Dok sam od Boga krao dane vadeći ih iz košare vječnosti, pod ruku mi je došla stara kartonska kutija na kojoj je pisalo: GIFT OF UNRRA – PEACE AND FRIENDSHIP. Bile su nacrtane dvije ruke kako se rukuju; jedna, valjda, američka, a s naše strane, iz pravca Europe, pružena je ruka Americi i čvrsti stisak zajedništva. Bože moj, pomislim si, kako su ljudi bili glupi kad su išli ratovati! Kao da u Europi nije bilo mjesta za sve. Bilo mi je tada deset godina i mislio sam da će zauvijek biti mir u zemlji zvanoj Jugoslavija. Prošle su godine koje su donijele pobunu Mađara, Čeha; godine hladnog rata, kad su Rusi tenkovima išli u posjete preko granice; mi smo već tada imali veliku i malu čokoladu, benificirani radni staž, dovoljno mjesta za parkiranje i K-15. To je ona čarobna formula na pismeno kojom se išlo na godišnje odmore. Smijali smo se zabludama Istoka i Zapada, a kad su srušili Berlinski zid, Zapad i Istok su se počeli smijati nama. Razgorjela se balkanska žeravica i balkanska kandža je pružena na sve četiri strane svijeta.
Ja nisam više mali; izgubio sam naočale mladosti kroz čije sam okvire vidio svijet u ružičastom. Godina je 1993. na početku; njih više ništa ne brine; oni su kod Boga na nebeskim pašnjacima ili pak kod Indijanaca u vječnim lovištima. Danas su opet ubili nekoga u Sarajevu, na vijestima su rekli da je iz vlade. Svi žale jednog čovjeka, a o stotinama tisuća mrtvih svijet ne brine brigu. Protiv koga intelektualac može podići svoj glas i protiv koga naoštriti pero, kad se više ni guske ne daju čupati, a pisaći stroj baš i nije neko ubojito pero.
Ova pričica je moj poklon balkanskoj kandži i svatko neka iz nje uzme što mu odgovara. Žao mi je što u priči nema lovorovog lišća ni orlovih noktiju za nove balkanske simbole vlasti.
Post je objavljen 21.11.2005. u 01:25 sati.