AMIGOSI IZ NIKARAGVE
|
Mislio sam da je zauvijek prošlo vrijeme skidanja šešira u znak pozdrava, ali prevario sam se. Opazim dvije spodobe, jednu sa sombrerom a drugu s francuskom beretkom. Dragi Bog me htio obradovati ili kazniti poslavši mi ususret Don Pakita Blanka Loriju i Don Eduarda Arčibalda Puerta Sosu. Ta dva tipa prvi put sam sreo u ambasadi za nacionalni praznik, a prilijepili su se za mene kao dva državna biljega. Država Nikaragva poslala je državi Croatiji dva gauča desperadosa banditerosa los bez kintosa i amigosa Pakita Blanka i Eduarda Arčibalda. Oba su naše gore list, a zapravo se zovu Branko Marković i Edo Futač. - Gdje si, Don Hoze – kaže mi Pakito koji je predstavljao privredu Nikaragve, a Edo Futač mi je više ličio na nosača noćnih posuda nego na atašea. Ja sam se zbog onog «Don Hoze» trebao osjećati kao glavna ličnost iz opere «Carmen» pa bi onda melodramatika dosegla svoj zenit; farsa je ionako trajala. Te latinoameričke lažne srdačnosti i hrvatski jal slagali su se kao Orfej i Euridika. Sjeli smo ispred kavane. Pakito je skinuo svoj Tejano sombrero i stavio noge na susjedni stol, pokazujući fini ručni rad kaubojskih čizama i srebrne mamuze. Kao da je izronio iz meksičke revolucije a Pancho Villa ga šalje na balkanske gudure da dozna šta je nova na Zapadu. - I kakve su kod vas političke prilike – pita me vojni ataše – kako generalisimusovo zdravlje? - Koji ti je pak taj? – pitam Don Eduarda Arčibalda Puerta Sosu, pripadnika najtajnije od svih tajnih organizacija. - Vaš diktatore – kaže tip nonšalantno. - Šuti, Eduardo, nemoj se svađati s vlastima. Ti ćeš otperjati u svoju Nikaragvu, a mene će poslati na križni put. - Ne boj se, amigo, potpisali smo ugovor s tvojom državom vrijedan jedan američki dolar. - Zato i brinem – kažem više za sebe. S tom Nikaragvom uvijek neki problemi. |
