Kad zimski kaputi otežaju poput grijeha i kad čovjek u cijelom tijelu osjeti neke mravce, žmarce, a pupoljci divljeg kestena nabubre i samo da puhne s juga malo topline, rascvast će se grana jorgovana, kako bi rekao pjesnik. Mladi iz boljih kuća pokuljaju poput bujice na zagrebački Zrinjevac, posjedaju na klupe kod plehnatog secesijskog paviljona i sve u šesnaest se ljube, dok u krošnjama starih platana grakću gavrani, kriješte vrane, guguću golubovi i grlice; ptica kos naganja kosicu po niskom granju; crna ptičica žutog kljuna pomalo se nećka, a onda se šepiri; tada kos u brišućem letu obljubi svoju kosicu mašući repom poput lepeze. To isto rade kišne gliste, divlji zečevi, žapci u botaničkom vrtu i ne znam koji je to jarac prirodi da se tako besramno pari i jari, kako bi rekli Zagorci, koji za ljudsko parenje upotrebljavaju umilnu riječ – fukanje. Za đoku imaju barem stotinu riječi, a bogami i za onu žensku stvar ima toliko izraza, ali sve zavisi tko govori, kako govori i tko sluša. Ne možeš za umilnu ženicu sitnih kostiju i srnećih očiju reći kako nosi glondžu tamo odakle joj rastu noge, kad je puno prikladnije reći cvijet orhideje. 'Bem ti bigulicu, koliko je taj svijet unaprijedio gimnastiku Adama i Eve, jer kad su se oni ljuštili, rustili, fatali u njegovanoj džungli, lav je, kažu, pasao travu s košutom; smrti nije bilo nigdje na vidiku, a onda je došao vrag u obliku zmije i ponudio rajski par jabukom i eto ti početka seksualne revolucije. Sve se poslije odvijalo filmskom brzinom baš kao u narodnoj pjesmi gdje djeva bajna, neka Bošnjakinja islamske vjere, sęri na pendžeru, tuda jaše Alaj-beg i ako on ne ufati Fatu, ufatit će je neke druge ruke i možda će ići iz ruke u ruku, već kako je to sudbina zapisala. Ja se u proljeće uvijek iznova čudim svim tim oblicima ljubavi iz kojih su proizašle milijarde ljudi.
Post je objavljen 07.01.2006. u 16:06 sati.