...bolgeri svih zemalja sretna vam bila nova godina...
 |
31.12.2005., subota
PRIGORSKO-KINESKI RJEČNIK
|
Kad pišem u slengu, čistunci hrvatskog književnog jezika vrisnu do sedme nebeske sfere i kažu mi povišenim tonom prijeteći mi prstom: «Sine Adamov, što to činiš?» A taj njihov «što» je tako snažan da me prilijepi na zid, a onda neki akademik može u prolazu mirne duše trgnuti koplje umjesto čaše i prikovati me s njim na zid kao leptira na odgovarajuće mjesto u zbirci. Meni ne preostaje ništa drugo već ispustiti jedno «jao», koje mora obavezno biti u štokavštini, a ako bi mi slučajno izletjelo «kuku-lele» bio bih smjesta optužen da držim stranu onih preko i katapultiran u pravcu istoka na državni trošak. Onda naiđe neki akademik dobričina, lupi me po junačkom ramenu i priopći mi da za mene nije štokavština, već drago i domaće «kaj». Samo je nezgodno što se «kaj buš» rimuje sa «kuš», a to na štokavici znači «začepi», prilijepi flaster na usta i gore flomasterom napiši INVENTURA. Odlučio sam udariti točno po sredini poput Magnusa Aleksandrusa Ace po gordijskom čvoru, koji je prije nego što je udario, viknuo: «opa, bato». Moja ingeniozna zamisao je kinesko-zagorsko-prigorski rječnik. Punici, a to je majka od žene, ili rođaka u prvom koljenu, kaže se: «čim, čim dalje, tim bolje», pučka varijanta je «čuj, ne laj». Lovac na papige bio bi «ara-fat» ili čovjek koji fata papige; staja za krave bila bi «mu-barak» ili baraka za krave muzare na čistom štokavskom. Obični kompliment ne bi mogao proći, jer «ko» na kineskom znači «ku», pa u Kini kokoši ne kokodaču nego kukudaču. Kompliment bi, dakle, razdvojeno zvučao «kum-pli-ment». Prijavite se se još danas, jer je rječnik u pretplati trideset posto jeftiniji. Čao-jao-ja. Ukoliko kupujete knjige na tone i vagone i veće mjerne jedinice, obratite se na firmu KA-ŠI-NA Export-Import sa sjedištem u Hong Kongu. |
30.12.2005., petak
29.12.2005., četvrtak
28.12.2005., srijeda
...RUŽE ZA BLOGERE...
|
DRAGI MOJI BLOGERI PRIJE BOŽIĆA NISAM STIGAO ALI SADA SLIJEDE POKLONI ZA SVE VAS A PRINCIP JE VRLO JEDNOSTAVAN TKO PRIJE PROGLASI POJEDINU SLIKU SVOJOM I OSTAVI MI U KOMENTARU EMAJLIRANU ADRESU DOBITI ĆE NA NJU PRIMJERAK TE FOTKE U PUNO VEČOJ REZOLUCIJI POGODNOJ ZA RAZNE DORADE ILI ISPRINTAVANJA... JOŠ JEDNOM SVIMA ŽELIM BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I ZADOVOLJNU NOVU GODINU...                    |
27.12.2005., utorak
...ruže...
|
...evo danas sam naućio kako postaviti dvije slike u redu... znam da bi bilo jednostavnije da sam vas pitao...ali i ovako je dobro... jedino moram paziti da sve slike budu jednakih dimenzija ali to je već priča o photoshopu...     |
26.12.2005., ponedjeljak
24.12.2005., subota
Dragi BLOGERI blagoslovljen Vam Božić
|
Dragi moji blogeri želim vam blagoslovljen Božić... ...ako je moguće probajte se u mislima vratiti u tu malu štalicu u kojoj se rodio Spasitelj svijeta...Onaj koji nam je obećan otkako smo prognani iz rajskog vrta... ...probajte misliti o majci Mariji... ...o Josipu...zamislite malo kako mu je bilo... ...o djetešcu Isusu koje je tek stiglo na ovaj naš svijet... ...razmislite tko je sve još tamo mogao biti... ...promatrajte malo pastire... ...ne zaboravite da je u to vrijeme popis stanovništva i da je vjerojatno dosta velika gužva... ...ne zaboravite i zvijezdu koje do tada nije bilo na nebu... ...eto i sebi sam stavio pred oći da o tome razmišljam...  Još jednom dragi moji blogeri zazivljem na sve nas obilje blagoslova od tek rođenog Božjeg sina malog Isusa... |
23.12.2005., petak
PADANI SNIJEG
|
Ima me posvuda i svakuda, a kriv je za to veliki morski vjetar što nije obavio posao kako treba. Uhvatila me hladna struja sa sjevera i muljala moje pahuljice iznad gudura balkanskih; onda je odozdo, s juga puhnuo južnjak i dignuo me dvije tisuće šesto četrdeset i pet ljudskih stopa u visinu; potom me dohvatila hladna struja s Kavkaza, okrenula me dva-tri puta oko sebe, a iz gornjih vodâ procurile su znatne količine koje su se izmakle nebeskoj kontroli. To se zatim bućkalo i mućkalo u srcu oblaka, onda je opet dobauljala jedna struja iz Lionskog zaljeva, potisnula me prema Karpatima, gdje sam padao polako kao u priči. Jedan dio mene pao je u Transilvaniji, drugi dio u Panonskoj ravnici; neke su moje pahulje bućnule u Dunav, šarani su se zavukli u mulj, a baš sam htio vidjeti dunavske šarane. Iza toga me uhvatila jedna mala struja i povukla sve do Jadrana, gdje sam se stao raspršivati na sve strane i zadnja moja pahuljica pala je u okolici Sesveta. Ležim rasprostrt od Baltika do Jadrana, od Jadrana do Durmitora i dalje do Crnoga mora. Usitnjen sam do iznemoglosti i čeka me sudbina ni malo bolja od zemaljske prašine. Gaze po meni svi. Automobilske gume ostavljaju svoj trag kao i zvijeri zemaljske; djeca mi se vesele, ali me gradske službe kunu i proklinju. Za par sati ljudski me rod toliko isprljao, da je to grozno. Tragovi krvi uočavaju se na mojoj bjelini i vide izdaleka. Balkanci k'o Balkanci; i ove zime prolijevaju krv ljudsku, životinjsku, a kapne i poneka suza, samo znoja nema. Znoj je ostao u čuvenom Churchillovom govoru. Lijepo mi je na planini gdje nitko po meni ne gazi osim nebeskih ptičica. I na livadama mi je još uvijek lijepo, samo me ljudska naselja upropaštavaju. Ali sinut će i meni sunce i osušiti moju sramotu. |
22.12.2005., četvrtak
GNJEVNI LJUDI
|
Kad izađeš na glas da si kakav-takav književnik, tada sa svih strana pljušte savjeti i preporuke; svi bi htjeli da sam njihov glasnogovornik s tim da podijelimo zadovoljstvo: slova njima, a reperkusije meni. Već mi prigovaraju na mojoj slobodi i posprdno govore, kakav je to književnik koji se ne opija, nije bio u okovima i nisu ga barem jednom pribili na križ, ili makar stup srama? Neprijatelji bi me rado vidjeli pribijenog na vrata od štaglja, a onda bi mi prišli i utješili me riječima kako sam sâm kriv za svoju nesreću i pravo mi budi. Ljudi mi prigovaraju da sam premalo rodoljuban i domoljuban, premalo lajem na Mjesec; ne mogu mi oprostiti što nisam upleten u politiku, i to u onu stranku koja će uskoro potonuti. Kad je vrijeme promjena tada ljudi brzo uspijevaju, naročito u političkim nastojanjima, ali isto tako meteorskom brzinom ih guta mrak zaborava. Tako ispada da se vlast jede u slast, a vari se gorko. Od mene se traži da osudim ratne profitere, slikare moderniste čija su umjetnička djela zbrkana; moram osuditi mito i korupciju, nedostatak pravde, izvršnu vlast; moram vikati na ministre i filistre, moram biti protiv svega i svakoga i ako društvo svira violinu, ja moram svirati kontrabas. Moram osuditi nevjerne žene , pohlepu, megalomaniju, glupost, razmažene tatine sinove, buržuje, vampire, krvnike i milosrdne Samaritance. Draga moja braćo po vrsti, vi što letite u vlastitim avionima ili pak pijani puzite po blatu, sve vas ja volim. Buržuje zbog onog što imaju, a sirotinju iz solidarnosti. Draga gospodo, dame, upućeni, nezainteresirani i loše savjetovani, nemam volje da vas osuđujem i kritiziram. Ukrali ste, pa šta! Važno je da vas nitko nije vidio. Slagali ste. Ništa zato, lažu i drugi. Bili ste zavidni. Ništa novoga. Dragi moji ljudovi, mržnja vam je veliki luksuz, a kada budete htjeli u raj nebeski, moja osuda ili pohvala neće vam koristiti. Zato vam unaprijed sve opraštam. |
21.12.2005., srijeda
NIKAD VIŠE NEĆU BITI MLAD
|
Ljudi se mole Gospodaru svemira za televizore u boji, stroj za pranje rublja, videorekordere, svemirske brodove, mlazne avione i atomske bombe, a ja se molim samo zato da ne budem više mlad. Daleko od mene svaka pomisao da meni ne treba mlazni avion, raketa zemlje-zrak i šivaće mašine marke «Singer». Sve bih to mogao nekako pribaviti tuđim novcem i tuđim znojem, poput drugih ljudi, ali da sam još jedanput mlad, to bi me bacilo u najdublji očaj. Ne bi mi vrijedilo ni sve ovo iskustvo, ni krhko znanje, jer u onom vremenu, kada je lepršala slatka ptica moje mladosti, kapitalizam je bio bauk, a socijalizam sveto ulje. Morao bih opet proći sve petoljetke, sva bajanja o svijetloj budućnosti u kojoj neće biti redukcije struje; inflacija se dogodila samo Nijemcima, a to što su Jugići plaćali pet milijuna jednu tramvajsku kartu, to se u ono vrijeme nije ni moglo ni smjelo zamisliti. Ljubavni jadi mladog vrtlara posebno su poglavlje koje nikada više ne bih želio pročitati. Ono dugačko – Ah – na mostu ispod kojeg teče smrdljiva Sava, pa – Ah – u školskoj zadaći na materinjem jeziku, pa – Volim te – na svim jezicima. A koliko je tek bilo peripetija s domovinom od Vardara pa do Triglava! Od toga bi se mogla napraviti tri poglavlja. Zar da opet slušam one žutokljunce Beatlese; da se divim Elvisu Presleyu, da sanjam Elizabeth Taylor i Sophiu Loren?! Ne, hvala, dragi Bože, za to više ne bih imao živaca. Onda političari i njihova obećanja biračima; pa lažni proroci svih vjerâ, nacija i socija; nestašica kave, struje, deterdženta, bluda, socijalističkog morala, krivokletstva, nestašice dobrih običaja, iskrenog prijateljstva! Ne znam više čega mi nije manjkalo dok sam čekao bolju budućnost. Orvelova '84. mačji je kašalj prema svima onima koji bi željeli da mi vladaju domovinom i da mi budu veliki Tata, veliki Brat ili velika Mama. Hvala ti, gospodine Bože, za dan današnji. |
19.12.2005., ponedjeljak
DUMOVEČKI RAŠOMON
|
U centru sela Dumovca veliki je trg kao Trg bana Jelačića, samo nije popločen češkim mramorom koji bi izdržao tenkove, već travom zelenom koja izdrži sve najezde, od skakavaca do dvonožnih kukuruznih klipana. Tu je i dumovečka mala katedrala i most na rijeci Črnec, klimav kó most na rijeci Quai. I baš tu pored kontejnera, neki tipus je ostavio dvije zlatne poluge i otprašio prema Posavini u rasklimanom «golfu». Normalno da su se ljudi odmah pojavili na prozorima, no nitko nije imao tura drpiti te dvije zlatne poluge. Odjednom se pojave dva maskirana bandita, potrpaju poluge u tačke i uhvate pravac prema Zagrebu stvarajući iza sebe dimnu zavjesu. Začas je bilo policije kao pljeve. Normalno je da vlast hoće znati tko je drpio poluge, jer bi one ipak izbalansirale državni proračun, utjecale na zdravstvo i školstvo, hortikulturu i kriminalni milje. Država ne voli konkurenciju i zato su iz porezne uprave bili najgrlatiji puštajući povremeno vampirske kljove, jer nije sve u novcu, nešto je ipak i u zlatu. Našli su se tu i lideri glavnih političkih partija, dvije zlatne poluge nisu mačji kašalj. Vlast je okrivljavala oporbu, oporba sindikate, sindikati dionička društva nikakve odgovornosti; oglasila se i Akademija nauka tvrdeći da su poluge bile označene slovima na glagoljici; muzealci su rekli kako to nije za trezor banke, već za muzej. Onda su svi sazvali konferenciju za štampu i natiskali se u naš Društveni dom. Kad su otišli iza sebe su ostavili svinjac kudikamo veći od nereda iza vatrogasne zabave. I hrvatski pismoznanci su imali svoju verziju, a filmadžije će to snimiti kao i kurvuskara Televizija. Ali se nitko, baš nitko od njih, nije dosjetio da pita one koji su iza zastora gledali cijeli prizor. I tako Dumovčani nisu došli u centar zbivanja; u sâmo oko oluje, jer je u TV dnevniku rečeno da se to dogodilo u Kravarskom, mjestu koje nema ni pedalj velikog trga. |
15.12.2005., četvrtak
BEZ MAGIJE SVE JE PUSTO
|
Pišljiva boba ja ne dam za Majstora s Margaritom, a Dr Faust za mene ne znači ništa čak ni u književnom pogledu. Najolinjaliji lajt motiv jedne te iste melodije je to vječito nadmudrivanje čovjeka i princa mraka. On meni raskoš, a ja njemu svoju dušu, koja ovako i onako nije moja. Nije ni vrag toliko glup da kupuje nešto od nekoga a da to nešto nije njegovo, već traje od Adama pa do zadnjeg novorođenčeta na planeti Zemlji. Zemlja je Božja, duša je Božja, a čovjek naginje vragu; važno je da show busines traje na pozornici života; zapravo, na daskama koje znače život. Još jedna idiotska sintagma. Da je hrana život to bih shvatio, ali jelova daska da je život, to je glupa metaforika. Dobro, možda se na daskama i zarađuje hrana, ima u tome nečega, barem kakve takve logike. S obzirom da ne vjerujem u crnog mačka ni broj 13, ni petak trinaesti u mjesecu nije mi nekakva katastrofa; možda bih jedino mogao prihvatiti potkovu ili četiri lista djeteline. U tom praznovjerskom cirkusu ipak su vještice isto ono što su klovnovi u cirkusu. Nema dobre cirkuske predstave bez dva trapava klovna, a niti pak život nije zanimljiv ako u tvom selu ne žive barem dvije vještice. Svakako da to s vješticama ne može čovjek razumjeti, zašto to uvijek moraju biti neke stare i pogrbljene bakice. Ja bih više volio mladu vješticu između dvadesete i tridesete godine života, s obaveznom kosom boje plamena i očiju poput krijesnica. Metla kao rekvizit je ipak najsmješnija u cijelom tom cirkusu. Suptilnije nekako djeluje mast za vještice jer maže život čovjeka svakakvim mastima, pa dodatak vještičje masti i nije baš od neke koristi, već je to samo jedno od rješenja. Poletjeti možeš sasvim dobro i bez ičega. Crni pijevac u bijelome loncu je zapravo najbolji magični obred, ako pitate mene i moj miokrokozmos. |
13.12.2005., utorak
AMIGOSI IZ NIKARAGVE
|
Mislio sam da je zauvijek prošlo vrijeme skidanja šešira u znak pozdrava, ali prevario sam se. Opazim dvije spodobe, jednu sa sombrerom a drugu s francuskom beretkom. Dragi Bog me htio obradovati ili kazniti poslavši mi ususret Don Pakita Blanka Loriju i Don Eduarda Arčibalda Puerta Sosu. Ta dva tipa prvi put sam sreo u ambasadi za nacionalni praznik, a prilijepili su se za mene kao dva državna biljega. Država Nikaragva poslala je državi Croatiji dva gauča desperadosa banditerosa los bez kintosa i amigosa Pakita Blanka i Eduarda Arčibalda. Oba su naše gore list, a zapravo se zovu Branko Marković i Edo Futač. - Gdje si, Don Hoze – kaže mi Pakito koji je predstavljao privredu Nikaragve, a Edo Futač mi je više ličio na nosača noćnih posuda nego na atašea. Ja sam se zbog onog «Don Hoze» trebao osjećati kao glavna ličnost iz opere «Carmen» pa bi onda melodramatika dosegla svoj zenit; farsa je ionako trajala. Te latinoameričke lažne srdačnosti i hrvatski jal slagali su se kao Orfej i Euridika. Sjeli smo ispred kavane. Pakito je skinuo svoj Tejano sombrero i stavio noge na susjedni stol, pokazujući fini ručni rad kaubojskih čizama i srebrne mamuze. Kao da je izronio iz meksičke revolucije a Pancho Villa ga šalje na balkanske gudure da dozna šta je nova na Zapadu. - I kakve su kod vas političke prilike – pita me vojni ataše – kako generalisimusovo zdravlje? - Koji ti je pak taj? – pitam Don Eduarda Arčibalda Puerta Sosu, pripadnika najtajnije od svih tajnih organizacija. - Vaš diktatore – kaže tip nonšalantno. - Šuti, Eduardo, nemoj se svađati s vlastima. Ti ćeš otperjati u svoju Nikaragvu, a mene će poslati na križni put. - Ne boj se, amigo, potpisali smo ugovor s tvojom državom vrijedan jedan američki dolar. - Zato i brinem – kažem više za sebe. S tom Nikaragvom uvijek neki problemi. |
12.12.2005., ponedjeljak
PREVODIOCI
|
Prvo su s istoka puhale teze, zatim su sa zapada zapuhale antiteze, a sinteze su se pretvorile u proteze svih vrsta. I dok jedni šepaju, drugi hodaju na drvenim nogama, treći proteze ugrađuju u mozak, intelektualci šize i dobivaju intelektualne orgazme, a gospodski ritoprodužeci odlaze u otmjene dućane kupiti cipele koje ne žuljaju. Mudri narod, kao i uvijek, kaže: nije šija, nego vrat, a umjesto Pedra objesit će Peru; netko mora visjeti. Traje rat, pakt i razgovori, pa su konačno i prevodioci došli do svoje korice kruha. Kolovoz mjesec počeo je s olujama i ratnim vihorima; sve je u igri. Cijela povijest mućka se i bućka na hrvatskim prostorima, pa više ne znaš tko je tko. Duh Vinka Pintarića otvoreno flertuje s duhom Veronike Desinić, i konačno su se neke stvari iznivelirale. Kažu da je s druge strane ravnopravnost, pa zagorski hajduk i narodni junak, kojeg je ustrijelila ruka pravde, može zavesti groficu i ne treba im prevodilac. Oni divni ljudi u svojim smrdljivim uredima, danas sjede u otmjenim prostorima gdje ne nedostaje provjetravanja svake vrste, tako da ne znaš s koje strane puše vjetar. U onim «mrskim vremenima», kad je vladao mir i kad nisi mogao gazdu istjerati iz kuće, ti ljudi su prevodili s engleskog, njemačkom, portugalskog, talijanskog; i to su krasno radili. U holivudskom filmu iz tridesetih godina nema ni grančice bijelog jorgovana, niti tko pjeva o bijelom jorgovanu, pa čak taj jorgovan i ne postoji u tom filmu, a ipak su prevodioci preveli i nazvali film «Bijeli jorgovan». Baš su to buntovnici bez razloga, što je nešto točniji prijevod filma iz pedesetih. Onda smo svi plakali nad nesretnom sudbinom junaka koji ne mašu bijelim jorgovanima , a sada kad granate razaraju kuće, i kad to neki vole vruće, sada kažu: Treba pjevati. I sutra, kad mi netko dođe da me otjera iz moje Čiča-Jožine kolibe, zapjevat ću mu «Sweetheart», a oni će to pretvoriti u bijeli jorgovan. No, kako i prevodioci od mene nešto očekuju, evo im: Mirabella, ich libe dich; triiii-ririiii, jorleeee-iiii. Nemojte samo da ispadne «Mamica su štrukle pekli». |
11.12.2005., nedjelja
ASTRONAUT FIDO 3
|
Sjedio sam uz toplu peć i počeo pisati memoare. Prva rečenica glasila je: «Rođen sam tamo gdje se vjetrovi sreću» i baš kad sam htio staviti točku, nešto je vani bubnulo. Otvore se vrata i nagli me bljesak zaslijepio. Kad sam prestao trljati oči, ispred mene je stajao mladić u blistavom odijelu neobičnog kroja. - Haj, Josipe. – pozdravi me razgovjetno, pruži mi ruku i kaže da mu je ime Fido 3. - A prezime, mladiću? - Nemamo mi prezimena, čovječe rođen od žene – kaže mi Fido i sjedne pored peći. Njegovo turko-crveno odijelo presijavalo se dok je buljio u početak mojih memoara. Nije li malo prerano za pisanje memoara? Još ti nije pedeseta. - Nije, Fido, doživio sam već svašta. - Svašta si doživio, to je istina, ali ti pisanje nije dovoljno maštovito. Nikada nisi napisao rečenicu: «Ako je lubenica dobra za gašenje žeđi, dobra je i za gašenje požara» ili «Kad bi cijela zemlja bila od suhoga zlata, ljudi bi se ubijali za šaku blata». - Vidi, vidi kakve sjajne misli! A kad ste usavršili takav način pisanja? - Pa, 2220. završio sam srednju astronomsku školu, a omiljeni pisac bili ste mi vi. - Da, uvijek sam bio zakopčan do grla kao talijanski seljak iz neorealističnih filmova. - O, to je već bolje. Samo, je li istina da su vas vaši proganjali? - Pa ne baš onako javno pribijanje na križ. Nisu me ni gurali u lavlji kavez. Moji bližnji su sjajni ljudi. S vremena na vrijeme šutnu neku mačku ili ju bace preko krova, ali bližnjega ne diraju. - Zanimljivo, ista je stvar i u našem vremenu. Nas replikante trpe jer nas trebaju i prava je sreća da nisam čovjek rođen od žene, već mehanička naprava. - A kako stojiš na ljubavnom planu? - Imam neusavršeni primjerak FIDE 2. Malo gunđa ali u kućanstvu je nezamjenjiva. Oprosti književniče, žurim. Ostavljam ti sako za uspomenu. Obuci ga kad te budu primali u udruženje književnika. Nisam mu stigao reći da ću tada biti mrtav već barem sto godina. |
10.12.2005., subota
IDEMO DALJE
|
Danas sam pao k'o zrela kruška. Ne znam jesam li stao na koru od banane ili ananasa, ali ljosnuo sam sasvim pristojno, i to na tržnici Dolac gdje kora od banana ima u izobilju, ali kulture u manjku. Dobro bi bilo da publika nije graknula otprilike ovako: «Gledaj kuda ideš!» Ne znam kako su stigli primijetiti jer sam munjevito ustao, no upropastio sam hlače jer sam pao u lokvu vode. Šteta samo što to nisu snimili da mogu dobiti kakvu nagradu za najspontaniji pad. Odjurio sam kao metak, a dvije velike mrlje od blatnjave vode prikrio sam balonerom koji je nekim čudom ostao suh. I upadnem tako u redakciju kod dragog prijatelja Martina Fučeka, zvanog Ključ koji me pitao odakle mi taj stravični izraz lica? - Pa, čovječe, skoro sam strgao nogu – požalim se Ključu. - Ništa zato, barem bi mi napisao ono što si mi odavno obećao – hladnokrvno prokomentira prijatelj. On zbilja ima fiksne ideje kad od književnika u najboljim godinama traži nastavke «Crvenkapice», «Pepeljuge» i «Trnoružice». I sve samo zato što sam nekada davno rekao kako je Crvenkapa mogla kod vuka izazvati želučane tegobe, a princ koji je oženio Pepeljugu bio manijak koji je skupljao cipele. I konačno, tko još nosi staklene cipelice kad i kožne žuljaju? Trnoružica je totalno promašena ličnost. Biti u komi stotinu godina i onda se jednim poljupcem vratiti u život i udati za dasu koji je tuda slučajno prolazio! Mogao je biti i desperados, a ne princ. I sada Ključ hoće da ja napišem nastavke kao da je to moguće. Ako ne vjerujete pitajte oca sina razmetnoga, bi li to ponovio još jedanput. Što je previše ni s kruhom ne valja. Čiča-miča – gotova je priča. |
09.12.2005., petak
JOSIP JURAJ ŠTOS-ŠMAJSER
|
Za šest dan navršit će se godina otkako je na Trgu Republike otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću, mom imenjaku, što se tiče imena. Jedino me dotični gospodin šije za grofovsku titulu i bansku čast. Obojici nam je zajedničko to što nismo završili Filozofski fakultet; on je otišao u generale, ja u piskarala, a sitnica od kakvih sto i više godina koja nas dijeli, u odnosu na vječnost samo je kap u moru transupstancije, ili beskonačnosti, ili svega što ljudsko oko nije vidjelo i uho čulo. Uostalom, nebeska mehanika je strogo odijeljena od zemaljske ništavnosti. Zvijezde su možda rupe kroz koje mi virkamo u vječnost i ako se malo podignemo na prste, skratit će se razdaljina između nas i zvijezda, odnosno rupe, a čovjek je po prirodi voajer. Lani se u prvoj polovici mjeseca listopada slavilo, a ove se godine ratuje. Danas sam imao čast upoznati mrku spodobu kojoj se kosa i obrve skoro sastaju; dijeli ih samo oko dva cm, a možda ni toliko. Predstavio mi se kao Josip Juraj, a budući da je imao automatsku pušku zvanu šmajser, logično je da sam to dodao imenu i prezimenu i nekim čudom se poklopila sličnost imena i prezimena s đakovačkim biskupom. Odmah se vidjelo na tipu da nije rođen da gradi katedrale, ni akademije, ni sveučilišta. Mračni je tip rođen da ubija dok ne bude ubijen. Dakle, nešto kao noć koja je nasuprot danu. Upoznao nas je jedan moj prijatelj kompozitor lakih nota, koji se divi heroju Domovinskog rata. Pričali smo o kršćanskoj vjeri i nevjeri, o mrskom neprijatelju; zadivljujuće je znanje, zapravo neznanje, mladića s puškom koji bi devu poslao u samostan umjesto da je gura kroz ušicu igle. Čudno shvaćena Isusova nauka. No, ja nisam insistirao na popravnom ispitu imajući pred očima bombe koje su mu zveckale i punu automatsku pušku. Složio sam se s njegovim Evanđeljem. Neka mu bude po volji samo zbog puške. |
08.12.2005., četvrtak
RUŽA ZA GENERALA
|
...GENERALE MOGU VAM REĆI DA SAM TUŽAN... OVU RUŽU POSEBNOG IMENA ČUVAO SAM ZA BOŽIĆNO VRIJEME ALI SITUACIJE SE MIJENJAJU I JA JU PO DRUGI PUT OBJAVLJUJEM PRVI PUT U VEZI OBLJETNICE PADA VUKOVARA A EVO DRUGI PUT SADA... ...I OPET IAKO BI VAM ŽELIO TOLIKO TOGA REĆI MOGU SAMO TIHO SKORO ŠAPATOM REĆI TUŽAN SAM... ...GENERALE OČITO SU PRED VAMA JOŠ MNOGE BITKE ZATO GENERALE OBNOVITE SNAGU I DOBIJETE OVU MOŽDA NAJZNAČAJNIJU BITKU...  |
FIZIKUS FON ŠLJAKAT0RE
|
Još od malih nogu trubili su mu kako je rad stvorio čovjeka, pa je, umoran od seljačke lukavosti i građanske grabežljivosti, pobjegao u zemlju Germaniju gdje je postao kenjator koji puši tuđe duhane paleći ih tuđim šibicama, uglavnom turskim, talijanskim i portugalskim, jer se samo iz tih zemalja mogu dobiti tipusi koji su u zemlji Germaniji praznili septičke jame i odvozili fekalije na plodne njemačke njive. Nedjeljom je odlazio u pivnicu gdje su Jugići imali svoj bend koji se sastojao od 'armonike, defa, berde koju su zvali velika mačka i ciguli-miguli violine koju je svirao neki cvikeraš, mršav kao glogov kolac. Ali im je zato pevaljka bila čisti maksimus; neka Darinka iz okolice Šapca. Junak moje priče je Jozef Šinfonjerić iz jednog mjesta koje nije ni Zagorje ni Prigorje ni Gornja Posavina, ili je sve to skupa. Žovijalan kao traktor ferguson dolazio bi o Božićima i Uskrsima opijajući se kao deva i gradeći kućerdu pored druma gdje prestaje šuma. Svake godine bih ga pitao:»Kakva je politička situacija u Njemačkoj; što rade Zeleni, Liberali, koja je stranka moneta za potkusurivanje?» On bi kolutao očima govoreći mi kako je nedavno bio u Sloveniji u jednoj firmi gdje je predstavljao Hrvatsku pa su mu na rever kaputa napisali: Obiskovalec visitor 5. Za Hrvatsku je tu učinio puno dobroga kao predstavnik njemačko-hrvatske tvrtke sa sjedištem u Babinoj Gredi. Muljao me tako par godinica sasvim uspješno, dok jednog dana mene ne pokupi Martin Urojić kojeg su zvali Martin Krpan, a radio je u istoj firmi gdje i šljakatore Jozef, ni Prigorec, ni Posavec, ni Zagorec. I kaže meni crni Martin proročke riječi: «Kog vraga njega pitaš za politiku zemlje Germanije, kad on čisti nužnike u firmi gdje ja vozim tehničkog direktora?» Od tada više s gastarbajterima ne govorim o politici ni međudržavnim odnosima. Prisjelo mi je. |
07.12.2005., srijeda
EKRANIZACIJA ŽIVOTA
|
- Što mislite o ratu i raspadu komunizma? – pitao me danas radio reporter ispod starih platana u parku Zrinjevac. Zatečen pitanjem, samo sam procijedio «hm», tek toliko da pokažem dripcu kako ja znam misliti i kristalizirati se, premda mi nije bilo ni do razmišljanja ni do kristalizacije. «Mislim, dakle, postojim», rekao bi filozof, no ja sam umjesto njega promrmljao još jedno «hm» i rekao kako sam za onu drugu stranu medalje iz Tolstojevog romana. Naime, kažu da je časni starina iz Jasne Poljane prvih pet godina pisao «Rat», a drugih pet «Mir». Ja sam za onih drugih pet godina. Šteta je samo što radio nema ekrana, a baš mi se svjetlucalo tog jutra deset minuta nakon doručka. «Ništa bez ekrana», pomislim i promrmljam kako nemam pojma o komunizmu. Znam samo da su se u izraelskim kibucima približili tom zamišljenom idealu, no i oni su odustali kad su shvatili da na jednu kravu otpada jedno vime i da ne mogu svi musti jednu kravu. Komunizam stvara, valjda, harmoniju u duši. To je, zapravo, nebeski model, ali je neprimjenjiv u svijetu materijalnog; tu umjesto harmonije dobivamo harmoniku u duši. Ima veze s milozvučjem, ali harmonika bez harmonikaša je kao izraelski kibuc bez dosta krava muzara. Na ekranu je sve moguće. Između državotvorstva mogu se ugurati naslovi i naslovnice, ljigavci i deterdženti; ekran treperi, organizam upija treperenje i sretnem li čovjeka koji umjesto glave nosi ekran, znat ću kud plovi ovaj brod zvani život. Mladi reporter nije mogao naslutiti moje misli koje su zujale kroz glavu i sijevale poput munje. Govorio sam o nekakvim mirovnim inicijativama koje nitko neće čuti. Pregristi čovjeku grkljan u jednoj sekundi, to je zamišljeni ideal kojeg mnogi sanjaju, neki i ostvaruju, a onda reporter mene davi mirom i komunizmom kao da od tih pitanja zavisi život. |
06.12.2005., utorak
PERJE
|
Obnavljanje garderobe za muškarca je Sizifov posao, a za kućni budžet Tantalova muka. Čupaš kruh iz usta elektrodistribuciji, plinari, vodovodu, poreznicima; zakidaš domovinu na svim frontovima da bi kupio pošteni zimski kaput, cipele od prave kože, košulju od pamuka, kravatu od svile i onda ti još neki mamlaz prigovori da se ne znaš ukusno odjenuti, kao da je odijevanje fiš-paprikaš, pa ako ne dodaš vegete, papra i paprike, juha će biti bez okusa. Prvo si opljačkao državu, zatim si nadmudrio liju – trgovca, zeznuo zavidnog susjeda i kad si sve te prepreke pretrčao, naletiš na dasu koji ima isto takav kaput za kojeg ti je krojač tvrdio da je unikatan i da ga je dao sašiti albanski ambasador prije nego što ga je država Albanija povukla iz države Croatije i poslala u diplomatsku službu duboko u srce Afrike gdje mu kaput neće trebati. Kažem vam, dame i gospodo, muka je živa odijevanje, a kada dođu ratna vremena, tada modu diktiraju Amerika i Europa; Caritas je samo transmisija, ili bi mi pučki rekli, posrednik između buržoazije i sirotinje. Da buržuji ne bi kružili Balkanom noseći na rukama bunde za balkansku živu bijedu; vrijeme bogataša je skupo, a crkva je ionako najstarija humanitarna organizacija koja je vidjela ratova, paktova, izdaja... Oblačila je crkva i svoje heretike, ateiste i njoj se jedino ni na čemu ne može prigovoriti. Obučen pomalo boemski, pomalo bećarski, a pomalo i sirotinjski, došao sam u jednu zagrebačku redakciju gdje me režimski pjesnik odmjerio od glave do pete, pa mi reče pametnim glasom ovako: - Kaput Vam je, gospodine iz ambasadorske klase, kravata je tip-top i svezana u «vindzor» čvor, pa djelujete pomalo bajronovski. Hlače su vam opeglane kako treba, ali cipele su vam katastrofa, čovječe. - Čini Vam se, gospodine pjesniče, jer gledate s krive strane. Vi režimski ljudi bi trebali gledati obratno. Od talijanskih katastrofalnih cipela, pa do engleske kravate je samo jedan korak, ali Vas molim ne gazite po meni. |
05.12.2005., ponedjeljak
GORKA TRAVA ZABORAVA
|
Kažu da je Hollywood mjesto gdje karijere niču munjevito a još brže iščezavaju. Ma ni govora, dragi moji, Zagreb je mjesto munjevitih karijera koje završe prije nego što su počele. Čuvala sam krave u dolini rijeke Save kad je drug Mika došao novim «opel kapitenom» i stao pored naše rosne livade. - Oj, mala, - rekao mi je grlenim glasom – dođi 'vamo da mi nešto podivanimo! – Moj djevojački stid je prokuljao kao vulkanska lava, klonula mi glava na prsa, a dvije žute pletenice spustiše mi se do koljena. – Ej, mala, ne budali! – kaže on opet. - Priđi, neću te pojesti! – I prišla sam. –Jel', mala. Čija si ti? – Upita me drug Mika onako, čisto bez veze, a zna dobro da sam jedinica Đuke Mrkana iz Pužarevca Gornjeg. - Ja sam Mrkanova – kažem i oborim glavu. Mika pripali cigaretu pa upita: - Bi li ti, mala, u Zagreb da budeš glumica? - A bih ja, odgovaram – samo neda ćaća. - To ćemo još vidjeti – reče drug Mika, a kožni mu kaput zavijori na vjetru. I tako mene Mika odvede kod druga Pube, Puba kod Gloje, Gloja kod Pršića, koji meni uvali glavnu ulogu u filmu čiji je radni naslov bio «Dočekati stotu». Igrala sam ulogu vile vidarice Laje koja po mrkloj noći silazi i vida rane ranjenim partizanima. Onda se to nekim drugovima u Komitetu nije svidjelo, pa sam uz vilu, čija je uloga bila skraćena, dobila ulogu pastirice Naje koja je uvijek pri ruci narodnoj vojsci. Film je doživio veliki uspjeh, a ja sam se udala za svoga pigmaliona – režisera. Prša je pio kao smuk, pa sam i ja uz njega pila sve dok nismo završili na liječenju. Nakon toga sam igrala uloge majki, zatim sam opet promijenila fah igrajući bake, sve u nekim talijanskim i njemačkim koprodukcijama i odjedanput – šlus. Završila je moja karijera, a ja nisam ništa znala osim čuvati krave. Skrpali su mi neki staž tako da sam dobila penzijicu, država mi je uzela stan, a mene su strpali u dom gdje upravo spremam ulogu Abrahamove Sare. Šteta je samo što je drug Mika mrtav, da odigra ulogu gospodina Boga. |
04.12.2005., nedjelja
KULT SLIČNOSTI
|
Sve je počelo u jedno predvečerje jednoga dana u tjednu, čini mi se da je bila srijeda. Pitam ja svog papagaja u najboljoj namjeri: «Ptico Koko, što si večerala?» On meni odgovara kako je za večeru pozobao moja zrnca mudrosti i nije se osobito zasitio zato što sam beznačajan čovjek. Jedna ptica ne baš raskošnog perja ali bistre pameti natjerala me na put slave i bogatstva. A, kao što sam rekao, sve je počelo u jedno predvečerje kad sam tu ptičurinu upitao kako joj je prijala večera. Meni večera nije prijala. Gutajući zalogaje osjećao sam se kao puž golać; anonimna jedinka među milijardama meni sličnih puževa koji su dobri samo da iza sebe ostavljaju sluzav trag i uništavaju vrtove, parkove i javne nasade. Zato je i komunalna naknada u gradu Zagrebu paprena. Te večeri sam gledao slike svjetskih lidera, znanstvenika, uspjelih i propalih političara, velikih crkvenih dostojanstvenika i nisam se baš mogao odlučiti kojoj kliki da se priključim, pa da ih onda jednog po jednog izguram s njihovog trona. U toj ludoj nakani nisam mogao računati s podrškom gospodina Boga. Kako sam ga mogao zamoliti i reći mu: «Pomozi mi, Bože, da svrgnem nekog kardinala u nekoj dalekoj latinoameričkoj zemlji, pa da s njegovog mjesta utječem na tokove», onda opet hop, i već sam na mjestu diktatora, čim šutnem starog tiranina! I tako ih sve redom lijepo izguram dok ne postanem glavni na planeti Zemlji. Nisam mogao ni od vraga tražiti sličnu uslugu, jer bih morao založiti dušu. Cijelu božju noć sam razmišljao o papagajevim riječima i pred jutro sam bio najmoćniji čovjek koji je ikada hodao zemljom. Okolina je vrlo brzo shvatila o čemu je riječ i već sam oko devet sati ujutro bio svezan u luđačku košulju. Liječenje će biti dugotrajno i mukotrpno, jer mi se baš i ne vraća u anonimnost. Lijepo je biti netko, pa makar i na teret onih koji su za tebe glasali. Izborne prevare se malo kad otkrivaju, a još rjeđe kažnjavaju. |
03.12.2005., subota
IDÉE FIXE
|
Nema cenzure; nema «nihil obstat», nema više starih, dobrih vremena kad nije bilo videorekordera i visokih telefonskih računa. Ničega nema, a sve je zapravo tu. Brakovi su preživjela forma, a ljudi se ipak vjenčaju; seksualna revolucija je prošla, a njene stečevine traju; iščeznuo je stari, dobri viktorijanski svijet, a uskrsnulo nešto što pomalo liči na sve; mješavina svega i svačega. Fućkaš komunu ako barem neke elemente nemaš u svojoj porodici. I eksploatacija ponekad dobro dođe, poput isluženog konja koji još uvijek zna potegnuti. Anarhizam i barbarizam su manje ili više u porodici uvijek prisutni. U svakom od nas čuči po jedan mali sadista koji bi muhama čupao krila, samo što ni muhe više nisu kao nekad; one sada lete u cik-caku, a odavno su već postale rezistentne na DDT. - Stres je nešto što nas drma svaki dan – glasno sam razmišljao. – Svemu se čudimo samo prvih pet minuta, sve ostalo su recidivi. - Krasno, krasno, Horacije – kaže mi ljupka ženica – opet imaš Ide Fixe. Uzmi radije malu Klementinu pa ispričaj djetetu priču; budi barem malo pater –familias. - Dobro, dobro – kažem i posadim u krilo svoju ljubimicu staru četiri godine. – Znaš, mišu moj, pričao sam joj, – nekada ti nije bilo ni telefona ni videorekordera, ni struje ni televizije… I zaspalo dijete kao da sam joj ispričao najljepšu bajku; ili sam pak ja djetinjstvo proveo u bajci. No, bilo kako bilo, Klementina mi se odužila i vidjelo se odmah kako iver ne pada daleko od stabla. Njezin ljubljeni tatica gunđao je na visinu telefonskog računa i tko god bi nas pozvao telefonom kad nas nije bilo u kući, Klementina bi mu odbrusila neka prestane zvrndati. Tako smo izgubili kućne prijatelje, jer su nas držali cicijama. Sad imamo više novaca, ali bez duševnog mira i opet živimo u bajci. |
02.12.2005., petak
AH, TAJ KAJ
U igri su bile tople, hladne i podgrijane preporuke, moralno-političke podobnosti i lažni svjedoci.U takvim povijesnim prilikama kažem svom gegajućem faktoru: Idemo do časopisa «Kaj» odnijeti rukopise i tako dokazati našem plemenu plemenitom da za trku imamo makar kljuse. No, Rubikon nismo preplivali ni rukopise odnesli. Tada sam već sebi govorio Vi s prelaskom na Mi i zaustavio se na Oni. Revolucija je tekla, a rezolucije se gomilale. Mali Juju je zahirel, kak bi rekli Zagorci. Onda su svi uzdisali «ah taj FEST» a Mi nismo preplivali Rubikon ni odnesli rukopise na iščitavanje. Došla je era UNIVERZIJADE i Mi je dobio prve sijede vlasi iznad ušnih školjki, pa mu se nije plivalo preko Rubikona. Tko me treba, neka pliva preko Rubikona, uzduž il' poprek, mi smo tu navek. Onda su mi učeni gosponi rekli da ni' zgodno pisati na 'rvatskom jidišu; neću se razviti u rasnog satiričara, budem li nastavio pisati priče tipa «moj dilbere u selu te jok». Nakon toga pod hitno sam prešao na zvučniju titulu i nazvao se Oni. Mali Juju sjeo je u invalidska kolica, a mužari i prangije izvlačili su se iz povijesnih muzeja. Slijedeća književna faza bila je pod zvučnom šifrom Hu-ho (humor i hortikultura). Kad su se podanici maloga Ju-ju počeli «prati» mužarijama i prangijama, ja sam se odrekao i Vi-a i Mi-a i Oni-a, zavapio dragom Bogu govoreći: «Hoću jaram Tvoj, ovi moji su šiznuli». Onda se Rubikon božjom voljom pomaknuo iz ulice Braće Oreški u Ilicu 34. Tada ja više nisam bio sasvim mlad ali sam imao rukopisa na tone, vagone i veće mjerne jedinice. Konačno je gegajući faktor osvanuo u redakciji gdje su učeni gosponi rekli: «Donesite sutra ono što imate». «Ne mogu prije ponedjeljka», kažem i prešutim kako ni moj kolega Mojsije nije Genezu napisao brzo, a sâm dragi Bog zna kad ju je odnio pustinjskom izdavaču. |
01.12.2005., četvrtak
...danas samo ruža za blogericu Phideu...
 ruža za blogericu Phideu... |
