ČETIRI ČUNGA-LUNGE ZA JEDAN GURANAC
Dok sam prolazio kroz sito i rešeto u ovoj Suznoj dolini, gledao sam kako sveci marširaju prema Mirogoju. Odjednom mi se otvorila vizija; bljesne neonska munja i ja spazim novu-novcatu robnu kuću otprilike triput veću od Hrvatskog narodnog kazališta. Neonska slova su žmirkala i privlačila me kao žarulja leptira. Prvo sam se snagom volje pokušao oduprijeti misleći na velike povijesne ličnosti koje su otišle u kristalnu piramidu pod različitim kutovima. Bože moj, ne može se reći da netko od tvojih podređenih nema smisla za humor, kad Matek iz Čučerja umire elegantno i na brzinu, Bara Mužača vadi crnu rubeninu i za tri dana plakanja i prenemaganja, sve je gotovo. Tusta gospoda umiru polako, a onda kada zatrube nebeske fanfare, trideset i tri dana traje ceremonija i što sirotinja napravi u jednom trenu, to buržosi rastežu kao rabljenu žvakaću gumu. Vojskovođe, maršali, admirali poglavnici, putuju s tutlekima u diku nebesku uskim stazicama i dok se Lacku Štruklecu, zvanom Putrek, rajske dveri otvaraju iz cuga, gospodin s ordenjem i sjajnim preporukama, ostaje vani gdje je škrgut zuba i sve što uz to ide. Ne, nije pomoglo ni to s poviješću ni sa zemljopisom. Rajske dveri kapitalizma zijevale su kao ždrijelo pakla, a unutra roba naslagana od poda do plafona. Ljudi tiho i pokorno guraju ispred sebe kolica krcata toalet papirom, kao da ništa drugo i ne rade samo čuče na školjkama i prave male i velike kake. Nisu gospodari ni svoje kanalizacije; kad bi htjeli ošamariti svoj smrad, on bi samo skliznuo u rupu bez povlačenja vode iza sebe. Tako sam ja skliznuo u predvorje, a strogi glas me pouči: - Morate dati dvije kune za upotrebu kolica! - A tko će mi platiti energiju za guranje? – upitam ih ja. - Zar da četiri čunga-lunge straćim na jedan guranac? E, neće vam ga biti gospodo kapitalisti! |
