U igri su bile tople, hladne i podgrijane preporuke, moralno-političke podobnosti i lažni svjedoci.
U takvim povijesnim prilikama kažem svom gegajućem faktoru: Idemo do časopisa «Kaj» odnijeti rukopise i tako dokazati našem plemenu plemenitom da za trku imamo makar kljuse.
No, Rubikon nismo preplivali ni rukopise odnesli. Tada sam već sebi govorio Vi s prelaskom na Mi i zaustavio se na Oni. Revolucija je tekla, a rezolucije se gomilale. Mali Juju je zahirel, kak bi rekli Zagorci. Onda su svi uzdisali «ah taj FEST» a Mi nismo preplivali Rubikon ni odnesli rukopise na iščitavanje. Došla je era UNIVERZIJADE i Mi je dobio prve sijede vlasi iznad ušnih školjki, pa mu se nije plivalo preko Rubikona. Tko me treba, neka pliva preko Rubikona, uzduž il' poprek, mi smo tu navek.
Onda su mi učeni gosponi rekli da ni' zgodno pisati na 'rvatskom jidišu; neću se razviti u rasnog satiričara, budem li nastavio pisati priče tipa «moj dilbere u selu te jok». Nakon toga pod hitno sam prešao na zvučniju titulu i nazvao se Oni.
Mali Juju sjeo je u invalidska kolica, a mužari i prangije izvlačili su se iz povijesnih muzeja. Slijedeća književna faza bila je pod zvučnom šifrom Hu-ho (humor i hortikultura). Kad su se podanici maloga Ju-ju počeli «prati» mužarijama i prangijama, ja sam se odrekao i Vi-a i Mi-a i Oni-a, zavapio dragom Bogu govoreći: «Hoću jaram Tvoj, ovi moji su šiznuli».
Onda se Rubikon božjom voljom pomaknuo iz ulice Braće Oreški u Ilicu 34. Tada ja više nisam bio sasvim mlad ali sam imao rukopisa na tone, vagone i veće mjerne jedinice.
Konačno je gegajući faktor osvanuo u redakciji gdje su učeni gosponi rekli: «Donesite sutra ono što imate».
«Ne mogu prije ponedjeljka», kažem i prešutim kako ni moj kolega Mojsije nije Genezu napisao brzo, a sâm dragi Bog zna kad ju je odnio pustinjskom izdavaču.
Post je objavljen 02.12.2005. u 18:40 sati.