KLASA, MASA I GAVRILOVIĆEVA KOBASA
|
Jelačić plac u Zagrebu je prostor koji okuplja dvadesetak različitih Zagreba i barem dvaput više provincija. Tu se kao u gradu Babilonu čuju svi dijalekti, stapaju se klase, vode se dugi, mudri razgovori; tu opozicija ruši vlast i vlast se mic po mic pretvara u opoziciju. Tu je nekome najbolji prijatelj njegov vlastiti novčanik, ali se ipak dogovaraju nove spletke i prodaju krletke s najraširenijim pticama čovjekove vrste. Jedan viče kako nema, br'te, trte-mrte, drugi mu na zagorskom dijalektu odgovara, govoreći u sebi, «piš' me v rit, kaj mi moreš», a kroz usta odgovara «dobro mi došel, prijatel» držeći figu u džepu. Podravec piše svojoj ljubljenoj ženici: Kata, vadi šeretoflina, bom si popil gemišta. Dva svijeta razdvojena su jednom gredicom ruža sorte «Baby mascerade», na ružama su lisne uši, grinje i ostala gamad, a jednu i drugu klasu dijeli ponor. Oni koji sjede na kamenu, strahuju da im «Elektra» ne odreže struju, a oni, metar i dvadeset centimetara odvojeni od njih, sjede na pletenim stolicama i piju zagrebački kapučino ne mareći za stanje svog tarifnog brojila. Iza njih blista prodavaonica «Gavrilović» koja prodaje kobasice za sve klase, samo što netko kupuje pet dkg, drugi na kile, tone, vagone i veće mjerne jedinice. Povijest se taloži u obliku fine prašine na secesijskim zgradama, golubovi lete od klase do klase ali bez prenošenja poruka. Samo ban Josip Jelačić sjedi nepomično na konju s isukanom sabljom i juriša na Mađare i Mađarone koji su pobjegli na jug. Nema više devetsto i treće ni Tatara, Turaka, Huna, Avara i ostalih barbara. Nad cijelim trgom lebdi dobri duh Zagreba koji tu obitava gledajući što Zagrepčani i ostali rade na Forumu. Sudeći prema licima ljudi, vjerojatno očekuju barbare. |
