...danas smo tužni zajedno s našom dragom
|
Rajnom ...eto ovo su ruže i za tebe i za tvog BIBIJA          |
31.01.2006., utorak
...danas smo tužni zajedno s našom dragom
...anđeli...
|
...popratne fotke uz blog našeg dragog blogera vagabunda Moj Bog je Ljubav     |
30.01.2006., ponedjeljak
29.01.2006., nedjelja
28.01.2006., subota
26.01.2006., četvrtak
ISPOVIJED GRGE GULANFERA
|
Najavljena duhovna obnova počela je ranih devedesetih uz nešto malo pucnjave, psovki, pokajanja, posipavanja pepelom, samo nitko nije obukao kostrijet, opasao njom bokove, a niti je tko razderao svoje haljine kao starodrevni kraljevi. Vido je Grga Gulanfer veliku pobožnost u zemlji Hrvatskoj, a kako još nije bio prorok (sve je drugo bio), počeo je razmišljati da otvori privatnu crkvu za one najokorjelije grešnike, pa da ljudima zadaje pokore i uživa pri tome. Sve je to bilo lijepo zamišljeno, ali on o vjeri nije imao tri čiste; vjeronauk nije pohađao, a sve druge škole su ga izbacile već nakon trećeg dana kako bi se upisao. Došao je Grga na zagrebački Kaptol i vidio koliku sjenu bacaju tornjevi katedrale. Prvi put u svom životu je ušao u crkvu gledajući kako se drugi križaju i više slučajno nego namjerno, našao se u redu za svetu ispovijed. Nakon mrmljanja sebi u bradu umjesto molitve, počeo se Grga skrušeno ispovijedati. Jadni svećenik je doznao kako gospodin Grga ima pet minuta radnog staža i pedeset godina godišnjeg odmora, a radio je kod Jove Dangube od dvanaest do podne. Zanimanja Grge Gulanfera bila su razno-razna. Bio je tabadžija za novac, bacao je ručnike u ring, vadio vruće kestene iz vatre, šetao i šišao pudlice, dresirao rasne zagrebačke dvorištare, gledao kako drugi prolijevaju znoj, raspitivao se što domovina može učiniti za njega, glancao šankove do visokog sjaja, glumio partizanskog kurira, formirao prvu udarnu brigadu zvanu Proleterska od mangupa kakav je i sâm, krao je novac od crkvenih milodara... Kad je kapelan prolazio kroz voćnjak, Grga mu je ispod vrata stavio srp, a prijetio čekićem i tako dobrih pola sata redao je Grga svoje grijehe. Župnik se onesvijestio, a Grga preplašio i pobjegao. Tako ni do današnjeg dana Grga nije osnovao svoju crkvu, već pere prozore po gradu Zagrebu. Kad ga netko upita što je po zanimanju, on odgovara: - Perač prozora, a po vjeri metodist. |
24.01.2006., utorak
GROFICA BARICA
Bog me nagradio s najmušičavijom mačkom na svijetu: Varate se ako mislite da je to mačka na dvije noge. To je prava mačka, neobična isto tako kao i njezina ljepota. Tri boje i kitnjasti rep, pogana njuška i svaki dan barem stotinu zahtjeva. Pa još netko preporuča kućne ljubimce. Prvih mjeseci života zvao sam je Bucka, a kad je stasala u ljepoticu, nazvao sam ju Đina. Nakon toga, kako je odbacila desetak muškarčina iz moje ulice, zovem ju grofica Barica. Jučer su mi dojadili njeni zahtjevi pa sam pobjegao u Zagreb-Babilon. Mislio sam, naivko, kako ću prošetati svoju novu kravatu i ostaviti kakav-takav dojam na moje poslovne suradnike, ali su oni bili pametniji od mene i dali su petama vjetra. Isparili su iz državnih ustanova kao aceton. Ministarstva su bila prazna poput stadiona poslije nogometne utakmice. Na Trgu bana Jelačića jedna je dama vrisnula svom kavaliru: «Isuse, kakav užas!» Iza toga je jedna druga dama aranžirala izlog i rekla mi: «Isuse, kakva lijepa kravata!» Dakle, kravata je izazvala užas i oduševljenje. Valjda je to znala i Paloma Picasso kad se upustila u avanturu dizajniranja materijala za moju kravatu. Moj metafizički koncept gubljenja vremena po ministarstvima je propao kao što je propalo i nastojanje profesora da studenti zapamte što je to «gameta», a što «zigota». Biznis buja u Zagreb-Babilonu kao kvasac na toplom mjestu i ako hoćeš biti u igri, moraš kršiti pravila. Onaj prvi dojam je najvažniji; dojam koji izaziva užas i oduševljenje. Sutra ću dati nabiti kariku u nos samo zbog dojma; nadam se da će mi korijen nosa izdržati. «Zbog dojma treba nešto i pretrpjeti, no važno je biti prvi Krampus Romantikus u Zagreb-Babilonu», rekla mi je danas grofica Barica i krenula među ljiljane da lovi miševe. |
LJETO
|
Proljeće, jesen i zima stara su šunjala, prikradala, dok je ljeto tempirana bomba. Stvori se odjedanput. Uznojiš se kao pas i skidaš sa sebe krpe misleći da ti više nikada neće zatrebati. Ljeto je pravo vrijeme za vođenje ljubavi. Ljeti se sjećaš proljetnog zaljubljivanja, jesenjeg rastanka, zimske snježne avanture; pokušavaš se sjetiti svih žena koje su vikale – Ne, prijetile prstom govoreći: Bez pipanja! Sjetiš se koliko si puta trebao dobiti šamar jer si gurnuo nosinu u zabranjenu zonu sumraka; nije ti jasno kako mogu lokalnu ljepoticu i dalje zvati Sophia Loren, kad je sada časna majka troje derišta; nije ti jasno kako je Vesna postala baka i otkud joj pravo na to, a meni još ni kosa nije posijedila. Glavu držim u krilu jedne ljubazne Nijemice koja mi zahvaljuje za masiranje leđa, za mazanje odvratnom kremom koja zaudara na pokvareni maslac ali ima neki vražji faktor šest. Usprkos kremi Nijemica, ta kći sjevera, ta valkira, izgleda kao kuhani jastog; lijepo, mlado, germansko meso, ružičasto poput lososa nikada ne može odoljeti nekome čijim žilama teče stara slavenska krv; nekome tko ima stotinu trikova a da uopće ne zna njemački jezik; nekome čije knjige krase zagrebačke izloge šepireći se u knjižarama. Ne može biti dobar klaun nitko tko nije bio dobar artist; ne može nitko biti dobar slikar kubist tko nije naučio crtati ugljenom, srcem grafitne olovke, krejonom, ružom za usne, ugljenom ugašene šibice, talogom od kave; ne može se dobro napisati rečenica ako nisi na Ti s grofom Tolstojem, a niti možeš postati Europljanin ako na europskoj curi ne ostaviš ono što bi Francuzi rekli, la signe, a mi – znak. Svaki mačor pišalinom označi svoj teritorij: zato se ljeti treba kupati na Jadranu i voditi ljubav na pjeskovitoj plaži za punog mjeseca kad puše južni vjetar i kad je more zbrčkano kao tanjur rezanaca. |
22.01.2006., nedjelja
...u očekivanju hladnog sibirskog vala...serija ljetnih fotki...
        |
21.01.2006., subota
...jedna maca ružarica za naše Borisa i Vesnu...
 Dragi naši blogeri Vesna i Borut i mi macu za izložbu imamo ali je trenutno zaokupljena izležavanjem na 101 naćin...najljepši pozdrav... |
20.01.2006., petak
...ruža za jedan neobićan post...
Po preporuci...koki jedna ruža za vagabunda |
...fotke iz Pule za našu Helixicu...
  ...pozdrav iz sunčane Pule našoj blogerici Helixici... |
19.01.2006., četvrtak
18.01.2006., srijeda
...fotke za moje drage blogere...
...jedna platnica za našeg Franca ...zimski maslaćak za maslackicu  ...kristali za sišćanku  ...lopoći za kocku   ...za našu dragu trillian jedan zalazak sunca gledan iz "restorana na kraju svemira"  ...za ostale drage blogere jedna ruža...  |
17.01.2006., utorak
...fotka za M.H.SVABICU
 ...jedna ovogodišnja fotka s sunćanog ali hladnog Jadrana... i naravno lopoći za našu dragu SVABICU  nije onaj koji si poželjela ali mogu reći ... biti će ... |
16.01.2006., ponedjeljak
RUŽA ZA BLOKCHE
 Draga blokche ispunjavam stari dug...najljepši pozdravi |
15.01.2006., nedjelja
DOBRA GODINA
|
Stari Zeus sa grčkog Olimpa, najveći švaler među bogovima, imao je zbilja puno kojekakve djece. Nije ni čudo, kad se pretvarao u bikove, labudove ili pak zlatnu kišu. Čak ga je i onaj hromi kovač Hefest morao klepnuti sjekirom po glavi da mu iz nje iskoči božica Atena, naoružana do zuba. No, najsmješnije stvorenje na tom Olimpu su ipak tipovi koji štite pijance i zaduženi su za svaku vrstu orgija u ljudskom rodu. Neki su ih zvali Bagho, neki Dioniz, a štitili su vinograde, Badelove specijalce i ostale ispičuture nižega ranga. Godina 2003., godina katastrofalne suše kakva se ne pamti više od stotinu godina, zapravo je poklon, ali jednog drugog Boga koji je stvorio i Grke i Turke njima nasuprot, Hrvate i Srbe, da se imamo s kim svađati i miriti. Izraelci su ga zvali svakakvim imenima, no ako su ga ugledale tvoje oči, nema te više, Alija! I baš njemu se potuže iz Velikog nebeskog vijeća. Naime, vinari i vinogradari Hrvatske zadnjih desetak godina su tulili kako su im godine vlažne; kako im tuča zdrma vinograde; i onda Jahve nad vojskama odluči kazniti sušom poljodjelce zato što su bili zločesti u državi Hadezeji, a ujedno nagraditi vinogradare. To samo Bog može, spojiti kaznu i nagradu; kod ljudi to uvijek ispada traljavo. Već početkom mjeseca rujna Hrvati su u sedmom nebu, jer svaki od njih ima barem pedalj vinograda, svojega ili tuđega. Tih desetak dana dok traje berba, možeš ljudima skidati crijep s krovova, zavoditi im žene, kćeri i punice, možeš im novčanik opustošiti kó skakavci polje; sve im uzmi, sve im dirni, samo bačvicu-ljubimicu, nasumporenu i otuširanu, ne diraj ako ti je život drag! Mislim da je onaj šmirant Zeus čisti amater u odnosu na naše ljude koji će otići u berbu sa sjednice Sabora, sa sjednice Vlade, a priča se da je jedan zbrisao i s operacijskog stola. Pokušavam zamisliti kako bi to bilo da nas stari Rimljani nisu poučili vinogradarstvu; još uvijek bismo petljali sa starom medovinom i naganjali se s medvjedima u zemlji Hrvatskoj. |
12.01.2006., četvrtak
KLASA, MASA I GAVRILOVIĆEVA KOBASA
|
Jelačić plac u Zagrebu je prostor koji okuplja dvadesetak različitih Zagreba i barem dvaput više provincija. Tu se kao u gradu Babilonu čuju svi dijalekti, stapaju se klase, vode se dugi, mudri razgovori; tu opozicija ruši vlast i vlast se mic po mic pretvara u opoziciju. Tu je nekome najbolji prijatelj njegov vlastiti novčanik, ali se ipak dogovaraju nove spletke i prodaju krletke s najraširenijim pticama čovjekove vrste. Jedan viče kako nema, br'te, trte-mrte, drugi mu na zagorskom dijalektu odgovara, govoreći u sebi, «piš' me v rit, kaj mi moreš», a kroz usta odgovara «dobro mi došel, prijatel» držeći figu u džepu. Podravec piše svojoj ljubljenoj ženici: Kata, vadi šeretoflina, bom si popil gemišta. Dva svijeta razdvojena su jednom gredicom ruža sorte «Baby mascerade», na ružama su lisne uši, grinje i ostala gamad, a jednu i drugu klasu dijeli ponor. Oni koji sjede na kamenu, strahuju da im «Elektra» ne odreže struju, a oni, metar i dvadeset centimetara odvojeni od njih, sjede na pletenim stolicama i piju zagrebački kapučino ne mareći za stanje svog tarifnog brojila. Iza njih blista prodavaonica «Gavrilović» koja prodaje kobasice za sve klase, samo što netko kupuje pet dkg, drugi na kile, tone, vagone i veće mjerne jedinice. Povijest se taloži u obliku fine prašine na secesijskim zgradama, golubovi lete od klase do klase ali bez prenošenja poruka. Samo ban Josip Jelačić sjedi nepomično na konju s isukanom sabljom i juriša na Mađare i Mađarone koji su pobjegli na jug. Nema više devetsto i treće ni Tatara, Turaka, Huna, Avara i ostalih barbara. Nad cijelim trgom lebdi dobri duh Zagreba koji tu obitava gledajući što Zagrepčani i ostali rade na Forumu. Sudeći prema licima ljudi, vjerojatno očekuju barbare. |
11.01.2006., srijeda
AKCIJA I REAKCIJA
|
U zadnje vrijeme porasla je potražnja za mojim kratkim pričama, ali je ponestalo tema. Već sam po stoti put rekao da me crno-politički humor ne zanima kao ni crne rupe u svemiru, ni crne zahodske školjke, ni crne vrane do grada Ljubljane; ništa me crno ne zanima, čak ni crno ispod noktiju. Moj zagrebački galgen-humor odavno je napisan. Dakle, otpjevao sam svoje ispod vješala i uputio se na tržnicu Dolac. Čuo sam, naime, da je tamo rasprodaja pašteta od divljači s tartufima i šampinjonima. Znači, naši balkanski jeleni, srne, košute i veprovi u europskim pikantnim umacima i sve to na rasprodaji zvanoj AKCIJSKA PRODAJA. Dođem ja da pogledam izbliza, kad stvarno. Gomila pašteta i velika ploča AKCIJSKA PRODAJA. No ni žive duše u blizini da barem zaviri i raspita se otkud sad to? Čudo neviđeno, ljudi moji! Domaća buržoazija više neće jesti pikantne paštete. Pa to je da ne povjeruješ! Lovačka salama prodaje se kao luda, a luksuz nitko ni primirisati. I tu se ja uhvatim na lijepak. Kupim kutijicu na kojoj je bio naslikan divlji vepar, zatim nekakvu drugu kutijicu ovalnog oblika na kojoj je tele koje začuđeno bleji, uzmem još jednu malu kutijicu na kojoj je bio naslikan jelen, onda paštetu srednje veličine sa slikom gegajućeg stvorenja (valjda guske ili patke), sve to potrpam u najlon vrećicu i ponosno krenem na Jelačić plac, radostan u srcu jer sam se i ja sada upleo u europske integracije. Osjetio sam se važan kao ban Jelačić. Da sam imao sablju mahnuo bih njome ispred nosa i povikao: «I mi paštetu za trku imamo», okrenuo bih sablju prema Istoku, zaškripao bih zubima makar mi ispale plombe, jer to bi bio moj povijesni trijumf Poraz sam doživio drugo jutro nakon doručka kad sam odjurio tamo gdje car ide pješke držeći se za naduti trbuh. I tako je neslavno propalo moje uključivanje u buržoaziju. Pustio sam iza sebe vodu koja je odnijela sve integracijske procese i eto ti teme za pisanje. |
10.01.2006., utorak
NASLOVI I NASLOVNICE
|
Jednom je u zemlji Americi, gdje je biznis izmišljen, jedan debeli Amerikanac rekao novinaru žutokljuncu: «Zapamti, sinko, da naslovi prodaju novine!» Novinar-žutokljunac je iza toga otišao u lov na naslove i lovio ih sve dok nije postao gegajući faktor, te je rekao drugom novinaru-žutokljuncu: «Idi u lov na naslove i ako budeš vidio da čovjek ugrize psa, dobivaš prvu stranicu». I opet je novinar-žutokljunac nakupio kilograme od masne hrane i rekao to isto mladome kolegi, no ovaj nije donio vijest da je čovjek ugrizao psa, već je neki čovjek na Floridi ugrizao krokodila. Novinar je dobio treću stranicu u novinama. Za sve to vrijeme trajao je kapitalizam u Americi, a traje još i danas. Eto, kapitalizam je preživio i ugrizao truli socijalizam i konačno je vijest došla na prve stranice svih svjetskih novina. Približava se era vodenjaka (aquarijusa); Jehovini svjedoci su se razmiljeli zemaljskom kuglom propovijedajući Kraljevstvo nebesko, no zemaljski vladari i dalje vladaju nadajući se da će im vlast trajati vječno, jer novine još nisu pisale o tome kako sve zemaljske vlasti više nisu od Boga date. U gradu Zagrebu razbuktala se predizborna kampanja. Od prošlih, prvih demokratskih izbora prošle su jedva dvije godine. Proširili smo demokraciju kao Hoffmannove kapljice i jedna žena – izbjeglica iz zemlje Bosne, zamalo je u parku Zrinjevac ugrizla lijepog rasnog psa kojeg je vodila jedna mlada dama. Eto, zamalo se dogodilo čudo, no pas, shvativši da ga netko ne trpi, dao je petama vjetra. Snalažljiv neki pas koji je svoje lukavstvo naučio od svih vladara balkanskih, a tih je u zadnjih osam stoljeća bilo kao pljeve. Mene zanima koji je to balkanski vladar naučio psa da izmakne rep kad je gusto? Ako doznam, garant ću za njega glasati. |
09.01.2006., ponedjeljak
IZDAVAČKA KUĆA «PROPUH»
|
N ovim prostorima sve počinje epski, ili drugim riječima: Mili Bože, čuda velikoga... A čuda u gradu Zagrebu na sve strane. Nekome sine ideja poput munje da ispred hotela «Esplanade» sagradi pravi pravcati bunker s puškarnicama; onda opet drugome dođe ideja da sve to nedovršeno satre u prah, baš kao Mojsije zlatno tele (i od tada je teletina bezobrazno skupa). Jednog dana će možda nekome pasti na pamet da lijepo pusti vodu u udubljenje između spomenika kralja Tomislava i umjetničkog paviljona i eto ti olimpijskog bazena okruženog zelenilom. Bože moj, kažem sebi, sve je više automobila i plastike! Ja sam pisac samo zato što volim da žene s mojom knjigom odlaze u krevet, a muževi škripe zubima od bijesa. Imam osjećaj da su svi muževi u dosluhu s izdavačkim kućama, zato me tamo na nož dočekuju, bezobrazno mi skraćuju moje ionako kratke rečenice; od proširenih rade proste tako da mi sintaksa liči na dikobraza kojeg su skoro do gola ošišali. U vrijeme Zagrebačkog velesajma cijeli je Zagreb na nogama, čak su i golubovi više uznemireni. Ja nekako uvijek u to vrijeme obilazim izdavačke kuće kucajući na velika i mala vrata, raspitujući se u kojoj je fazi koja moja knjiga. Obiđem tako izdavačke kuće «Izvor», «Labor», «Tunu» i «Dardanele» i na kraju zaglavim kod izdavačke kuće «Propuh». Mili Bože, kakva tu vlada raspuštenost! Divot izdanja posvuda razbacana, klasici leže jedan preko drugoga; možeš si uzeti kemijskih olovaka kakvih ti srce želi, flomastera i korektora koliko želiš. Uzmi, čovječe, koliko ti treba i što ti treba. Kad se pošteno nakradeš odneseš sve to sekretarici da ti uredno spakuje, ogrebeš se još i za vrećicu s florijalnim motivima i kulturnim znamenitostima grada, a onda lijepo prošetaš da vidiš crnu rupu ispred zagrebačke «Esplanade». Bunker je srušen, no tragovi se još vide. Samo da iz izdavačke kuće «Propuh» pirne povoljan vjetar, pa da raznese to malo šute od četiri kubika. Drugi put ću udesiti da Zagreb dođe k meni. Mi pisci smo svemoćni. |
08.01.2006., nedjelja
GOSPODIN ČAVELA
|
Bio sam gnjevan, mlad čovjek kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, kad još nije bio običaj da ljudi kradu. Bavili su se uglavnom laganjem i to najčešće samima sebi. Kolektivna svijest nije nikako mogla ući u moju sivu moždanu masu, a što se tiče klase, uvijek sam bio na samom rubu egzistencije s tendencijom sunovraćanja u ništavilo besparice. Zvali su me Čavela zbog malog sombrera i pohabane gitare slijepljene na dva mjesta. Jedino što mi je preostalo bilo je da pjevam i da se ljutim. Kad bih ja planuo svojim gnjevom i udario šakom po stolu, sveci bi pobjegli iz kalendara i onda bi se mjesec dana iza toga jedan po jedan vraćali i zauzimali svoje mjesto tamo gdje treba. Krajem šezdesetih ljubav je učinila svoje. Izgleda da je netko odozgo odapeo u mene barem desetak Amorovih strelica, te zavoljeh ženu sitnih kostiju. I otupi oštrica mojega gnjeva. Samo s vremena na vrijeme javljala bi mi se želja da urlam, no pod rukom moje ljubljene i njenim bistrim okom, postajao bih krotak kao janje, ali bih se, za svaki slučaj, klonio ražnja. Došle su bajne sedamdesete i gnjeva je nestalo zajedno s mladošću. Osamdesete sam proživio u ljubavno-egzistencijalističkoj kontemplaciji i sada već skoro godinu dana grickam deveto desetljeće u ovom stoljeću; ili deseto, đavo će ga znati. Za nepunih devet godina bit će dvijetisućita, a modni trend koji vlada na izmaku ovog ljeta, zapravo je rat; rat između kršćanstva i pravoslavlja. Ali, gospodo, mojega gnjeva odavno već nema i kako da ratujem kad vas sve ljubim do zadnje pare? Ne razumijem se u trgovinu, pa crna burza otpada; otpada i ratno profiterstvo. Ostao mi je još samo stari sombrero i gitara i dopustite mi, molim vas, da pod prozorom svoje drage barem još jednom zapjevam «Aaaj, Čavelaaa!». |
07.01.2006., subota
OGLAS
|
Oglas sigurno nije proglas, a pogotovo nije poslanica. Proglas i poslanica pišu stvarne ili umišljene veličine; veličina možeš postati tek poslije smrti, zato je bolje ne biti veličina a biti živ. Još nitko nije dobio Nobelovu nagradu za književnost prije pedesete, pa takve aspiracije nemam ni ja koji mogu od telefonskog imenika napraviti sasvim pristojan scenarij: za dramu, melodramu, triler ili pak komediju del arte. Koga svrbi taj se češe, In media res; dakle, poslovica je latinska, ali ne znam odnosi li se na češanje ili sađenje tikvi koje onda crni vrag razbija na glavama sinova Adamovih. Kad se svi slojevi u književnosti odstrane, ostaje sasvim dovoljno riječi za jedan pošteni oglas. Treba maknuti glorifikacije, pompeznosti, morbidnosti, crni humor i galski šarm, a zadržati samo jednostavne riječi tipa: imam-nemam, dam-ne dam, prodajem-kupujem, uzimam gdje nema i dajem kome ne treba. Treba, zapravo, poći od pretpostavke da svi imaju sve, ali nekome baš treba moj žuti vrabac koji je na prodaju, a želim ga prodati pod kanarinca. Treba se nadati da je farba dobre kvalitete i da vrabac neće početi pjevati; bolje mu je da šuti da ne otpadne s kljuna onaj umetak napravljen od plastelina. Dakle, vrapcu sam napravio dugi kljun i ofarbao ga u žuto. Moj žuti vrabac-kanarinac treba meni pribaviti džeparac, a krletka je ionako dobivena. Zakonom nije zabranjeno metamorfozirati, zapravo pretvarati vrapce u kanarince. Zakon o tome šuti kao zaliven, on samo jasno govori: ukradi, ali nemoj biti uhvaćen. Dakle, imamo vrapca, kavez, dovoljno mračnu prostoriju u kojoj ipak ima svjetla, i kratki oglas u dnevnim novinama koji glasi: Prodaje se žuti kanarinac vrlo povoljno; cijena pristupačna, jer hitno putujem na Kanarinske otoke. Ponuda pod broj... |
PROLJEĆE
|
Kad zimski kaputi otežaju poput grijeha i kad čovjek u cijelom tijelu osjeti neke mravce, žmarce, a pupoljci divljeg kestena nabubre i samo da puhne s juga malo topline, rascvast će se grana jorgovana, kako bi rekao pjesnik. Mladi iz boljih kuća pokuljaju poput bujice na zagrebački Zrinjevac, posjedaju na klupe kod plehnatog secesijskog paviljona i sve u šesnaest se ljube, dok u krošnjama starih platana grakću gavrani, kriješte vrane, guguću golubovi i grlice; ptica kos naganja kosicu po niskom granju; crna ptičica žutog kljuna pomalo se nećka, a onda se šepiri; tada kos u brišućem letu obljubi svoju kosicu mašući repom poput lepeze. To isto rade kišne gliste, divlji zečevi, žapci u botaničkom vrtu i ne znam koji je to jarac prirodi da se tako besramno pari i jari, kako bi rekli Zagorci, koji za ljudsko parenje upotrebljavaju umilnu riječ – fukanje. Za đoku imaju barem stotinu riječi, a bogami i za onu žensku stvar ima toliko izraza, ali sve zavisi tko govori, kako govori i tko sluša. Ne možeš za umilnu ženicu sitnih kostiju i srnećih očiju reći kako nosi glondžu tamo odakle joj rastu noge, kad je puno prikladnije reći cvijet orhideje. 'Bem ti bigulicu, koliko je taj svijet unaprijedio gimnastiku Adama i Eve, jer kad su se oni ljuštili, rustili, fatali u njegovanoj džungli, lav je, kažu, pasao travu s košutom; smrti nije bilo nigdje na vidiku, a onda je došao vrag u obliku zmije i ponudio rajski par jabukom i eto ti početka seksualne revolucije. Sve se poslije odvijalo filmskom brzinom baš kao u narodnoj pjesmi gdje djeva bajna, neka Bošnjakinja islamske vjere, sęri na pendžeru, tuda jaše Alaj-beg i ako on ne ufati Fatu, ufatit će je neke druge ruke i možda će ići iz ruke u ruku, već kako je to sudbina zapisala. Ja se u proljeće uvijek iznova čudim svim tim oblicima ljubavi iz kojih su proizašle milijarde ljudi. |
06.01.2006., petak
KREVET
|
Moja prijateljica Sonja Egel jako je ponosna na svoje buduće zanimanje i na meni, uglavnom, trenira postupak prema budućim pacijentima. U slobodnim trenucima, umjesto da vodimo ljubav i ogovaramo državu, mi glumimo doktora i pacijenta. Ja ležim na nećemu što bi se trebalo zvati psihijatrijski kauč, a ona s blokom u ruci šeta gore-dolje po sobi i olovkom zapisuje sve one gluposti koje joj ja sipam, kao recimo: nesretno djetinjstvo, loš postupak države prema meni, okrutnost institucija sistema nasuprot mog individua i konačno, bezdušnost službenika Centra za socijalnu skrb, na čije sam jasle spao; k tome još dodajem ozloglašene inkasatore «Elektre», dimnjačare s mračnim namjerama i sve ostale zlotvore koji gaze moj ego; da o super-egu i ne govorimo. Moj super-ego sakrio se u mišju rupu i gleda iznutra barem tri zadnja desetljeća. Čak ga ni dolazak demokracije nije mogao izvaditi iz mišje rupe. Sonja zadovoljno čita svoje zabilješke i konstatira kako je država kriva za sve moje frustracije i kako bi trebalo izmisliti djelotvoran način da se ta država postavi na optuženičku klupu i da joj se presudi, po mogućnosti u ime naroda, osobito onih zakinutih poput mene. Sonja potom odloži blok s olovkom, ljubi me na čisto naučnoj osnovi, jer me naprosto ne može onako ojađenog pustiti natrag u život. Krevet ispod mene podnosi sve te gluposti, škripi tek toliko da se zna da je i on prisutan. Eto, to ti je tako kad imaš prijateljicu koja će kad-tad biti doktorica za mozak i morat će se nositi sa svim vijugama te sive kaše koja uvijek sprema neku podvalu. Sâm sam kriv što za prijatelje uvijek biram osobe čudnog zanimanja. I baš danas u restoranu upoznam Marijanu koja žarko želi biti astronaut. Dao sam odmah petama vjetra, jer mi se ne bi dopalo vođenje ljubavi u bestežinskom stanju. |
05.01.2006., četvrtak
AUTOFOTOGRAFIJA
|
Državni službenik s naočalama u zlatnom okviru ljubazno mi je objasnio kako sam dužan dati na uvid svoju autobiografiju. Država ne može bez autobiografije; naprosto vapi za njom kao etiopska pustinja što vapi za kišom i to otprilike isto toliko godina koliko sam i ja star. Tu Etiopiju baš neće kiša kao ni mene državna služba. No, Etiopija je ipak bolje prošla od mene. Ona se nekada davno zakačila s Mussolinijem, a poslije je opet zaratila sama sa sobom, dok sam ja za razliku od te suhe i gladne zemlje, uvijek ratovao sa svojom državom. Prvo preko školskih ustanova i ministra za prosvjetu kao glavno komandujućeg, kasnije sam ratovao s vojnom birokracijom, iza toga s poreskim organima i referentima poreske uprave i sad kruna svega, od mene se još traži i autobiografija; i to opširna, točnije rečeno, neka vrsta auto-fotografije ili vlastitog fotorobota. Trebam se nacrtati, opisati i sve to državi staviti pod nos, onda će država to urudžbirati i staviti u nekakvu fasciklu koja će se za pet godina baciti u smeće. Zapravo, žrtva koju država od mene traži jedva da je moguća. Ako se budem kritizirao, to onda neću biti ja; ukoliko se pak opišem i nacrtam duginim bojama, to mi neće proći kod države. Stari, dobri, truli kompromis pokazao se kao idealno rješenje. Sve one osnovne stvari u globalu su ispale točno kako je to od mene država tražila, no onaj sofisticiraniji dio moje ličnosti i mog sprčkanog super ega, umotao sam u strahovito mnogo izraza kojih se ne bi postidio ni gospodin Voltaire. Državni službenik ljubazno se nasmiješio iza svojih stakalaca i u ime države zaželio mi sretan put pokazujući rukom prema vratima. Kroz tjedan dana stiglo mi je rješenje vrlo kratko: «Primljeni ste u službu na mjesto revizora. Uža specijalnost: sektor za seksualnost prosvijećenost i gubljenje vremena». Hvala ti, državo, na držanju. Sad konačno i rasni hohštapler ima svoj kruh u rukama. |
