Moja prijateljica Sonja Egel jako je ponosna na svoje buduće zanimanje i na meni, uglavnom, trenira postupak prema budućim pacijentima. U slobodnim trenucima, umjesto da vodimo ljubav i ogovaramo državu, mi glumimo doktora i pacijenta. Ja ležim na nećemu što bi se trebalo zvati psihijatrijski kauč, a ona s blokom u ruci šeta gore-dolje po sobi i olovkom zapisuje sve one gluposti koje joj ja sipam, kao recimo: nesretno djetinjstvo, loš postupak države prema meni, okrutnost institucija sistema nasuprot mog individua i konačno, bezdušnost službenika Centra za socijalnu skrb, na čije sam jasle spao; k tome još dodajem ozloglašene inkasatore «Elektre», dimnjačare s mračnim namjerama i sve ostale zlotvore koji gaze moj ego; da o super-egu i ne govorimo. Moj super-ego sakrio se u mišju rupu i gleda iznutra barem tri zadnja desetljeća. Čak ga ni dolazak demokracije nije mogao izvaditi iz mišje rupe. Sonja zadovoljno čita svoje zabilješke i konstatira kako je država kriva za sve moje frustracije i kako bi trebalo izmisliti djelotvoran način da se ta država postavi na optuženičku klupu i da joj se presudi, po mogućnosti u ime naroda, osobito onih zakinutih poput mene. Sonja potom odloži blok s olovkom, ljubi me na čisto naučnoj osnovi, jer me naprosto ne može onako ojađenog pustiti natrag u život. Krevet ispod mene podnosi sve te gluposti, škripi tek toliko da se zna da je i on prisutan. Eto, to ti je tako kad imaš prijateljicu koja će kad-tad biti doktorica za mozak i morat će se nositi sa svim vijugama te sive kaše koja uvijek sprema neku podvalu. Sâm sam kriv što za prijatelje uvijek biram osobe čudnog zanimanja. I baš danas u restoranu upoznam Marijanu koja žarko želi biti astronaut. Dao sam odmah petama vjetra, jer mi se ne bi dopalo vođenje ljubavi u bestežinskom stanju.
Post je objavljen 06.01.2006. u 12:26 sati.