Državni službenik s naočalama u zlatnom okviru ljubazno mi je objasnio kako sam dužan dati na uvid svoju autobiografiju. Država ne može bez autobiografije; naprosto vapi za njom kao etiopska pustinja što vapi za kišom i to otprilike isto toliko godina koliko sam i ja star. Tu Etiopiju baš neće kiša kao ni mene državna služba. No, Etiopija je ipak bolje prošla od mene. Ona se nekada davno zakačila s Mussolinijem, a poslije je opet zaratila sama sa sobom, dok sam ja za razliku od te suhe i gladne zemlje, uvijek ratovao sa svojom državom. Prvo preko školskih ustanova i ministra za prosvjetu kao glavno komandujućeg, kasnije sam ratovao s vojnom birokracijom, iza toga s poreskim organima i referentima poreske uprave i sad kruna svega, od mene se još traži i autobiografija; i to opširna, točnije rečeno, neka vrsta auto-fotografije ili vlastitog fotorobota. Trebam se nacrtati, opisati i sve to državi staviti pod nos, onda će država to urudžbirati i staviti u nekakvu fasciklu koja će se za pet godina baciti u smeće. Zapravo, žrtva koju država od mene traži jedva da je moguća. Ako se budem kritizirao, to onda neću biti ja; ukoliko se pak opišem i nacrtam duginim bojama, to mi neće proći kod države. Stari, dobri, truli kompromis pokazao se kao idealno rješenje. Sve one osnovne stvari u globalu su ispale točno kako je to od mene država tražila, no onaj sofisticiraniji dio moje ličnosti i mog sprčkanog super ega, umotao sam u strahovito mnogo izraza kojih se ne bi postidio ni gospodin Voltaire. Državni službenik ljubazno se nasmiješio iza svojih stakalaca i u ime države zaželio mi sretan put pokazujući rukom prema vratima. Kroz tjedan dana stiglo mi je rješenje vrlo kratko: «Primljeni ste u službu na mjesto revizora. Uža specijalnost: sektor za seksualnost prosvijećenost i gubljenje vremena».
Hvala ti, državo, na držanju. Sad konačno i rasni hohštapler ima svoj kruh u rukama.
Post je objavljen 05.01.2006. u 23:30 sati.