba. Jugići uglavnom pišu punog želuca, a kombinacija masno i kiselo nikada nije mogla dati dobre rezultate. Uostalom što će nama lijepa književnost kad imamo lijepe pejsaže i mrtvu prirodu, ali ne na slikama nego u stvarnosti. Naravno, za progres su krivi uvijek oni drugi.

- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.10.2005., srijeda

Evo dragi moji blogeri došao je i taj dan, moja književnost vinula se je put blogosvemira
za sada je to dosta neuređen tekst ali i to će doći na red...

[Q]ZAGREBAČKI SATIRIKON

U neka davna, pljesniva, antička vremena kaže dobričina Neron svom Arbiteru Petroniju umilne riječi: - Slušaj Petrolijuse, priča se da me debelo ogovaraš, a kako ja ne bih prljao ruke jednim piskaralom, izvoli se ti lijepo ukokati sâm, ili kupi prnje pa idi k barbarima!
Stari Petronije, autor «Satirikona» nije želio petljati s barbarima, pa se kao dvorski arbiter elegantiorum dostojanstveno ukokao sâm napisavši prije toga da je Neron obična propalica i šuplja tikva.
U mom slučaju nije bilo tako, već obratno. Obzirno, s puno takta tusta kapitalistička gospoda mi na hrvatskom jeziku objasniše kako se na brdu Pantovčak šuška da se otvara jedno novo radno mjesto. Novoj državi Hrvatskoj, samostalnoj, na zapadnom dijelu Balkana, u metropoli Zagreb, na brdu Pantovčak pod hitno treba raspršivač parfema – arbiter elegantiorum – glede mode i u svezi s tim; balanser duhovnog stanja, nosač rabljenih guma, i to žvakaćih, serviser pješčanih satova i kradljivac karanfila s pjesnikova groba. Prema svojim kvalifikacijama odgovarao sam opisu radnog mjesta, no kako me Bog nije dao brzoga, polako sam pakirao stvari, pa je prohujalo cijelo desetljeće dok nisam konačno, sa zavežljajem na ramenu, došao do brda Pantovčak pješke iz mitskog mjesta Dumovec. Tamo mi rekoše da onaj tko je trebao moje usluge nije živ već više od tri godine. Gospoda iz tajnih službi bili su vrlo obzirni i rekli mi da me k Titovoj vikendici ne mogu pustiti, jer novi El presidente, gospodin Esteban, već ima modnog savjetnika i mjesto je odavno popunjeno. Polako sam sišao s brda Pantovčak i šetajući Ilicom razmišljao kako je dobro biti spor, jer poznavajući sebe i svoju usku suradnju s ljudskim rodom, uprskao bih odmah u prvom tjednu i već bih odavno bio mrtav, ali ne kao u antičkom Rimu gdje si se elegantno ukokao sâm; u Zagrebu bi me slistio neki amater neki Jozo mafijozo u podne na Trgu cvijeća.

- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #