Nas četvorica bili smo nerazdvojni kao četiri sijamska blizanca. Jedino ja nisam imao probušeno uho, što mi ostala trojica neće oprostiti do kraja zemaljskog života, jer će se naše druženje protegnuti vjerojatno na vječnost. Naše žene, djeca i njihova djeca, odavno su već posvađani, no nas četvorica trajemo u vremenu i prostoru.
Prvo ću predstaviti Mladena koji je volio jesti grah i slušati Bachovu muziku. Logično je da mu je nadimak morao ostati cijeli život jer i dan-danas tip će za vreću graha prodati planet Zemlju, a na koncertu gdje sviraju Bacha umrijet će od gladi. Samo ga grah i Bach mogu zadovoljiti. Sve drugo za njega je luk i voda.
Tisak-Pretisak je zapravo Ivica koji će uskoro u penziju. On nikada nije izgovorio riječ štampa već samo tisak i opet tisak. Glup je kao ševa u brišućem letu, jer ako je štampa tisak onda su novinari tiskari. A to zapravo nisu, a nisu ni tiskači. Tiskoslovci još manje.
Onaj treći svat, John Pipelfoks – Dugi nos, veliki je prijatelj Indijanaca širom zemaljske kugle. On svuda vidi Indijance. Čak i među Eskimima, a poglavicu Malog Dabra otkrio je u ženinom ormaru. Doživjet će sigurno duboku starost, pušeći lulu mira.
I konačno ja, bezobličan sivi državni službenik. Dane provodim u poreskom uredu, pišem ljudima takse, naplaćujem sudske naloge i nemam baš nikakav nadimak. Prvo: ne volim jesti grah; drugo: ne zanima me nikakva muzika a kamo li neki bahati Bach. Fućka mi se štampa li se nešto ili tiska, a novinari za mene mogu biti i astronauti, svejedno mi je. Crvenokošci me uopće ne zanimaju, a još manje njihovi socijalni problemi. Vjerojatno se pitate što ću ja ostaloj trojici. Ja sam ona odurna birokracija, državna gnjida i noćna mora bez koje ova trojica ne mogu živjeti. To se zove duhovna ravnoteža.
Post je objavljen 06.11.2005. u 00:28 sati.