Najavljena duhovna obnova počela je ranih devedesetih uz nešto malo pucnjave, psovki, pokajanja, posipavanja pepelom, samo nitko nije obukao kostrijet, opasao njom bokove, a niti je tko razderao svoje haljine kao starodrevni kraljevi. Vido je Grga Gulanfer veliku pobožnost u zemlji Hrvatskoj, a kako još nije bio prorok (sve je drugo bio), počeo je razmišljati da otvori privatnu crkvu za one najokorjelije grešnike, pa da ljudima zadaje pokore i uživa pri tome. Sve je to bilo lijepo zamišljeno, ali on o vjeri nije imao tri čiste; vjeronauk nije pohađao, a sve druge škole su ga izbacile već nakon trećeg dana kako bi se upisao. Došao je Grga na zagrebački Kaptol i vidio koliku sjenu bacaju tornjevi katedrale. Prvi put u svom životu je ušao u crkvu gledajući kako se drugi križaju i više slučajno nego namjerno, našao se u redu za svetu ispovijed. Nakon mrmljanja sebi u bradu umjesto molitve, počeo se Grga skrušeno ispovijedati. Jadni svećenik je doznao kako gospodin Grga ima pet minuta radnog staža i pedeset godina godišnjeg odmora, a radio je kod Jove Dangube od dvanaest do podne. Zanimanja Grge Gulanfera bila su razno-razna. Bio je tabadžija za novac, bacao je ručnike u ring, vadio vruće kestene iz vatre, šetao i šišao pudlice, dresirao rasne zagrebačke dvorištare, gledao kako drugi prolijevaju znoj, raspitivao se što domovina može učiniti za njega, glancao šankove do visokog sjaja, glumio partizanskog kurira, formirao prvu udarnu brigadu zvanu Proleterska od mangupa kakav je i sâm, krao je novac od crkvenih milodara... Kad je kapelan prolazio kroz voćnjak, Grga mu je ispod vrata stavio srp, a prijetio čekićem i tako dobrih pola sata redao je Grga svoje grijehe. Župnik se onesvijestio, a Grga preplašio i pobjegao. Tako ni do današnjeg dana Grga nije osnovao svoju crkvu, već pere prozore po gradu Zagrebu. Kad ga netko upita što je po zanimanju, on odgovara: - Perač prozora, a po vjeri metodist.
Post je objavljen 26.01.2006. u 19:04 sati.