GOSPODIN ČAVELA
|
Bio sam gnjevan, mlad čovjek kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, kad još nije bio običaj da ljudi kradu. Bavili su se uglavnom laganjem i to najčešće samima sebi. Kolektivna svijest nije nikako mogla ući u moju sivu moždanu masu, a što se tiče klase, uvijek sam bio na samom rubu egzistencije s tendencijom sunovraćanja u ništavilo besparice. Zvali su me Čavela zbog malog sombrera i pohabane gitare slijepljene na dva mjesta. Jedino što mi je preostalo bilo je da pjevam i da se ljutim. Kad bih ja planuo svojim gnjevom i udario šakom po stolu, sveci bi pobjegli iz kalendara i onda bi se mjesec dana iza toga jedan po jedan vraćali i zauzimali svoje mjesto tamo gdje treba. Krajem šezdesetih ljubav je učinila svoje. Izgleda da je netko odozgo odapeo u mene barem desetak Amorovih strelica, te zavoljeh ženu sitnih kostiju. I otupi oštrica mojega gnjeva. Samo s vremena na vrijeme javljala bi mi se želja da urlam, no pod rukom moje ljubljene i njenim bistrim okom, postajao bih krotak kao janje, ali bih se, za svaki slučaj, klonio ražnja. Došle su bajne sedamdesete i gnjeva je nestalo zajedno s mladošću. Osamdesete sam proživio u ljubavno-egzistencijalističkoj kontemplaciji i sada već skoro godinu dana grickam deveto desetljeće u ovom stoljeću; ili deseto, đavo će ga znati. Za nepunih devet godina bit će dvijetisućita, a modni trend koji vlada na izmaku ovog ljeta, zapravo je rat; rat između kršćanstva i pravoslavlja. Ali, gospodo, mojega gnjeva odavno već nema i kako da ratujem kad vas sve ljubim do zadnje pare? Ne razumijem se u trgovinu, pa crna burza otpada; otpada i ratno profiterstvo. Ostao mi je još samo stari sombrero i gitara i dopustite mi, molim vas, da pod prozorom svoje drage barem još jednom zapjevam «Aaaj, Čavelaaa!». |
