DJETINJSTVO U SJENI KRIŽA
- Tko su ovi ljudi na trgu okupljeni? - upita Nefi svojega oca Lemuela jednog proljetnog dana na glavnom trgu u Jeruzalemu.- Sine Nefi, sada će svećenički glavari pustiti Barabu, a svjetina će klicati i tetošiti osuđenika na smrt. No, mi to nećemo dočekati, jer tko se Boga boji taj se kloni suda svjetine. Podmitio sam čuvara na Ribljim vratima pa će nas pustiti iz grada. I nakon tih riječi krene Lemuel vodeći magarca na uzici, dok je njegov sin Nefi trčkarao oko krotke životinje i skupljao šarene kamenčiće kojih je bilo svuda naokolo, tako da su džepovi maloga Nefija nabubrili od kamenja sa jeruzalemskih ulica i trgova. - Zašto, sine Nefi, skupljaš to bezvrijedno kamenje? - Za spomen, časni oče Lemuele, sine Amulekov; za spomen na dan Alma, velikog dana naroda izraelskog; na dan kada su pustili Barabu a nevinoga razapeli. Starac Lemuel ne kaže ništa osim što je sebi u bradu promrmljao: - Danas - hosana; sutra - na križ. - Šta to govorite, časni oče? - Ništa, drago dijete, ništa važnoga, jer od danas pa do kraja vremena čovjek će kročiti pod suncem božje milosti. Eto, doba Zakona minulo je i svaki živi stvor nosit će svoj križ života i odgovarati pred Gospodarom svjetova za prolivenu krv ljudsku. Časni Lemuel je bio svećenik u malom gradiću Pela u provinciji Pereja. Jedanput godišnje, u doba Pashe, prinosio bi žrtvu u veličanstvenom hramu jeruzalemskom. I baš danas vraćao se potresen u duši; upravo danas spoznao je veličinu Boga, tako da mu se vlastiti život učinio ništavnim. Vjerna Hamat dočekala je sa smješkom na licu svoga muža i sina, koji su se nešto ranije vratili iz Jeruzalema. Kako je Hamat bila priprosta, nije pridavala važnosti protoku vremena. Za nju je bilo najvažnije da je njezin sin Nefi živ i zdrav, a ostarjeli Lemuel, staro zanovijetalo, opet će sutra gunđati na svoj roj pčela okrivljujući ih da su lijene i nedostojne svoga imena; umjesto da se upute daleko na goru Karmel, one zuje tu po okolnim brdima, a med je toliko tražen da je i sam prokurator Judeje poslao svoja dva časnika po dva čupa meda kod starog svećenika, najpoznatijeg pčelara u Izraelu. Hamat je došla iz zemlje Midijan, baš nekako u vrijeme kada je Lemuel sahranio svoju suprugu Suzanu, ljubav svoje mladosti koju je doveo iz dalekih krajeva, iz podnožja Efraimove gore. U svojoj mladosti Lemuel nije bio svećenik, već trgovac koji je karavanama prolazio od zemlje Egipat do Perzije, pa sve do gradova Sidona i Tira, gdje se u to doba svaki važni događaj zapisivao na glinene pločice. To pismo nisu bili egipatski hijeroglifi, već slova koja su Grci kasnije usavršili i nazvali "alfabet". Nefi je bio nestašno dijete ostarijelog svećenika i lijepe Midijanke koja je došla s jednom karavanom. Nakon što je probala med svećenika Lemuela, zauvijek je ostala kod njega usprkos velikoj razlici u godinama. Ljepotica Hamat je cijenila veliku mudrost staroga gunđala Lemuela, koji je ponekad tvrdio kako je u mladosti čuo neke čudne glasove, i da je htio poslušati te glasove danas bi bio prorok u Izraelu. No, odabrao je raskošni život seoskog vlastelina, koji je ujedno bio i svećenik. Živio je u velikoj kući sagrađenoj od pečene opeke, sa lijepom Hamat i sinom Nefijem. Da je prihvatio poziv onog glasa iz mladosti, danas bi u starim danima lutao Izraelom uvjeravajući nevjerni narod, prijeteći mu sušom, kao što je to nekada bilo u Ilijino doba. Ali sada je njegova starost ispunjena spokojstvom. Raskošno tijelo ljepotice Hamat grije mu stare kosti; oživljava mu ono što bi se već odavno bez Hamat ugasilo. Njegov sin Nefi naslijedit će ga u svećeničkom zvanju. Sve je to stari Lemuel propuštao kroz svoju sivu moždanu masu. Sva ta ugoda koja ga je okruživala bila je božji blagoslov; tuste su kokoši kokodakale javljajući da su snijele jaja, pilići su pijukali tražeći jesti; ti slasni pilići koje će Hamat zgotoviti svojom rukom i preliti mješavinom meda i mlijeka. Mali će Nefi uživati u slasnom jelu sišući sitne pileće košćice i drobeći ih svojim zubima. Te sitne pileće kosti učinit će da kosti njegovog sina Nefija budu čvrste kad poraste do sapi konja, a kada za glavu preraste ždrijepca Gafija, tada će jezditi poljima; možda će ga i sam cezar uzeti za svog desetnika ili stotnika. |
