Žuta štampa je vrištala, a tabloid je na svojoj prvoj stranici donio bomba-vijest: «Crkva tuži državu». Trljao sam oči na Jelačić placu i gledao čas prema katedrali, čas prema Hrvatskom saboru, hoće li poletjeti koji kamen iz praćke. Nebo je bilo ravnodušno kao i u većini slučajeva; stare platane su pridržavale nebo da ne padne na Zagreb; ljudi su kašljucali a golubovi kenjuckali po štukaturama zagrebačkih fasada i u prvih pola sata nije se dogodilo ama baš ništa. A tako! Kažem i zaprepastim se kao da odavno ne znam da novine lažu i kao da se i sam već dva desetljeća ispod nečega ne potpisujem u kojekakvim novinama. Osjećao sam se kao križanac Tirolskog fjuzela i Tatarskog kolovrata, a dragim čitateljima moram dati na znanje da je ovaj prvi plemeniti mačak, a onaj drugi šugavi faktor. Dođem tako i do zagrebačke katedrale gdje vidim kako ljudi hodaju po skelama i popravljaju hram božji. S druge pak strane vidim policiju kako šeta svoje voki-tokije i revolverčine; znači, stanje redovno. Nitko nije izvadio ni prangije, ni mužare, a kamo li praćke. Uđem u Caffe komedija da popijem kapučino; stolovi i stolice uredno raspoređeni sve do ruba pločnika, a pića i dalje poslužuju konobari a ne fratri.
Znači, još nije počelo i sam dragi Bog zna što o tome misli Vatikan, a što «Đekna»; lijepo ime za državu, pomislim na crnogorskom i odmah obuzdam misli prisjetivši se da moje pleme i Montenegro pleme ratuju. Popijem kavu razblaženu mlijekom (bila je gorka kao život) i u to se spusti jato vrabaca na obližnje drvo i jato glumaca za obližnji stol. Baš su stigli s generalne probe. Sad sam s jedne strane imao glumce i državu, a s druge vrapce i Vatikan, pa sam se počeo osjećati poput Kominterne i krenuo sam ne podmirivši račun. Ni fratri ni konobari nisu mi bili za petama. Račun neka plati Crkva ili država. Meni je svejedno.
Post je objavljen 09.11.2005. u 19:14 sati.