Pčele su zujale, a sjene se počele izduživati kada je Lemuel spazio jedan svijetli lik. Bio je to lik sačinjen od sunčanih zraka. Taj lik mu progovori:
- Lemuele, hrđo svećenička, utovljeni bivole, neće ti biti!
- Zašto me grdiš, čovječe koji nisi od ovoga svijeta? Šta sam ja skrivio u tvojim očima da me zoveš hrđom i ugojenim nilskim konjem ili krokodilom?
- Neee - kaže anđeo - nitko nije spominjao levijatana već ugojenog bika. Zašto si se oglušio na gospodinov poziv, i zašto si začepio uši voskom kada ti je umrla Suzana? Zašto si oženio Midijanku, kćer vrača i zazivača duhova? Zašto si pred neki dan pobjegao s trga u Jeruzalemu? Zar ti, Lemuele, misliš vječno izmicati svojoj sudbini? Zašto se igraš sa strpljenjem Gospodara svjetova kad ti i ja dobro znamo da ljubiš vlast, uživaš u svećeničkoj službi obilato primajući mito? Riječi Gospodina si zanemario, i to punih stotinu godina. Prešao si svaku mjeru, Lemuele!
- I šta mi je činiti, anđele? - upita Lemuel. - Zar ću ja na ovim klimavim nogama hodati Izraelom i propovijedati pravdu među ljudima koji nevinoga razapinju dok razbojnika časte po gostionicama, da bi opet sutra mogao iz zasjede ubijati Rimljane i pljačkati ih govoreći kako to čini u ime svojega naroda kojemu gospodari cezar i uskraćuje slobodu?
- Lijepo te je čuti, Lemuele, i pravedno govoriš, zato tvoja kazna neće biti okrutna. Sreća je tvoja što si shvatio da živiš pod suncem božje milosti i da je doba Zakona minulo. Neće sići vatra s neba i progutati sve što imaš, no tvoj će sin imati buran život pun raznih događanja i on će biti prorok umjesto tebe; ali neće biti prorok vrijedan sažaljenja, nego junak svoga vremena.
- Službeniče živoga Boga, dođi u sjenu mog šatora i otpočini. Znam da ideš prema Jeruzalemu, a do tamo je još dugačak put i to put po kamenjaru, po bespuču i pustari; i pustinju valja prijeći, zato otpočini i reci mi svoje ime.
- Ja sam Gamalijel, niži službenik u službi arkanđela Abidona. Dobro si ocijenio da je put kojeg moram proći dug, ali ja, Lemuele, ne putujem u Jeruzalem, već u drevnu Ninivu da razgledam grad kojeg je u svoje vrijeme spasio buntovni prorok Jona svojim zalaganjem. I gdje baš ja od sve vojske nebeske moram brinuti o vama neposlušnima Bogu? I stari Jona je bio neposlušan pa ga je progutao kit, a ne guta kit čovjeka svaki dan, već svega jednom u povijesti čovječanstva. Ali stari se Jona barem pokajao, dok si ti tvrdoglavo ostao u uvjerenju kako je proročki život opasan, a učinak na ljude neznatan.
- Pravo govoriš, službeniče živoga Boga, ljudi ne mare ni za koga pod suncem, već samo za svoje interese.
- Opet razgovaraš sam sa sobom, čovječe - uplete se Hamat u razgovor. - Opet si popio pehar vina, a sunce je još visoko. Upropaštavaš život svoj, a time i život moj, kao i život našeg sina Lehija.
- Okani me se, ženo, i posvršavaj poslove po kući, a to što ja razgovaram sam sa sobom, to je moja briga.
Hamat je srdito otišla u kuću zalupivši vratima za sobom. Pjesma malog Lehija odjekivala je dolinom; tužna pjesma o ljubavi lijepe Feničanke Izabel i mladića Joada kojemu nisu dopustili da u kuću svoga oca i matere dovede lijepu Libanonku, pa su se utopili u rijeci. Od tada, kažu, nad rijekom kad nabuja, čuju se glasovi. Pjesnik je tu legendu pretvorio u zanosnu pjesmu koju je mali Lehi najviše volio pjevati. Ponekad bi tu tužnu baladu pjevale djevojke u kolu, naročito prije udaje neke od njih.
- Lijepo pjeva tvoj sin Lehi i zato se od sada više neće zvati samo Lehi, već Lehi Manuel, a Rimljani će ga zvati Lehi Marcijan Jula. Kao podanik rimskog cezara uzdići će se do vojskovođe najvišeg ranga. Na čelu rimskih legija biti će gospodar života i smrti i proročke riječi. U najboljem muževnom dobu, kada mu sjedine budu prošarale kosu, završit će njegova vojnička karijera, a onda će biti prorok umjesto tebe. U to vrijeme Jupiter više neće biti vrhovni rimski bog. Nakon razaranja Jeruzalema Lehi Marcijan Jula otići će na Zapad i živjeti u gorovitom kraju zemlje Ilirije. Tamo će iz mojih ruku primiti vijenac vječnoga života.
- Što da kažem ja, nedostojan božje milosti, već te jedino zaklinjem Bogom Abrahamovim, čuvaj mi sina Lehija, Gamalijele, iako sam nedostojan tvoje milosti. Živio sam raskošnim životom i probao sve ugode ovoga svijeta, no kao što i sam kažeš, bio bih loš prorok, zato je bolje da sam loš svećenik. Kao trgovac uvijek sam umnožavao dobitak i nikada lađe, koje su prevozile moju robu, nisu stradavale u oluji. Kunem ti se Bogom da Hamat nikada ispod mojega krova nije zazivala duhove niti je odlazila u Baalov hram; nije prinosila žrtve ni Kraljici neba, ali nažalost, nije odlazila ni u hram u Jeruzalemu. Zato te molim, poštedi ju gorke sudbine ako već misliš mene kazniti.
- Tvoja starost dovoljno ti je velika kazna kao i prekomjerno uživanje u grčkim vinima. Kad zaspiš u blatu pijan kao svinja, Hamat te pod okriljem noći odvlači u gornje odaje da obriše prljavštinu sa tvoga tijela morskom spužvom i toplom vodom. Ti ju psuješ i huliš Boga onako pijan dok ne zaspiš hrčući da se cijela kuća trese. Hamat i mali Lehi tiho se ušuljaju u potkrovlje staje i usnu na mirisnom sijenu udišući mirise aromatičnih trava sanjaju rajske snove, dok ti pijano krkljaš gušeći se u vlastitoj slini. Eto, Lemuele, to je tvoja kazna starih dana za neposluh Bogu i tako će biti dok ne skončaš. Poslije tvoje smrti novi će naraštaji puno lijepoga reći o tebi, zvat će te lijepim imenima, a ispred kamena na tvom grobu djevice će donositi cvijeće i među sobom govoriti: "Kako je lijepu kovrčavu bradu imao časni Lemuel za svojega života; kada još bijah dijete divila sam se prosjedim kovrčama Lemuelove brade. Uistinu bijaše plemenit taj čovjek za svojega života, bio je najbolji pčelar u Izraelu, samo je nešto znao zbrzati svećeničku službu i dosta je nemarno nosio svećeničke haljine želeći da ih što prije skine". Njezina prijateljica sjećat će se tvojega meda u saću i još će dugo među sobom govoriti o tebi lijepe riječi, časni Lemuele, ali nažalost, ti to nećeš čuti, nesuđeni proroče.
Post je objavljen 16.11.2005. u 00:41 sati.