Sjedio sam uz toplu peć i počeo pisati memoare. Prva rečenica glasila je: «Rođen sam tamo gdje se vjetrovi sreću» i baš kad sam htio staviti točku, nešto je vani bubnulo. Otvore se vrata i nagli me bljesak zaslijepio. Kad sam prestao trljati oči, ispred mene je stajao mladić u blistavom odijelu neobičnog kroja.
- Haj, Josipe. – pozdravi me razgovjetno, pruži mi ruku i kaže da mu je ime Fido 3.
- A prezime, mladiću?
- Nemamo mi prezimena, čovječe rođen od žene – kaže mi Fido i sjedne pored peći. Njegovo turko-crveno odijelo presijavalo se dok je buljio u početak mojih memoara. Nije li malo prerano za pisanje memoara? Još ti nije pedeseta.
- Nije, Fido, doživio sam već svašta.
- Svašta si doživio, to je istina, ali ti pisanje nije dovoljno maštovito. Nikada nisi napisao rečenicu: «Ako je lubenica dobra za gašenje žeđi, dobra je i za gašenje požara» ili «Kad bi cijela zemlja bila od suhoga zlata, ljudi bi se ubijali za šaku blata».
- Vidi, vidi kakve sjajne misli! A kad ste usavršili takav način pisanja?
- Pa, 2220. završio sam srednju astronomsku školu, a omiljeni pisac bili ste mi vi.
- Da, uvijek sam bio zakopčan do grla kao talijanski seljak iz neorealističnih filmova.
- O, to je već bolje. Samo, je li istina da su vas vaši proganjali?
- Pa ne baš onako javno pribijanje na križ. Nisu me ni gurali u lavlji kavez. Moji bližnji su sjajni ljudi. S vremena na vrijeme šutnu neku mačku ili ju bace preko krova, ali bližnjega ne diraju.
- Zanimljivo, ista je stvar i u našem vremenu. Nas replikante trpe jer nas trebaju i prava je sreća da nisam čovjek rođen od žene, već mehanička naprava.
- A kako stojiš na ljubavnom planu?
- Imam neusavršeni primjerak FIDE 2. Malo gunđa ali u kućanstvu je nezamjenjiva. Oprosti književniče, žurim. Ostavljam ti sako za uspomenu. Obuci ga kad te budu primali u udruženje književnika.
Nisam mu stigao reći da ću tada biti mrtav već barem sto godina.
Post je objavljen 11.12.2005. u 14:59 sati.