KLASNI NEPRIJATELJI
Probudio sam se prije izlaska sunca i počeo razmišljati o tome kako da popravim svijet. Sve mi se činilo da je na svom mjestu, pa nisam znao gdje je kvar, a da popravljam braću po vrsti i sestre po griži savjesti, ne pada mi na pamet. Zar da ja konkuriram gospodinu Bogu; ja, mali neznatni sluga gospodina Boga; mali Koljka – anarhist? Nikako da se izliječim od toga da na večer plešem «Kazačok» pa se ujutro osjećam kao rasni anarhist koji bi carici Mariji Tereziji mogao smrsiti konce da sam živio u njezino vrijeme. Da, ta divna carska vremena nepovratno su prošla. Doguraš do carskog konjušara, onda carica izvede konja na jahanje, ja je gledam milim pogledom onako mačkast i gdje bi ona mogla odoljeti mome šarmu? Sve dinastije Habsburg bile bi mi slične, a možda bi i tok povijesti bio sasvim drugačiji. Žene mi govore da sam mačkast, a ljubavnice da u meni ima nešto fićkasto, da oprostite. Na mene sirotinju lijepe se bogate žene kao državni biljezi na važna akta. Kad meni misli tutnje kroz glavu, to je onda tornado. Ljepši sam i pametniji nego što mislim u prvom trenu i tek sad vidim kakvu mi je nepravdu činila majka kad me je zatvarala u ormar u vrijeme mojega djetinjstva; kao, nisam za pokazivanje. To što mi je svinja odgrizla oba uha, pokazalo se kao moja velika prednost. Što vidim – ne vidim, što čujem – ne čujem, a na mjestu gdje su nekada bila klempava uha, izrasle su mi dvije prekrasne ušne školjke; još samo da mi se u ušima počnu stvarati biseri, bio bih unikatni primjerak ljudskog roda. Dočekao sam i nekakve ozbiljne godine i eto me sada čvrsto u demokraciji, siromašnog kao crkveni miš, ali zato s velikom mržnjom prema bogatim feudalcima koji izjedaju dobra udovička i pišu zakone protiv nas sirotinje. Kako da se pobunim protiv te otmjene gospode čijim žilama ne teče plava krv, već samo pohlepa? Koljite se samo, gospodo, i penjite se na vrh piramide, ali ne zaboravite što vam Koljka kaže; gore vam je nešto rjeđi zrak. |
