N ovim prostorima sve počinje epski, ili drugim riječima: Mili Bože, čuda velikoga... A čuda u gradu Zagrebu na sve strane. Nekome sine ideja poput munje da ispred hotela «Esplanade» sagradi pravi pravcati bunker s puškarnicama; onda opet drugome dođe ideja da sve to nedovršeno satre u prah, baš kao Mojsije zlatno tele (i od tada je teletina bezobrazno skupa). Jednog dana će možda nekome pasti na pamet da lijepo pusti vodu u udubljenje između spomenika kralja Tomislava i umjetničkog paviljona i eto ti olimpijskog bazena okruženog zelenilom. Bože moj, kažem sebi, sve je više automobila i plastike! Ja sam pisac samo zato što volim da žene s mojom knjigom odlaze u krevet, a muževi škripe zubima od bijesa. Imam osjećaj da su svi muževi u dosluhu s izdavačkim kućama, zato me tamo na nož dočekuju, bezobrazno mi skraćuju moje ionako kratke rečenice; od proširenih rade proste tako da mi sintaksa liči na dikobraza kojeg su skoro do gola ošišali.
U vrijeme Zagrebačkog velesajma cijeli je Zagreb na nogama, čak su i golubovi više uznemireni. Ja nekako uvijek u to vrijeme obilazim izdavačke kuće kucajući na velika i mala vrata, raspitujući se u kojoj je fazi koja moja knjiga. Obiđem tako izdavačke kuće «Izvor», «Labor», «Tunu» i «Dardanele» i na kraju zaglavim kod izdavačke kuće «Propuh». Mili Bože, kakva tu vlada raspuštenost! Divot izdanja posvuda razbacana, klasici leže jedan preko drugoga; možeš si uzeti kemijskih olovaka kakvih ti srce želi, flomastera i korektora koliko želiš. Uzmi, čovječe, koliko ti treba i što ti treba. Kad se pošteno nakradeš odneseš sve to sekretarici da ti uredno spakuje, ogrebeš se još i za vrećicu s florijalnim motivima i kulturnim znamenitostima grada, a onda lijepo prošetaš da vidiš crnu rupu ispred zagrebačke «Esplanade». Bunker je srušen, no tragovi se još vide. Samo da iz izdavačke kuće «Propuh» pirne povoljan vjetar, pa da raznese to malo šute od četiri kubika. Drugi put ću udesiti da Zagreb dođe k meni. Mi pisci smo svemoćni.
Post je objavljen 09.01.2006. u 22:15 sati.