Danas sam pao k'o zrela kruška. Ne znam jesam li stao na koru od banane ili ananasa, ali ljosnuo sam sasvim pristojno, i to na tržnici Dolac gdje kora od banana ima u izobilju, ali kulture u manjku. Dobro bi bilo da publika nije graknula otprilike ovako: «Gledaj kuda ideš!» Ne znam kako su stigli primijetiti jer sam munjevito ustao, no upropastio sam hlače jer sam pao u lokvu vode. Šteta samo što to nisu snimili da mogu dobiti kakvu nagradu za najspontaniji pad. Odjurio sam kao metak, a dvije velike mrlje od blatnjave vode prikrio sam balonerom koji je nekim čudom ostao suh. I upadnem tako u redakciju kod dragog prijatelja Martina Fučeka, zvanog Ključ koji me pitao odakle mi taj stravični izraz lica?
- Pa, čovječe, skoro sam strgao nogu – požalim se Ključu.
- Ništa zato, barem bi mi napisao ono što si mi odavno obećao – hladnokrvno prokomentira prijatelj.
On zbilja ima fiksne ideje kad od književnika u najboljim godinama traži nastavke «Crvenkapice», «Pepeljuge» i «Trnoružice». I sve samo zato što sam nekada davno rekao kako je Crvenkapa mogla kod vuka izazvati želučane tegobe, a princ koji je oženio Pepeljugu bio manijak koji je skupljao cipele. I konačno, tko još nosi staklene cipelice kad i kožne žuljaju? Trnoružica je totalno promašena ličnost. Biti u komi stotinu godina i onda se jednim poljupcem vratiti u život i udati za dasu koji je tuda slučajno prolazio! Mogao je biti i desperados, a ne princ. I sada Ključ hoće da ja napišem nastavke kao da je to moguće. Ako ne vjerujete pitajte oca sina razmetnoga, bi li to ponovio još jedanput. Što je previše ni s kruhom ne valja.
Čiča-miča – gotova je priča.
Post je objavljen 10.12.2005. u 19:51 sati.