- Časni Lemuele, ja te ne prepoznajem! Zar ti, koji si prošle godine na njih vikao govoreći im da su banda razbojnička; glas ti je bio poput grmljavine i mora da su se do Tira i Sidona čule tvoje pogrde, kako si ti sada med i mlijeko? Ti si stvarno razgovarao s nekim koji nije od ovoga svijeta; samo Gospodar svjetova ili njegov sluga mogao je obuzdati tvoju silovitu ćud i zavezati tvoj jezik u pristojni čvor.
- Da, ženo, stvarno sam razgovarao s božjim slugom koji vidi sve, čak i našu budućnost. Otkrio mi je u kratkim crtama što nas čeka u našim životima. Našeg sina Lehija blagoslovio je i dao mu ime Lehi Manuel. Njegov život biti će pun prepreka i zamki da bi se opet uzdigao do najvećih počasti; doživjet će uskoro neke promjene u razvoju, ali ne brini, ništa nije opasno.
- Dao Bog da je tako - kaže Hamat izlazeći iz šatora.
- Kako je čaroban taj mjesec nisan kad se trava zazeleni, a cvijeće procvate, dok potok još uvijek ima obilje vode; žute kaljuže u kojoj ribe ne mogu disati pa izviruju iznad vode kako bi uzele zraka. Tek u mirnim rukavcima voda se polako počinje bistriti, pa se na dnu vidi odronjeno kamenje koje je voda sobom dokotrljala. Sitni pužići i crvi gmižu po samome dnu ostavljajući u mulju svoj trag. Ah, koje ugode šetati i gledati razvaline starih hramova gdje su nekada u davnim vremenima ljudi proljevali životinjsku krv, vino i ulje. Kiše su isprale sve tragove i sada su te razvaline puste, nijemi svjedoci prohujalog vremena. Možda je i sam otac Abraham kročio tim putevima? Priča se da je živio u tom kraju gdje je njegov otac prodavao ljudima idole izrađene od drva i kamena optočene zlatom, srebrom i tučom. Govori se da je mali Abram porazbijao ocu sve idole govoreći kako su se sami pobili među sobom. Mora da je bio mojih godina i za to izvukao debele batine. I ja bih ponekad dobio batina, no časni Lemuel, moj dragi stari otac, prelijen je za takve aktivnosti; moja pak lijepa majka ima predobro srce da bi tukla svog sina jedinca. Sve u svemu život mi je zanimljiv, iako su mi prijatelji i prijateljice ograničeni i glupi. Njihovi očevi oru zemlju, majke siju lan i konoplju; mukotrpno rade težačke poslove i često su na nadnici kod moga časnog oca, koji je škrt pa zna uz zlatnike nekome udijeliti i dva-tri udarca batinom, naročito onima koji trgaju alat, neposlušnima i sklonima ljenčarenju.
No, u zadnje vrijeme časni Lemuel se nekako promijenio, pogotovo otkad smo se vratili iz Jeruzalema, ništa više nije isto. Sve manje viče na sluge, sve rjeđe se opija pa draga majčica ima manje razloga da ga grdi, a i na sebi vidim neke promjene. Gledajući se u bistrom potoku, svakodnevno nalazim promjene na sebi. Zar se iz djetinjstva tako brzo prelazi u muževno doba? Moja crna kosa pretvara se u smiješnu žutu vunu, boja kože je svjetlija, a kvrgavi nos se izravnao, pa više ne ličim na pticu grabljivicu. U ovoj dolini nešto se čudno događa; neki čudni mir lebdi nad cijelim krajem. Čak ni stoka ne bleji kao prije, ni psi ne laju onako oštro.
Što se to događa?
Za svoju dob od deset godina kažu mi da sam visok i da ću biti poput svog djeda Nefija, koji mi je za moj deseti rođendan poklonio konja poslavši svojega slugu.
Zašto moj djed Nefi nikada ne dolazi k nama?
Svega jednom vidio sam ga kad su mi bile četiri godine. Digao me visoko i rekao:
- Sine Nefi, podučit ću te zvjezdanim putevima, a carstvo duhova će ti služiti.
Bacio me kao vreću brašna visoko i opet dočekao na svoje jake ruke. Moja majka je vrisnula od straha, a djeda je prekorio:
- E, kćeri moja, pored onoliko prilika što si ih imala, ti si odabrala onog žohara, onu hrđu svećeničku. Bije ga glas da se opija i po cijele dane izležava.
Majka ništa nije rekla samo me uzela iz djedovih ruku i odvela da mi kupi kolača i suhog voća. Tada smo dugo putovali s karavanom. I sjećam se smrada deva, i zalaza sunca u pustinji, i žutog čaja kojeg smo pili na putu prelijevajući ga iz čaše u čašu kako bi se ohladio. Već u dobi od četiri godine proputovao sam više nego ljudi iz mog kraja za cijelog svog života. A sada i ta promjena imena; prvo Nefi, pa Nefi Manuel, zatim Lehi i kao konačo ime Lehi Manuel. Pa tko se još u Izraelu zove Lehi Manuel? Zašto nemam ime kao što je Zaharija ili Ivan? Lijepo je ime i Jakov ili Josip, a ne Lehi Manuel Ben Rafaim. Ako me Rimljani uzmu u svoju službu smijat će se mom imenu i prezimenu. Ali Rimljani su i sami smiješni. Prošlog ljeta kad su dani bili vrući kao užareni krumpiri, oni marširaju u punom borbenom poretku, sapeti kožnim pojasevima i prsnim oklopima, a još dugo iza njih smrdjelo je po znoju. Kojim putem prođe rimska legija tu od smrada više ne niče trava. Meni Rimljani ne izgledaju opasno, već glupo i smiješno. Govore nekim smiješnim jezikom; podižući ruku viču "sve" jedan drugome, dok svi zajedno kliču "ave cezar!". Mora da njihov cezar dobro izgleda kad ga zovu bogom, no na rimskim novčićima njegov lik ne izgleda baš božanski; kako mi se čini, oči su mu izbuljene i pomalo je ćelav. Kažu da je tome cezaru bilo ime August i da ga je žena otrovala.
- Sine Lehi, opet razgovaraš sam sa sobom. Mora da te uhvatila groznica kad ti je kosa promijenila boju. Dođi da te majka okupa, a onda ćemo kod časnog oca Lemuela da zajedno večeramo.
- Draga majko, što se to događa u zadnje vrijeme? Zašto je sve tako čudno u ovoj dolini? Danas sam vidio roj zlatnih pčela koje su doletjele s libanonskih gora. Takve pčele nikada nisam vidio. Jedna je pala na moj dlan i uginula, a imala je zlatna krila.
nastavlja se...
Post je objavljen 17.11.2005. u 19:47 sati.