U zadnje vrijeme porasla je potražnja za mojim kratkim pričama, ali je ponestalo tema. Već sam po stoti put rekao da me crno-politički humor ne zanima kao ni crne rupe u svemiru, ni crne zahodske školjke, ni crne vrane do grada Ljubljane; ništa me crno ne zanima, čak ni crno ispod noktiju. Moj zagrebački galgen-humor odavno je napisan. Dakle, otpjevao sam svoje ispod vješala i uputio se na tržnicu Dolac. Čuo sam, naime, da je tamo rasprodaja pašteta od divljači s tartufima i šampinjonima. Znači, naši balkanski jeleni, srne, košute i veprovi u europskim pikantnim umacima i sve to na rasprodaji zvanoj AKCIJSKA PRODAJA. Dođem ja da pogledam izbliza, kad stvarno. Gomila pašteta i velika ploča AKCIJSKA PRODAJA. No ni žive duše u blizini da barem zaviri i raspita se otkud sad to? Čudo neviđeno, ljudi moji! Domaća buržoazija više neće jesti pikantne paštete. Pa to je da ne povjeruješ! Lovačka salama prodaje se kao luda, a luksuz nitko ni primirisati. I tu se ja uhvatim na lijepak. Kupim kutijicu na kojoj je bio naslikan divlji vepar, zatim nekakvu drugu kutijicu ovalnog oblika na kojoj je tele koje začuđeno bleji, uzmem još jednu malu kutijicu na kojoj je bio naslikan jelen, onda paštetu srednje veličine sa slikom gegajućeg stvorenja (valjda guske ili patke), sve to potrpam u najlon vrećicu i ponosno krenem na Jelačić plac, radostan u srcu jer sam se i ja sada upleo u europske integracije. Osjetio sam se važan kao ban Jelačić. Da sam imao sablju mahnuo bih njome ispred nosa i povikao: «I mi paštetu za trku imamo», okrenuo bih sablju prema Istoku, zaškripao bih zubima makar mi ispale plombe, jer to bi bio moj povijesni trijumf
Poraz sam doživio drugo jutro nakon doručka kad sam odjurio tamo gdje car ide pješke držeći se za naduti trbuh. I tako je neslavno propalo moje uključivanje u buržoaziju. Pustio sam iza sebe vodu koja je odnijela sve integracijske procese i eto ti teme za pisanje.
Post je objavljen 11.01.2006. u 09:55 sati.