KRITIKA : Nada Gašić - 'Mirna ulica, drvored' (Algoritam, 2007.)

Ime Nade Gašić, dosad nam poznato sa prvih unutrašnjih, impresumskih stranica brojnih knjiga – ta je 50-godišnja Zagrepčanka cijenjena prevoditeljica i urednica mnogih izdanja – sada je dospjelo i na korice jedne knjige. Nada je Gašić naime napisala roman ‘Mirna ulica, drvored’ kojemu je priličnu medijsku pozornost priskrbila činjenica da je objavljen kao prvi naslov iz nove edicije KaLibar koju nakon prelaska iz AGM-a u Algoritam uređuje najuspješniji (s obzirom na naklade i nagrade) hrvatski književni urednik Kruno Lokotar.

Ulica iz naslova, budući da se radi o kriminalističkom romanu, mirnom ne ostaje zadugo; radnja je smještena u 14 kolovoških dana 2003. godine – prema metereološkim statistikama, najtoplijih u zadnjih 35 godina – i prati satanare jedne zagrebačke ulice u blizini Kvaternikova trga koja postaje poprištem niza zločina. Točnije, tri ubojstva i jednog samoubojstva. Autorica roman strukturira kombinacijom neutralnih iskaza tzv. sveprisutnog pripovjedača i izmjenama subjektivnih motrišta troje (Viktor, Daša i Alija) iz široke lepeze od ukupno četrnaest stanara koji imaju manju ili veću ulogu u fabuli. Karakterizacija je provedena uglavnom putem dijaloga, iako se i iz pojedinih postupaka likova o njima uspijeva mnogo toga saznati, a premda su vrlo brojni, gotovo su svi uvjerljivo ocrtani, osim lika doktorice koja je nedovoljno fabularno iskorištena te je njezin lik ostao nejasan i nedorečen. Prigovor slijedi i previše sramežljivom pristupu homoseksualnom paru, čiji odnos nepotrebno ostaje na naznakama i slutnjama, uslijed čega likovi gube na uvjerljivosti.

Svi su likovi odreda srednje i starije, tzv. treće dobi, što nije nimalo slučajno. Takav je odabir naime u funkciji kritičnosti, što je temeljni motivacijski okidač gotovo svih domaćih krimića – pa tako i ovog - objavljenih zadnjih 10-15 godina. No ovoga puta se na devijacije ne ukazuje, jer su one već opće mjesto - kako književnosti tako i stvarnosti – nego autorica upozorava na posljedice koje je življenje u devijantnim, kriznim, tranzicijskim vremenima ostavilo na ljudskim dušama i ponašanju. Otud i već apostrofiran autoričin odnos prepun razumijevanja i suosjećanja spram svojih, licemjerjem i malograđanštinom zaraženih likova treće dobi, inače vjerovatno najvećih žrtvi nesretnih devedesetih, bez izgleda i vremena uostalom, za tzv. bolje sutra.

Autorica je vrlo vješta u dočaravanju atmosfere, što se nadaje i najistaknutijom značajkom rukopisa, a ta nesnosna vrućina, sparina, zagušljivost i vonj kojima su stanari (ne)mirne naslovne ulice viktimizirani, osim kao posredni i djelomični katalizatori događanja, imaju i metaforičku funkciju, ponovo u smislu posljedičnog kažnjavanja čovjeka i njegovih postupaka. Istina, hipertrofija ugođaja depresivnosti i učestale repeticije njegova dočaravanja na trenutke postaju kontraproduktivnima, što autorica nanosima suptilne ironije nastoji, a većinom i uspijeva, ublažiti (iako u slučaju prikrivenog zločina Fočekovih, unatoč efektnosti te sekvence, rukopis ipak poprima obilježja karikaturalnosti i groteske, što je u osjetnom nesuglasju s dotad uspostavljenim ozračjem).

Osim izmjenama pripovjednih perspektiva, strukturu romana autorica usložnjava i kolažnom kombinatorikom različitih grafičkih i diskurzivnih oblika i narativnih postupaka. Dnevnički su zapisi pritom vješto i funkcionalno iskorišteni, ali su opisi Viktorovih snova posve suvišni (osim u smislu autorske stilske vježbe), kao što je i nepotrebna tolika uporaba podebljanih slova i kurziva, čime se sasvim nepotrebno naglašava artificijelnost ali i razara dojam autentičnosti postignut simpatičnim i vrlo dojmljivim korištenjem purgerskog kajkavskog žargona. Anatomiju rukopisna tkiva autorica vješto nadograđuje i SMS porukama, razglednicama, dijalozima pisanim u formi drame, policijskim zapisnicima i obdukcijskim izvješćima te brojnim crtežima, funkcionalno se i vješto koristeći svim tim elementima, a kako vrlo inventivan i originalan rasplet otkriva, neki od njih u sebi kriju i ključ razriješenja potrage za ubojicom.
Iako se ipak ne radi o remek-djelu, kakvim ga je Algoritmova marketinška mašinerija nastojala prikazati, ‘Mirna ulica, drvored’ svakako spada među dojmljivije novije domaće romaneskne prvijence.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 347, lipanj 2007.)

Danas, s početkom u 19:30
u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića
održat će se zadnja književna večer
(prije ljetne stanke)
znana kao 'Zagrijavanje'
a nastupaju
četiri muškića:

Kristijan Vujičić
Zoran Pilić
Silvestar Vrljić
Svjetlan Lacko Vidulić

Više o autorima saznajte ovdje

POGOVOR romanu 'I NEBO JE ZA LJUDE'

PRIBLIŽAVANJE NEBA

Novom Dražanovom romanu sam se baš obradovao, ne samo zbog doživljaja
koji sam imao čitajući ga. Jedan od razloga za veselje bila je tema romana -
ne ova koja jeste, nego ona koja nije - Dražan se do sada u svojim dužim
dramskim i proznim delima bavio isključivo ratom iz devedesetih kao
doprinosom naroda i narodnosti bivše Jugoslavije tamnoj strani civilizacije.

Pomisliti da je roman, samim tim što se ne bavi ratom, mirnodopski,
greška je. I u "Nebu" ima borbe, ali one zdrave borbe za egzistenciju, borbe
za svakodnevni zalogaj pa i, sasvim ljudski, zalogaj mnogo veći i slasniji
od onog što za puko preživljavanje treba. Ni život - a ni autor - ne maze
junake, ali oni i ne traže da budu maženi, oni to što im se događa - a u
kombinaciji sa poreklom, kulturnim kodom, istorijskim okolnostima -
tretiraju kao pravila igre na koju su pristali i koju igraju kako najbolje
znaju, pošteno, ali ne libeći se da u igri ponekad i prevare, znajući da ni
njihov protivnik usud nije mnogo pošteniji.

U ovom, u suštini, pikarskom romanu, smeštenom u gastarbajtersko
okruženje Nemačke u trećoj četvrtini dvadesetog veka, Dražan pokazuje
kvalitete na koje smo kod njega kao pisca navikli - čvrsta fabula, jasna
naracija, oštra karakterizacija čak i najsporednijeg epizodnog lika, ritam
koji diktiraju dijaloški pasaži, ritam koji liči na sunovrat prema kraju.
Nova je kompozicija, postmodernistički ubačeni pasaži u kontrastu sa
naturalističkim načinom priče. I - ne treba zaboraviti - Dražan se ne odriče
onoga što u svom celokupnom opusu forsira, ne odriče se preispitivanja malih
razlika i malim razlikama u brk govorenja do čega se u preispitivanju došlo.

Dražan je dok piše - mrgud. Njegova gorčina, pesimizam i tek ponekad na
kašikicu odmerena i dopuštena duhovitost (a koja njegove junake postavlja u
istu ravan u kojoj se nalazi Ostap Bender Iljfa i Petrova ili Motka Ive
Brešana) sakrivaju, ne i pažljivom čitaocu, duboko humanu poruku - svaki
čovek ima prava na svoje parče neba, ono mora da mu je blizu i dostupno. A
kako će se rečeni čovek na nebu snaći i kako će mu tamo biti - njegovo je i
do njega, bitno je samo da se do neba može stići.

I da se vratimo na temu iz prvog pasusa - uvek je lako napisati prvi
roman ili prvu dramu, da parafraziramo ono što je svojevremeno govorio
dramaturg Petar Marijanović. Čovek istrese sve ono što se u njemu sakupilo,
a kako se u svakom čoveku, bez obzira na to koliko sakupljanje traje, sakupi
dosta toga, pa ako se raspolaže odgovarajućim fondom reči, tehnikom i nešto
talenta, rezultati ne izostaju Međutim - to delo još uvek ne čini čoveka
piscem. Da bi čovek mogao da se smatra piscem, mora napisati drugi roman ili
dramu. Druga knjiga ili drama ne znači samo novi tom - ima ljudi koji celoga
života pišu jednu te istu knjigu, ne uspevajući da se otrgnu onoga što ih je
prvobitno nateralo da se prihvate pera. "Nebo" se nikako ne može svrstati u
palimpsest Dražanovog ratnog opusa, ovo je nešto sasvim drugo. Drugo i
dobro, pa je za nadati se da će Dražan, zahvaljujući "Nebu", konačno dobiti
tretman pisca koji mu se van njegovog govornog područja priznaje onoliko
intenzivno koliko se o tome na njegovom maternjem jeziku ćuti.

Rastislav Durman, književnik, Novi Sad, Srbija

Kao što su i najavljivali, Dušan Gojkov i njegova ekipica okupljena oko Balkanskog književnog glasnika počeli su s objavljivanjem knjiga njihovih autora. Čast da njegova knjiga bude prva u ediciji "Posebna izdanja Balkanskog književnog glasnika" pripala je slovenskom autoru Franji Frančiću čija je knjiga "Domovina, bleda mati" upravo ugledala svjetlo dana.
Knjigu je na srpski jezik prevela Ana Ristović, a za tisak likovno pripremila Dragana Nikolić.

Knjigu mozete naručiti preko ovoga linka.

Ovo je tek početak, u pripremi je još 12 knjiga iz edicije "Posebna izdanja Balkanskog književnog glasnika". O tome uskoro.

O knjizi Franje Frančića Josip Osti je, izmedju ostalog, rekao:
U proznim zapisima iz prizemlja Franje Frančića riječ je o ljudima s ruba i dna, o onima kojima život i sudbina nisu bili naklonjeni, koji, često, tonući u alkohol, pokušavaju, najčešće uzalud, pobjeći i od drugih i od sebe, od zla koje im je učinjeno i koje su sami učinili. Autobiografskom proživljenošću ili uživljenošću u nesreću, pa i tragediju drugog, Frančić predočava borbu za opstanak uskraćene jedinke, koja agresivno odgovara na agresivnost socijalnog okruženja. Antijunak njegove proze je životni
marginalac koji se, nerijetko, u potrazi za identitetom, vraća u djetinjstvo i u uništeno obiteljsko gnijezdo, a svoj preostali integritet brani društvenom kritičnošću, čak i kada nastavlja tonuti u živo blato svakodnevice. Svakovrsna delinkventnost i brutalnost, samosvrhovita, gruba spolnost i bezosjećajnost, kao vidovi ispoljavanja čovjekove animalnosti, ujedno su posljedica i uzrok surovosti i nasilja. Ali i prisutan nihilizam i osjetna amoralnost ne samo da ne mogu skriti, nego, srazmjerno potiskivanju, otkrivaju želju za istinskom ljubavlju i nekom visom etičnošću. Pitanje ciste istine je najčešće pitanje koje, sučeljeni s nečistim svijetom i složenom ljudskom prirodom, sebi postavljaju i autor i njegovi likovi. Pitanje je, dakako, upućeno sfingi života i, kako literaturi i prilici, ostaje bez konačnog odgovora, ali, ujedno otkriva zagonetnost života od rodjenja do smrti. Za razliku od ranijeg često prisutnog osjećanja mladalačke moći, kasnije, u njegovim jezički smirenijim, a stilski katkada
dotjeranijim, ispovjednim verističkim tekstovima preovladava svijest o prolaznosti, zaokupljenost starošću i smrću. Jer se sve u čovjekovom životu, ispunjenom samoćom, strahom, nasiljem i smrću, iskazuje privremenim. A upravo u toj privremenosti, kako Frančić sam kažze, 'svako poznaje samo
sopstveni krug pakla'.
Josip Osti

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta Besplatne elektoničke knjige dva nova naslova: zbirku priča 'Krvavi mjesec nad Pompejima' Irene Lukšić i zbirku poezije 'Jazz, afrička vuna' Milka Valenta.


Prozu Irene Lukšić objavila je 2002. godine nakladnička kuća Ceres, a Valentovu poeziju 2001. godine Naklada MD.
Trenutno je na mrežnim stranicama projekta 'Besplatne elektroničke knjige' dostupno 62 naslova.

O autorima se informirajte ovdje

Sve počinje slučajnim i bezazlenim odabirom Lanzarotea kao turističkog odredišta da bi slijedom događaja ono postalo simboličko mjesto susreta tijela i vječnosti. Lanzarote je duža pripovijest ili milenaristički kratki roman nazvan po vulkanskom otoku na Kanarima koji predstavlja križište sudbina i enigmatičnih ljubavnih iskustava. Čak i kad se Michel Houellebecq trudi napisati čisto narativni roman, ne uspijeva ga ostaviti bez metafizičnog začina koji će motivirati čitatelja. “Na ovo će, rekoh sebi, nalikovati svijet nakon što propadne”, izražava Houellebecq svoju ljubav prema opustošenom krajoliku Lanzarotea koji predstavlja začetak temeljne inspiracije za teme koje će poslije razviti u “Mogućnosti otoka” (ne slučajno, istoimeni film snimljen je upravo na Lanzaroteu).
U svojim esejima Houellebecq se bavi romanom, poezijom, informatikom, reklamama, liberalizmom, nijemim kazalištem, suvremenom umjetnošću, arhitekturom, kao i književnim stvaralaštvom koje podvrgava svojoj karakterističnoj i razornoj kritici. Iz ovog troknjižja razvidno je da Houellebecqova teorijska razmišljanja stvaraju osnovnu građu iz koje se poslije, čudnovatom alkemijom, inkubiraju njegovi romani. “Književna, umjetnička, glazbena kritika, sve bi se u biti moralo pretvoriti u jedinstvenu knjigu koju ćemo pisati do konca života; to mi se čini kao razuman način života, sretan i čak poželjan u praksi”, opisuje Houellebecq svoj književni postupak.

Michel Houellebecq, rođen 1958, francuski romanopisac, pjesnik i esejist svjetskog ugleda. Nakon objavljivanja romana 'Širenje područja borbe', 'Elementarne čestice', 'Platforme', te 'Mogućnosti otoka' za koji je umalo dobio Goncourtovu nagradu, postaje predvodnikom nove generacije pisaca. Snažan utjecaj ovoga autora osjeća se i u suvremenoj hrvatskoj književnosti, gdje još nisu poznata njegova ranija prozna, pjesnička i esejistička djela.

Nakladnička kuća Fraktura, HNK Ivana pl. Zajca, Odjel za kulturu Grada Rijeke, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci i Udruga Katapult

pozivaju nas na promociju
nove knjige Daše Drndić
'Sonnenschein'

u petak, 29. lipnja 2007. u 21 sat
na Trgu Marka Marulića
(iza Robne kuće “Korzo”)
u Rijeci.

O romanu će govoriti:
Daša Drndić,
Aljoša Pužar
i Seid Serdarević

'Electa' je naziv nove Algoritmove biblioteke u kojoj će se, pod uredničkom palicom Anite Peti-Stantić, birati najbolje knjige europske literarne baštine za mlade.

Prvi naslov u toj ediciji je knjiga bajki 'Mislice' slovenskog pisca Ferija Lainščeka.

Razgovor s autorom pročitajte na ovome linku

Povodom objavljivanja tiskanog izdanja Knjigomata, njegov urednik Rade Jarak bacio je na papir nekoliko razmišljanja o odnosu papir-internet.

Pročitajte ovdje

*****

A kad smo kod Knjigomata, kliknite na ovo i pročitajte novu poeziju Milka Valenta!

*****

kiedy kwitna tykwy ovdje i sada

Miljenko Jergović o Thomasu Bernhardu piše ovdje

Junak šezdeset ironičnih, gorko-veselih urbanih bajki (Bijeli anđeli, Evina kosa, I ja sam lezbijka, Ljubavni trokut kulture i medija, Obična muška ljubav, O tepanju odraslih, Ubijanje kulturom...) je čovječuljak neodređenih godina sa stanom u Novom Zagrebu.

Nakon romana o Konstantinu Bogobojaznom Mraović je pikaresknu persepektivu konsekventno izoštrio i dao joj radikalni, klasicistički žanrovski okvir. Odmaknuvši se od feljtona o jednome dobu, zadržao je čistoću melankolije i prešao put od ironične distanse i individualizma do prave usamljenosti.
Mraovićeve kratke proze — neke novinskog opsega kolumne, neke veće — zadržale su humor školovan na Harmsu i ne upadaju u zamku dopadljivosti priča za sve uzraste.
Autor je u njima našao literarno uvjerljiv oblik unutar kocepta jedinstvo teksta i nastupa javne osobe, Mraovića kao urbanog gesamkunstwerka u Hrvatskoj na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

Simo Mraović rođen je 1966. u Kutini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao filozofiju, ruski jezik i književnost i kroatistiku. Radi kao novinar u novinama i na televiziji; vodi poznati nedjeljni talk show Kava i kolači u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović. Član je švedskog PEN-a. Živi u Zagrebu.
Objavljuje od 1984. godine. Roman Konstantin Bogobojazni i zbirka pjesama Gmünd prevedeni su na ukrajinski (Fakt, Kijev 2005.) i na bugarski jezik (Fakel Express, Sofija 2006.), a dijelovi knjiga na slovenski, poljski, mađarski, talijanski i njemački jezik.
U Durieuxovoj ediciji je s velikim uspjehom objavio knjige Konstantin Bogobojazni, Varaj me nježno i zbirku pjesama Gmünd.

Irina Aleksander, 'Samo činjenice, molim!'
Priredila Irena Lukšić.
Biblioteka Posebna izdanja.
Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2007.


U knjizi 'Samo činjenice, molim!' skupljeni su novi tekstovi i dokumenti koji predstavljaju život i razmišljanja popularne Iročke, ruske emigrantske književnice Irine Aleksander (Peterburg 1900 – Ženeva 2002). Tu je, ponajprije, autobiografski roman 'Samo činjenice, molim!', zatim slijede članci iz američkog časopisa «Novosel'e», korespondencija, transkript dokumentarnog filma u kojemu ta velika dama pred kraj života rezimira svoje nevjerojatne pustolovine te važniji odjeci na njen lik i djelo i, dakako, neizbježne bilješke o ljudima i krajevima.


Ta žena je prijateljevala s mnogim slavnim glumcima, slikarima, glazbenicima, državnicima, pohodila je sve važnije društvene događaje u New Yorku, Washingtonu, Parizu, Ženevi, Rimu, Beogradu, Lenjingradu, dopisivala se s Evgenijem Zamjatinom i Valentinom Orlikovom, poznavala je Henryja Millera i njegovu ženu June, razmjenjivala darove s predsjednikom Titom i drugaricom Jovankom, njeni rukopisi mogu se naći u arhivu ruske pjesničke dive Ane Ahmatove, njen nećak razvikani je ruski pisac i filmaš Vladimir Kunin (autor provokativne Interdjevočke, prevedene i kod nas), o njoj su pisali (pozitivno i negativno) znameniti književnici poput Vladimira Nabokova, Anaďs Nin i Rebecce West…
Da, da, Irina Aleksander, kontroverzna prijateljica Miroslava Krleže i drugih istaknutih hrvatskih intelektualaca prve polovice XX. stoljeća, bila je uistinu svjetska žena, osoba o kojoj će povijest tek reći ono što treba reći i što ona nesporno zaslužuje. I baš kad smo nakon prve knjige njenih memoara (Svi životi jedne ljubavi, 2003) pomislili da je mit ono što je uporno predstavljala kao istinu, a istina ono što je prezentirala kao svojevrsni mit, pokazalo se da je Irina Kunina, udana Aleksander, ruska spisateljica koja je s prvim emigrantskim valom stigla u naše krajeve i ubrzo se nametnula kao središnja figura posljednjeg zagrebačkog literarnog salona - važan dio kulturne povijesti prošloga stoljeća! Nedavno je, recimo, otkriveno da je Irina Kunina autorica scenarija nekoliko filmova čuvenih sovjetskih avangardnih umjetnika Grigorija Kozinceva i Leonida Trauberga, da je kao glumica nastupila u filmovima redatelja koji su dio herojske povijesti sovjetskog filma (Feinberga i Šmidtgofa), da je… no, neka ona sama, svojim djelima i dokumentima ispriča još ponešto o sebi.

Zanima li vas kakvo je moje mišljenje
o romanu 'Mirna ulica, drvored' Nade Gašić
prošećite do najbližeg kioska
s 10,00 kn u ruci
i kupite novi 'Vijenac' (broj 347)
u kojemu je objavljena
moja kritika tog romana.

Nakon velikog uspjeha bestselera 'Zašto se Francuskinje ne debljaju', Mireille Guiliano nudi novi niz maštovitih ali i jednostavnih tajni za dobar život. Kako to da Francuskinje uživaju u vinu, u čokoladi i u mnogim drugim zavodljivim užicima, a ipak se ne debljaju. Njezin odgovor naći ćete u ovoj knjizi uz mnoštvo novih savjeta i priča o hrani bien sur – više od sto odličnih, ukusnih recepata – ali i zanimljive misli o svakodnevnim životnim trenutcima koji nam pružaju užitak, kao što su biranje vina, lijepo odijevanje pa i aranžiranje cvijeća.
Francuskinje ne samo da ostaju vitke već i dugo žive. Vodeći nas kroz četiri godišnja doba, Mireille nas poučava kako kupovati, što kuhati, kako se njegovati, koliko vježbati – i pritom živjeti sa stilom i izgledati šik. Bilo da želite uživati u creme brullee ili se dobro zabaviti, ova knjiga galske životne mudrosti i duhovitosti otkriva kako svatko od nas može živjeti zdravim i radosnim životom.
Mireille naglašava važnost umijeće uživanja u životu – da bismo proživjeli dug i zdrav život moramo se osjećati bien dans sa peau – dobro u svojoj koži. Mudri i neodoljivi savjeti o svemu, knjiga 'Kako Francuskinje uživaju u životu' šarmantan je i nadahnut vodič za kušanje svih životnih trenutaka začinjen ljubavlju prema životu.

Bilješka o autorici:
Mireille Guiliano rođena je i odrasla u Francuskoj, školovala se na Sorboni. Predsjednica je i izvršna direktorica tvrtke Clicquot, Inc. (LVMH). Udata je za Amerikanca i većinu vremena živi u New Yorku i u Parizu. Njezina knjiga Zašto se Francuskinje ne debljaju prevedena je na trideset sedam jezika i prodana u više od milijun primjeraka.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) dodijelilo je, na godišnjoj skupštini, nagradu za životno djelo u području književnog prevoditeljstva Milivoju Telećanu, istaknutu prevoditelju španjolske, uglavnom latinskoameričke proze.

Godišnju nagradu za prijevod beletristike dobila je Mia Pervan za prijevod knjige 'More' Johna Banvillea u nakladi HFD-a i Disputa.

Godišnju nagradu za prijevod nefikcijske proze dobila je Lara Holbling-Matković za prijevod knjige 'Elizabetinska slika svijeta' E. M. W. Tillyarda u nakladi Artresora, priopćeno je iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Hrvoje Šalković i V.B.Z. pozivaju sve prijatelje i drage suradnike na predstavljanje novog romana «Zec na mjesecu», u srijedu, 20. lipnja 2007. godine od 19.30 sati u lounge baru «Škola» u Zagrebu, Bogovićeva 7/11.

O jednom gradu, jednom vjenčanju i jednoj momačkoj večeri govore:
Hrvoje Šalković
Julijana Matanović
Ervin Jahić.

P.S. Za šankoljupce, šank je otvoren do isteka zaliha a zabavljati će vas DJ i Joe & Maja band.

Željko Kipke nije samo jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara; u posljednjih deset godna objavio je i niz literarnih knjiga.

'Nebo može pričekati' je literarni koncept: autor vodi dnevnik, zapisujući kronologiju događaja u privatnom, umjetničkom i javnom životu.

Privatni, lični zapisi su okosnica: snovi, susreti, putovanja i sl. Uz to ispuje kronologiju umjetničke djelatnosti, slikanje, snimanja, vlastite izložbe, predavanja i sl. O rukopisu Nebo može pričekati ne možemo govoriti samo kao o nastavku u 2005. godini objavljenom dnevniku «Od ožujka do ožujka» nego tematskoj, stilskoj nadogradnji dnevničkih zapisa.

Kipkeov tekst se ispostavlja kao napeto štivo, uzbudljiva priča, psihogram kako autora tako i sredine u kojoj se kreće; eksperiment se veže u literarno konzistentnu cjelinu s iznenađujućim lajtmotivima, epizodama, »neočekivanim« a u svakom slučaju neplaniranim izletima u egzistencijalnu i literarnu dojmljivost i relevantnost. Time je relevantan, pa i implicitno polemički prilog hrvatskoj književnosti i kulturi teksta ovog trenutka.

Naklada Ljevak osniva Knjižni klub
i poziva vas na učlanjenje
koje vam donosi
brojne pogodnosti
poput primjerice
nabavke knjiga s popustom
čak do 70 %!

Opširnije ovdje

Radionica Kreativnog pisanja: Osnove pisanja romana održat će se 30. 6. u prostorijama udruge SMART u Rijeci, s početkom u 10 sati i trajat će do cca. 14 sati. Voditeljica radionice je Daša Drndić. Zbog opširnosti teme dogovoreno je s voditeljicom da će broj polaznika radionice biti ograničen na samo deset. Imate tjedan dana za prijavu kako bi vam ostao još tjedan za obavljanje zadataka. Prijavom se obvezujete obaviti dobivene zadatke i prisustvovati radionici. Ukoliko, iz bilo kojeg razloga, niste sigurni možete li prisustvovati radionici – nemojte se prijaviti. Napomena: trenutno ima još 4 slobodna mjesta. Najbrži prst?

Zadaci:

1. Špijunaža. Potrebno je otići na mjesto gdje ima puno ljudi (placa, korzo, bus, crkva, šoping centar i sl.) i selektivno pratiti nešto od sljedećeg (a možete i sve): razgovor, izgled, pokrete, gestikulacije, nekakav događaj itd. što će vas onda navesti da opišete situaciju ili napišete dijalog ili komentirate viđeno ili zapišete svoj tok misli asociran viđenim ili nešto drugo što vam padne na pamet. Dužina do pola kartice. Što zapišete pročitat će te na radionici pa ćemo komentirati.

2. Ping-pong. Dužina do pet kartica. Zadatak je pronaći partnera/icu među polaznicima radionice i s njim/njom se upustiti u naizmjenično pisanje. Nekoliko rečenica jedan pa nekoliko rečenica drugi. Napisano donijeti na radionicu. Popis polaznika će te dobiti za tjedan dana kada istekne rok za prijavu.

3. Odabrati 10 početnih rečenica vaših najdražih djela ili onih koja imate doma na polici, ormaru, vitrini, regalu i sl. te ih prepisati i donijeti na radionicu. Elaborirat ćemo ih zajedno.

Toliko o radionici. Eventualčna pitanja na mail katapult@zigo.hr

Vidimo se na radionici!


Alen Kapidžić
'Katapult'

Nekoliko sljedećih tjedana, počevši od idućeg, V.B.Z. će na kioske izbaciti cijeli niz naslova po pristupačnim cijenama. Prvi od njih bit će novi roman Hrvoja Šalkovića 'Zec na mjesecu'.

Tim povodom Slobodna Dalmacija je objavila intervju sa Šalkovićem kojega možete pročitati na ovome linku.

»Prije mnogo godina objavio sam stanovit broj pjesama, i zaboravio na njih. Bilo mi je, tada, petnaest godina. Zapravo, bilo mi je trinaest ili četrnaest godina kada sam ih pisao, a bile su objavljene kao “Pjesme petnaestgodišnjaka” u časopisu Forum. I, zatim, još ponegdje. Pjesme nisam pisao godinama. Sve do rata, u stvari. Tada sam, nakon mnogo godina, ponovno pročitao stare, dječačke pjesme i - odlučio ih objaviti. Zašto? One su bile i jesu moja 'analecta', koje sam se odricao, i koju sam poricao, zato što mi nisu bile odveč vrijedne. S druge strane, opet, što to znači? Moje su me procjene toliko puta varale i prevarile. Uostalom, zašto ne bi? Onaj dječak, koji sam nekoć bio, zaklinjao se u Jesenjina, Lorcu, Tadijanovića, ali i u Cummingsa. Zatim je sve prošlo i nestalo, sve ambicije, nade i stremljenja, dječak je stario i ostario. To što mu je ostalo, što je to? I zašto to, napokon, nije bacio? Valjda zato što je ta analecta štampana.

Kad vidim u metafori kako stoje jedan pokraj drugoga - spomenuti dječak i potom sredovječni čovjek njegova imena a drugačijeg lika - kako stoje paralelno, preskočivši hridinu vremena i proticanja, vidim više od dva očigledna svijeta. I to me privlačilo u tim starim pjesmama.

Kada sam tijekom 90-ih, tijekom Rata, napisao nekoliko novih pjesama dogodio se čudan ‘spoj’, stvoren je, zapravo, monstruozan tekstualni kompozit ili čak meni omiljeni tekstovni grifon, da ne velim samo jedan od njih - bazilisk. Stvoren je, naime, tako i jedino onda kada zaboravljene i dijelom promašene pjesme, po mom današnjem sudu, priložim ovim nešto novijima. Dakle, kada se nađu u istome svežnju, fasciklu ili čak - istim koricama.

Kao da je novije pjesme pisao netko drugi. Jer prve je, nesumnjivo, napisao dječak, a druge sredovječan tip. Objedinio sam obadva rukopisa u jednu, možda dramsku, igru riječima, u tako reći u igrokaz. Zabavio me i privukao nečim neizrecivim. To je, valjda, sve što mi je preostalo od negdašnje poezije.«
(Iz Predgovora )

Faruk Šehić: Izabrana djela

Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću...

Obično ga se opisuje kao predvodnika pregažene generacije, ali, vjerujte, usporedite li Transsarajevo s većinom u nas tiskanih knjiga, prije ćete imati osjećaj da su pregaženi oni koji su gazili.
Dario Grgić

Odavno se u bosanskohercegovačkoj književnosti nije pojavio zanimljiviji i bolji prozaist i pjesnik od Faruka Šehića.Preciznost i jezička kondenziranost njegovih poetskih slika, njihova novorealistička podloga, ali i angažiranost - čini poeziju Hit depoa jednim od najbitnijih književnih ostvarenja u ovdašnjoj literaturi na prelazu milenija.
Enver Kazaz


Suvremeni se teoretičari identiteta sve manje nadaju doći do pozitivnih odgovora pitajući se što bi trebalo nastaniti svijet nakon što se iz njega, kao iz neke besmislene i jako duge rečenice, iselio subjekt. Šehić u samom polazištu pretpostavlja (bojim se da on to i iskustveno zna) da dotičnoga nema.
Nikola Petković


On o ratu zna sve jer ga je iskusio na vlastitoj koži. Nema u Pod pritiskom sveznajućeg, božanskog pogleda odozgor, Šehić doslovce opisuje rat iz perspektive nišana na kalašnjikovu.
Josip Mlakić


I stvarno mi je, kažem, Hit Depo dobro legao. Ko tequila i sumatranski cigarillos na kraju još jednog bezveznog dana.
Edo Popović

Objavljen je novi broj časopisa Sarajevske bilježnice, broj 15 - 16/2007.

Novi broj posvećen je suvremenom pjesništvu ex-jugoslavenskih zemalja, odnosno donosi izbor iz suvremenog pjesništva: Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske, Kosova, Crne Gore i Slovenije, od 1990. do današnjih dana.

Osim poetskih uradaka više od 50 autora, Sarajevske bilježnice donose i cijeli niz eseja koji tematiziraju suvremeno pjesništvo s prostora bivše Jugoslavije

Pregled sadržaja na ovome linku

Predstavljanje knjige Miroslava Šicela 'Povijest hrvatske književnosti IV: Hrvatski ekspresionizam' održat će se u ponedjeljak, 18. lipnja, u 12 sati, u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu (Trg bana Jelačića 7/I).


O knjizi će govoriti:

akademik Tonko Maroević
prof. dr. Krešimir Nemec
Miroslav Šicl, autor
te Nives Tomašević, urednica

Voditelj tribine DHK: Tito Bilopavlović, prof.

FRAKTURA nas poziva na promociju
knjige eseja

'Središte na rubu'
književnog kritičara, esejista, žurnalista i prevoditelja Branimira Donata

u utorak 19. lipnja 2007. godine
u 19 sati
u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića
Preradovićeva 5, Zagreb

O knjizi će govoriti:
Branimir Donat
Velirmir Visković
Seid Serdarević


Središte na rubu, knjiga sabranih književnih istraživanja najvećega i najmarljivijega istraživača hrvatske književne baštine, Branimira Donata, donosi niz novih eseja u kojima Donat baca novo svjetlo na male, često zaboravljene autore. U ovoj svojoj, 25. knjizi po redu, Branimir Donat kao i uvijek krči neprohodne puteve, ulazi u prašinu arhiva, časopisa, antikvarijata i pronalazi vrijedne, katkad i bizarne, ali uvijek zanimljive štiklece iz hrvatske književnosti. Donat marom i entuzijazmom Indiane Jonesa razgrće velove tajni i zaborava s knjiga i ljudi koji bi bez njegova rada ostali nezamijećeni. Središte na rubu knjiga je koja na najbolji način pokazuje svu Donatovu erudiciju i koja otkriva kako se na marginama često nalaze intrigantniji podaci negoli u središtu zbivanja i kako slika jedne književnosti ili nekih njezinih razdoblja postaje cjelovita tek kada se i posljednji puzzle, pa makar i najmanji, stavi na svoje mjesto.

On je intelektualna kurva koja prodaje svoj um za usputne književno-filozofske razgovore na večerama zagrebačkih elitnih krugova. Premda dobro zarađuje, smatra da ga je društvo odbacilo i da je višak. Zbog toga prezire ljude te se uvjerava da nije u stanju voljeti. Istodobno, pokušava postati čovjek bez osjećaja, bez straha, bez prošlosti – čovjek bez imena.

U svojoj podvojenosti uzima i ime koje su mu bezobzirni ljudi nadjenuli u domu za napuštenu djecu: Gospodin Bezimeni. Tom imenu pridaje snagu druge osobe: jače, inteligentnije i sklonije zlu. Zato, kada čini nešto što u svojoj dubini ne osjeća prirodnim, čini to kao Bezimeni. Cilj ovoga čovjeka postaje potpuno oslobođenje, za što je potrebno, smatra on, prije svega osloboditi se ljubavi. Kada u njegov život uđe Zlatokosa, djevojka koja ga je jedina spremna voljeti, Bezimeni gubi i ono malo preostale kontrole nad sobom... te je odluči podijeliti s ljudima.

U ovom beskompromisnom romanu, čija radnja se odvija na grčkom otoku Rodos, u Zagrebu i New Yorku, autor nas svojim istančanim i britkim stilom odvodi s onu stranu raspoznavanja dobra i zla. Pratimo potpuno raspadanje Gospodina Bezimenoga, koji sve više postaje ljudsko biće koje odbija biti osoba. Iako je za njega kasno, čitajući roman shvaćamo da mržnja nije i ne može biti odgovor.

Zato je ovo priča o potrazi za ljubavlju.
Izrezanoj na komadiće i konzerviranoj za budućnost.
(Iz pogovora Helene Sablić Tomić)

KRITIKA : razni autori - 'Blog priče' (Naklada Zoro, 2007.)

Zadnje tri godine svjedoci smo pravog blogerskog buma. U tom je periodu, naime, posredstvom nekoliko hrvatskih blog servisa otvoreno više od 300 tisuća blogova. Za neupućene, blog je internet stranica za čije je pokretanje i vođenje potrebno minimalno informatičko znanje i nikakva dodatna financijska sredstva, osim onih utrošenih na telefonske internet-impulse. Iako većina blogova otpada na tinejđerske dnevničke zapise, postoji i velik broj profiliranih blogova koji se bave različitim vrstama ljudske djelatnosti. Među njima posebno su zanimljivi književni blogovi, odnosno blogovi na kojima neafirmirani autori, potpisani nadimcima, objavljuju svoje poetske i prozne uratke.

Osobito obilježje blogova je komunikativnost - putem rubrike komentara čitatelj je u prilici stupiti u izravan kontakt s autorom, otvoreno i iskreno komentirajući njegov tekst (a koji se u blogerskom žargonu naziva 'post'). Kod književnih blogova upravo takva interaktivnost ima posebnu važnost jer neafirmirani autori na taj način izravno od publike dobivaju ocjenu svoga pisanja i mišljenje o svome radu, što zna imati vrlo pozitivan, stimulativni učinak na autorovu motivaciju, pa književni početnici, osokoljeni dobrim prijemom kod blogerske publike, s puno volje nastavljaju s književnim stvaranjem. Nepotvrđeni autori tako više nisu ograničeni na nekoliko niskotiražnih književnih časopisa niti su osuđeni na višemjesečno iščekivanje hoće li im tekst biti objavljen u jednom od tih malobrojnih tiskovina s vrlo neredovitim ritmom izlaženja, a pisanje se, putem interakcije s publikom, pretvara u vrlo živ i dinamičan kreativni proces.

No, osim autorima, blogovi su i književnim izdavačima i njihovim urednicima također umnogome olakšali posao, u smislu traganja za novim, mladim talentiranim imenima, a koji bi, s obzirom na dobru posjećenost njihovih blogova, mogli postići i lijepu prodajnu tiražu. Tako smo krajem 2006. godine dobili cijelu paletu knjiga (točnije, 6 naslova) čiji su autori potekli s bloga, a koji svi odreda tvrde da su ponude za ukoričenje dobili izravno od urednika u izdavačkim kućama koji su pratili njihove blogove. Tako su se upravo blogovi pokazali pravim rasadištem novih književnih talenata, čega je dobra potvrda nagrada Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu koja je ove godine otišla u ruke upravo jednome blogeru, Vladi Buliću.

Osim šest samostalnih autorskih izdanja blogera, dosad su izišla i dva zbornika priča s blogova – knjiga 'Blog.SF' okupila je dvanaest kratkih priča znanstveno-fantastičnog žanra, prethodno objavljenih na blogovima, dok je u knjizi 'Blog priče' urednik Davor Šišović (koji je također bloger, u blogosferi poznat kao Bookaleta) sakupio 53 priče autora s bloga. U suradnji s izdavačkom kućom Zoro, Šišović (koji je inače novinar i književni kritičar pulskog dnevnika Glas Istre) je na svome blogu bookaleta.blog.hr raspisao natječaj na kojega su blogeri poslali čak 380 svojih priča prethodno objavljenih na blogovima, a u knjigu 'Blog priče' Šišović je uvrstio izbor najkvalitetnijih naslova.

Najizrazitija osobina zbirke je njezina iznimna šarolikost, kako po pitanju sadržaja, tematike i žanra, tako i u stilskom i formalnom smislu. Temeljna specifičnost blogova – koji su prvotno bili zamišljeni kao internetski dnevnici sa zajamčenom diskrecijom u smislu autorstva – je njihova autoreferencijalnost, što je i osnovna odlika većine priča sakupljenih u zbirci 'Blog priče'. Većina priča pisana je u prvome licu i najčešće se bave međuljudskim, točnije muško-ženskim odnosima, te su jako često autobiografskog karaktera. Priče su gotovo redovito urbano ambijentirane i smještene u prepoznatljive domaće prostore; pisane su ležerno, jednostavnim jezikom i uz čestu upotrebu slenga i žargona, te ih krasi multireferentnost (odnosno, pozivanje na autorima drage filmove, glazbu i svjetski poznate književnike, najčešće Bukowskog i Kunderu). No, valja primjetiti da se autori nerado odlučuju na dijalektalni izričaj te je on prisutan tek u tragovima i to isključivo u dijaloškim dionicama. Također je primjetan i određeni zazor od socijalnih tema; autori kao da izbjegavaju tematizaciju društveno-socijalnih anomalija, a kada se ipak dotaknu određenih fenomena zbilje koju živimo, čine to s ironijskim odmakom, bez dublje analize devijacija stvarnosti i uz iznimno rijetke primjere eksplicitne kritičnosti. (No, to bi možda mogao biti i rezultat uredničkog izbora, kako bi se napravio svojevrsni odmak od stvaralaštva FAK-ovaca).

Budući da se u većini slučajeva radi o početničkim radovima neafirmiranih autora, velik je broj naslova teško i nazvati pričama, već je prije riječ o crticama iz svakodnevice ili intimnim, introspektivnim zapisima, a stanovit broj uradaka temelji se na humorističkoj razradi neke dosjetke, najčešće slabe dojmljivosti. Jedna od takvih je i neuspjela humoreska Igora Kokoruša, koja otvara zbirku, a kojom se taj, u blogosferi vrlo popularan autor poznat kao Dr.Lebowski, pokazuje bitno precijenjenim piscem, što je pokazala i njegova slabašna, nedavno objavljena debitantska zbirka priča.

No, za razliku od Kokoruša, neki drugi autori (poput Daria Rukavine, Inge Kiseljak-Jarec, Gorana Bogunovića, Krune Čudine ili Krešimira Dujmića), već nam poznati iz svojih samostalnih knjiga ili pak iz zbornika ('Ekran priče' i 'Nagni se kroz prozor') potvrdili su svoj već apostrofirani epitet predvodnika nove književne generacije. Njihove su priče fino zaokružene i efektno poentirane te ih krasi vrlo dojmljiva atmosfera, a Inga Kiseljak-Jarec u svojoj se odličnoj minijaturi vrlo duhovito poigrava i metafikcionalnošću, uz osjetan ironijski odmak. Vrhuncem zbirke pokazuje se sjetna, fino građena, suptilna, metaforična priča Krune Čudine, koji se i u zbirci eventualizma 'Nagni se kroz prozor' iskazao kao autor vrlo dojmljivog, formiranog rukopisa. Knjiga sadrži i bilješke o svim autorima, a ona o Čudini otkriva nam da njegov kratki roman čeka skorašnju objavu, kojega, očito je, valja s nestrpljenjem očekivati.

Od imena koje valja zapamtiti tu su svakako još i Višnja Morović i Ivana Bahun, obe autorice sklone melankoličnom, poetski intoniranom izričaju, a među uspjelije priče spadaju i uratci Vlaste Radosavljević, Tatjane Jambrišak, Gordane Lukačić i Svjetlane Lugar, sve redom blogerica vičnih poigravanju formom i strukturom teksta, s dojmljivim rezultatima. Eksperimentirati s formom također voli i Jakov Kuzma, čija vrlo dobra priča efektno zaključuje zbirku; Blaženko Karešin, Zoran Pilić, Ivan Filipović, Luka Ostojić, Darko Lugonja i Adnan Mujagić iskazali su solidno umijeće tečnog pripovjedanja, a računati još svakako treba i na provokativnostima sklone Walla, Pupu i Debelkurca, te na crno-humorno raspoložene Maria Dominikovića i Igora Mavrina.

Na kraju treba reći da je u zbirku uvršteno i nekoliko priča bosanskih i srpskih autora jer je natječaj bio otvoren za sve blogere koji pišu na tzv. južnoslavenskim jezicima, što je još jedna potvrda bloga kao izrazito demokratičnog i otvorenog medija.

Sve u svemu, zbirka 'Blog priče' ukoričeni je dokaz da, osim što predstavljaju idealan medij za afirmaciju novog književnog stvaralaštva, upravo su blogovi krivi za aktualnu živost i svježinu hrvatske književne scene. Premda zbirka sadrži i određeni broj manje uspjelih, nedovoljno dorađenih, nezaokruženih ili banalnih tekstova, prevladavaju ipak čitki, pitki i šarmantni uratci, uz poneki pravi mali izbrušeni, kratkometražni dijamant i pokoju priču složenije strukture, dojmljive atmosfere i vješte zaokruženosti, pa nam zbirku 'Blog priča' valja uzeti kao svojevrsni katalog imena od kojih bi poneko moglo ostaviti zamjetniji trag u hrvatskome književnom futuru.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 346, lipanj 2007.)

Nagrada 'Zvane Črnja' dodjeljuje se za najbolju hrvatsku knjigu eseja i sastoji se od plakete i novčanog iznosa. Sudjelovati mogu nakladnici ili pojedinci s knjigama koje su objavljene u vremenu od 1. rujna 2006. do 15. rujna 2007.

Sedam (7) primjeraka knjige valja poslati do 20. rujna 2007. na adresu:

Istarski ogranak DHK
Istarska 30 (MMC 'Luka')
52100 Pula
- za nagradu 'Zvane Črnja'

Svečana dodjela nagrade bit će na Pulskim danima eseja u listopadu 2007.

KUTIJA SLOVA - emisija o književnosti
Hrvatski radio 1.program 15.06.2007. 16:05

Što je danas u Hrvatskoj književnost? Zanima li nas ona jedino kao dobro upakiran proizvod i senzacija ili je ipak bitan sadržaj? Kako je u našoj sredini pisati književne kritike? Kako to da smo prema broju nepismenih u europskome vrhu, a imamo toliko puno pisaca?
O tim temama u Kutiji slova od 16 sati i 5 minuta govori Zdravko Zima.
Osim toga, poslušajte i kako je Slavenka Drakulić nakon 8 godina napisala novi roman...

Svečano otvorenje Profilovog Superstorea- multimedijalne knjižare u Tower centru Rijeka
15. 6. 2007. (petak) s početkom u 16:00 sati.

Program:

16:00 Svečano otvorenje
17:00 Katapult, predstavljanje udruge i edicije uz čitanje proznih i poetskih radova članova i članica Katapulta
18:30 Proslava otvorenja uz bossa novu i jazz u izvedbi Kristijana Beluhana, članova jazz kvarteta Sensitive i Mile Stavrosa

Naklada LJEVAK
nas poziva
na predstavljanje novih knjiga
Biblioteke Otvorena knjiga

- Kristijan Vujičić: 'Gospodin Bezimeni'
- Milana Vuković-Runjić: 'Ulica nevjernih žena'

Knjige će predstaviti:
Julijana Matanović
Helena Sablić Tomić
Roman Simić Bodrožić
Zdravko Zima
Milana Vuković-Runjić
Kristijan Vujičić
i urednica Nives Tomašević

Predstavljanje će se održati
u petak, 15. lipnja 2007. u 18:00 h,
u Knjižari LJEVAK
(Trg bana Jelačića 17, Zagreb).

Splitska spisateljica Olja Savičević-Ivančević prošlog tjedna pobijedila je na natječaju Večernjeg lista 'Ranko Marinković' svojom kratkom pričom 'Heroj' te tako osvojila nagradu od 30 tisuća kuna.
Tim povodom s nagrađenom je autoricom za potrebe T-portala razgovarala Mija Pavliša.

Razgovor pročitajte na ovome linku

Nakon kratkoga posjeta Budimpešti Amerikanac, pisac, upoznaje Romulusa, mladog Rumunja koji prostituirajući se nastoji samo preživjeti. Razočaran stanjem u vlastitoj zemlji, nošen strašću prema novom ljubavniku, Bruce napušta New York, svoju devedesetogodišnju majku i prijatelje kako bi slijedio potpunog neznanca. Bez zadrške započinju zajednički život u Rumunjskoj, kontroverznoj zemlji netom izišloj iz komunističke diktature, podijeljenoj između pastoralnog poganstva i socijalističkog realizma, punoj predrasuda, opasnosti i siromaštva, ali i zanimljive povijesti. U svojim snatrenjima, često izazvanim opijatima, Bruce razmišlja o predfašističkoj Rumunjskoj, kralju Karolu II. koji je zbog ljubavi, koja je također bila neprilagođena vremenu, abdicirao, a čiju neobuzdanu strast povezuje sa svojom.
Na česta novinarska pitanja je li ova knjiga autobiografija ili proza, Benderson je objašnjavao: ”To je mračan erotski dnevnik, istinita priča o homoseksualnoj avanturi u zemlji gdje se je homoseksualnost smatrala zločinom. To je također priča o opasnoj i nepostojanoj vezi između američkog boema i Europljanina sa siromašnog Istoka, ali i priča o heteroseksualnoj ljubavi prikazana preko homoseksualnog para.”


Dok netko može biti izbačen iz kolosijeka rizičnim seksom i Bendersonovom erotikom iza zatvorenih vrata, svatko, bio ili ne bio homoseksualac, tko je pripravan čitati bolno iskreno svjedočanstvo o opsesivnoj ljubavi a da ne sudi o autorovim stajalištima, bit će nagrađen.
Publishers Weekly (prosinac, 2005.)

Naizmjence duhovita i ozbiljna, to je dobro iskovana meditacija o Istočnoj Europi, moći i potrazi za ljubavlju pod svaku cijenu.
Time Out (veljača, 2006.)

Vrijednost ove istinite priče je u preobrazbi bolne banalnosti zapleta: jedan se Njujorčanin prepušta seksualnom turizmu u srednjoj Europi, oronuloj i preobraćenoj na liberalizam, gdje se tijela prodaju onom tko najviše nudi, a grabežljivac se zatim pretvara u raspamećenu žrtvu.
Le Figaro

Autor se razotkriva bez zadrške, bez srama u svakom svom pogledu i krhkosti svog bića – scene s majkom su potresne. Razotkriva se do srži bez ikakvih ekshibicija, stvarajući od ove autofikcije pravo otkriće.
Télérama

BRUCE BENDERSON
Pobijedivši već u prvom krugu s osam glasova naspram tri, koje je dobila A. Nothomb, Bruce Benderson (1946.) prvi je stranac koji je dobio francusku nagradu Prix de Flore za svoj roman Rumunj, objavljen prvotno na francuskom pod naslovom L`autobiographie érotique (2004.). Nakon toga presedana taj underground pisac zainteresirao je i američke izdavače koji tek dvije godine kasnije objavljuju roman.
Benderson je autor književnog manifesta Toward the New Degeneracy (1997.), u kojem žali za vremenima na njujorškom Times Squareu kad je mješavina klasa (prvenstveno bogatih i siromašnih) bila inspiracijom mnogim umjetničkim pokretima. O tom miljeu narkomana, prostitutki, gay-populacije i neprilagođenih svih vrsta govori u svom prvom romanu User (1994.). Benderson piše za brojne američke časopise i prevodi suvremene francuske pisce.

Danas, 14. lipnja, u 20,30 sati,
u književnom klubu Booksa,
održat će se
promocija romana
'Sonnenschein'
Daše Drndić

Više o autorici i romanu
(plus jedno poglavlje iz romana)
ovdje

Sezona književnih večeri SC-a došla je kraju, a na zatvaranju nastupaju :

EVENTUALISTI!

14.6., u KLUBU SC-a s početkom u 20 sati.


To će bit prvi nastup eventualista u Zagrebu nakon 6 mjeseci i pri završetku njihove dugomjesečne turneje. Nova snaga hrvatske književnosti i ovaj će vam puta pripremiti književnost s vidljivim tragovima audiovizualnog uklopljenog u scenski performance te time zaokupiti sva vaša osjetila.

Nakon nastupa vam neće platiti pivu, ali će odgovoriti na sva vaša pitanja.

Voditeljica ovaj puta nije Mirna Bačun.

Ekipa portala Bestseler na temelju top lista najprodavanijih knjiga objavljivanih na KIS-u sastavila je top listu najprodavanijih knjiga hrvatskih autora u posljednje dvije i pol godine.

Vidi ovdje

Ovaj je blog pokrenut na današnji dan prije 3 godinice
a statistika veli da su na njemu dosad objavljena
2.252 teksta (dvijetisućedvjestopedesetdva)
a da ste na njega zavirili više od 317.000 puta
(tristosedamnaest tisuća)

Katapult nas poziva na
književnu večer čitanja mladih autorica i autora
u riječkoj Teti Roži.

Udruga Katapult i ugostiteljski objekt Teta Roža (Kumičićeva 52a, Rijeka) ovu srijedu. 13. lipnja 2007. s početkom u 21:00 sat predstavljaju mladu riječku autoricu i dvojicu autora.
Na književnoj večeri predstavit će se čitanjem svoje trash poezije Jelena Tondini poznatija kao J-Zlo, te Enver Krivac i Alen Kapidžić čitanjem svojih mahom neobjavljenih proznih uradaka.

SPQR, jedna od najpoznatijih kratica svih vremena, koja znači Senat i rimski narod, nadnaslov je fascinantne serije krimića iz staroga Rima, iz posljednjih dana Republike.
Prva knjiga u nizu jest Kraljev gambit, u kojem glavni junak Decije Cecilije Metel Mlađi, detektiv amater, razotkriva ubojstva i spletke iza kojih se krije urota pogubna za opstanak Rima.
Američki autor John Maddox Roberts na fascinantan način s obiljem povijesne istine opisuje stvarni život u starome Rimu, vjeŔto ispreplećući stvarne povijesne osobe s izmišljenima. Roman Kraljev gambit istinska je zabava za sve ljubitelje povijesti, krimića, ali prije svega izvrsna, napeta štiva. Ova prva knjiga u briljantnu prijevodu Ivane Maslač najavljuje jednu od najpopularnijih serija povijesnih romana.

John Maddox Roberts, rođen 1947., jedan je od poznatijih suvremenih američkih pisaca fantastike i znanstvene fantastike, ali je najveću popularnost stekao upravo svojom serijom SPQR o detektivu amateru koji istražuje okrutna ubojstva u starom Rimu. Ovaj pisac zanimljive biogra
je bio je pripadnik Zelenih beretki u Vijetnamskom ratu, a romane počinje objavljivati 1977. godine. Godine 1989. objavljuje prvi roman iz serije SPQR, Kraljev gambit, koji je bio u užem izboru za najprestižniju nagradu za kriminalistički roman Edgard Award. Osim krimića iz staroga Rima (do sada ih je objavio deset) objavljuje i seriju krimića o suvremenom detektivu s mnogo autobiografskih elemenata. Do sada je objavio više od četrdeset romana, profesionalni je pisac i živi u New Mexicu.

Renata Valentić jedno je od najvažnijih poetskih imena devedesetih, dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike, autorica dviju respektabilnih, kritički vrlo visoko valooriziranih knjiga poezije.
Njezina prva prozna knjiga, zbirka priča Možeš malo glasnije? baštini najbolja iskustva njezine poezije, ali čini i bitne odmake, koje joj upravo prozni prostor dopušta. Zaokupljena detaljem, kako u poeziji, tako i sada u prozi, Renata Valentić poseže za tzv. običnošću, neisticanjem ljudi ili situacija, pronalazeći dinamiku, ritam, boju i miris upravo u tim običnim, svakodnevnim, ničim isprovociranim situacijama. Kada se njezine proze pokušavaju prepričati, vrlo se lako odskliže u banalnost i patetiku. Njezina proza, međutim, nudi istinski literarni doživljaj, radost iskustva pisanja, ali i čitanja, zadovoljstvo jezika koji je lišen svake pretencioznosti, ali ne i književne uvjerljivosti.

Renata Valentić (Zagreb,1965), diplomirala je 1990. sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju je objavljivala u časopisima: Quorum, Forum, Književna revija, Homo Volans i Svjetlo, a priče za djecu u časopisima: Zvrk i Tintilinić. Također, objavljivala je sociološke i novinarske tekstove u novinama i na radiju u Hrvatskoj, Češkoj, Poljskoj i Njemačkoj. Nagrađena je Goranovom nagradom za mlade pjesnike 1996. godine. Iste godine tiskana je zbirka poezije Svoje druge oči.

U otvorenom pismu kojega je objavio Večernji list Borivoj Radaković upozorava na zakulisne igre i manipulacije oko dodjele ovogodišnje Vjesnikove nagrade 'Ivan Goran Kovačić' Zdravku Zimi.

Radakovićevo otvoreno pismo možete pročitati na ovome linku.

PROFIL

nas poziva
na promociju nove knjige

Slavenke Drakulić
'Frida ili o boli'

u utorak, 12. lipnja u 18 sati
Profil Megastore, Bogovićeva 7

Predstavljači:
Slavenka Drakulić,
Katarina Luketić,
Andrea Zlatar
i Drago Glamuzina.

FRAKTURA nas poziva
na promociju svjetskog hita,

romana 'Ljubavni život'
suvremene izraelske autorice Zeruye Shalev

u utorak 12. lipnja 2007.u 19 sati
u auditoriju židovske općine Zagreb
Palmotićeva 16

O romanu će govoriti
književnica Milana Vuković Runjić
prevoditeljica Andrea Weiss Sadeh
urednik Seid Serdarević

O romanu
Strastven, požudan, beskompromisan, roman Ljubavni život govori o ljubavi koja ne poznaje granice. Kada se mlada Jara zaljubi u prijatelja svojih roditelja, ostavlja sve što je dotad stvorila: sigurnost, posao, muža... i od prvoga se trenutka u cijelosti prepušta neodoljivoj erotskoj privlačnosti kojom taj stariji muškarac zrači. Ljubavni život natopljen je opsesivnom ljubavlju, žudnjom i strašću.

Istodobno pametan i uzbudljiv, roman Zeruye Shalev nikoga ne ostavlj a ravnodušnim. Duboko emotivan roman uranja u psihološke aspekte ljubavi, požude i braka, vješto otkrivajući složenu žensku strast...
Booklist

Ljubavni život Zeruye Shalev snažan je, očaravajući roman... književni udarac puritanizmu koji je skandalizirao Izrael.
Le Nouvel Observateur

Ovaj gusto pisan seksi bestseler nastavlja ondje gdje je Erica Jong stala.
Publishers Weekly

Roman koji je srušio sve prepreke... seksualno eksplicitan, a ipak gusto protkan biblijskim aluzijama i psihološkim uvidima.
The New York Times Book Review

Kao što sam vas već izvijestio, internetski časopis za književnost Knjigomat doživio je ukoričeno izdanje.

Više o sadržaju, zastupljenim autorima, cijeni i mjestima na kojima časopis možete nabaviti saznajte na ovome linku.

Drugi put u četrdeset i dvije godine postojanja Večernjakove nagrade za kratku priču prvu je nagradu (ove godine vrijednu čak 30.000 kuna) dobila autorica. Nakon Jare Ribnikar, dobitnica najstarije nagrade za popularnu kratku formu u nas je afirmirana splitska pjesnikinja Olja Savičević-Ivančević i to za priču “Heroj”.
Drugu nagradu i 5000 kuna osvojio je ugledni autor Miroslav Mićanović s pričom “Vrt s tisuću i jednom žaruljom”, a treću i 3000 kuna spisateljski debitant Denis Stošić s pričom “Mačka”.

Više o tome ovdje

KRITIKA : Ivan Vidić - 'Gangabanga' (AGM, Zagreb, 2006.)

Hrvatsku književnu situaciju s početka dvijetisućitih bitno su obilježili prvi prozni pokušaji dotadašnjih pjesnika, a 2006. pamtit će se, između ostaloga, i po romanesknim prvijencima autora koje smo dotad poznavali kao vrsne dramatičare. Tako nas je početkom prošle godine Ivana Sajko vrlo ugodno iznenadila romanom Rio bar, a pred sam kraj godine na police knjižara dospio je prvi roman još jednoga dramskog pisca, Ivana Vidića.

»Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem«, riječi su Ivane Sajko iz jednog intervjua, a nakon čitanja Vidićeva romana 'Gangabanga' iste bi se riječi mogle pripisati i njemu, uz jednu malu, ali znakovitu razliku. Vidić nije ništa manje buntovan od svoje šest godina mlađe kolegice, ali njegova buntovnička radikalnost ipak ostaje na razini sadržaja i teme, dok Ivana Sajko, osim tematski, svoj aktivizam artikulira i strukturalno, na planu forme, a to čini posezanjem za žanrovskim hibridima i kombiniranjem različitih autorskih postupaka i pripovjednih modela kako bi otklonom od jednoličnosti i ustaljenih modela naglasila svoj otpor protiv svakog ukalupljivanja i stege.

Ivan Vidić, slično kao Mujičić Artnam u romanu 'Pet litara benzina', za nosećega protagonista uzima bivšega branitelja kojemu je, narodski rečeno, puna kapa i koji odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. No, dok Artnamov antijunak uzročnike sveopćega zla vidi u medijima, Vidićev se urbani gerilac okomljuje na katedralu konzumerizma, trgovački centar, kojega je i sam zaposlenik (iz razloga boljeg upoznavanja neprijatelja, dakako). Predbožićno je vrijeme 2002. i potrošačka je groznica na vrhuncu, blagajna trgovačkoga centra prepuna je i idealno je vrijeme za osvetničku akciju preraspodjele društvenih sredstava — pljačkom šoping-centra oduzeti bogatima kako bi se dalo siromašnome sebi i svojoj životnoj družici. No, planiranje, priprema i sam čin pljačke tek je fabularni okvir, koji Vidić ispunjava brojnim dojmljivim i tematski vrlo raznorodnim esejističkim dionicama, koje su okosnica i zapravo, osnovni razlog postojanja njegova romana. Esejiziranje se pritom iskazuje i najosjetnijim balastom, jer prekobrojne esejističke digresije narušavaju fabularnu arhitektoniku, a čitatelj prečesto gubi pripovjednu nit.

Teško je i samo nabrojati s čime se sve Vidićev junak u tim ogledima obračunava i na koga se sve narogušio, a još je teže pronaći društveno-socijalnu devijaciju kojoj je ostao dužan! No, u svojim kritičkim opservacijama ipak je najoštriji prema primitivnom kapitalizmu na hrvatski način, razularenu konzumerizmu osiromašenoga građanstva, političkim strankama, Crkvi, medijima i globalizaciji. Pritom nimalo ne preza od vulgarnosti i psovki, politička mu korektnost nije ni u primisli, a za one ne odveć brojne slučajeve kada zagnjavi moraliziranjem, dociranjem i didaktičnošću na razini pamfleta iskupljuje se obilnim dozama duhovitosti i ironije kojom je obložen njegov bijes. Pohvaliti svakako valja i nekoliko maestralnih prikaza snomorica, snoviđenja i u Burroughsovu stilu narkoticima i alkoholom uzrokovanih fantazmagoričnih halucinacija. No, onkraj svih eksplikacija kritičnosti i verbalne erupcije nezadovoljstva, najsubverzivnija je poruka romana dana uporabom organiziranoga kriminala kao oruđa revolucionarne borbe protiv legaliziranih, korporativnih pljačkaša.
Osim na pojedine stvarne osobe i događaje iz života tranzicijske Hrvatske, Vidić se referira i na neke od svojih književnih uzora. Neskrivenim posvetama Dragoslavu Mihailoviću i Thomasu Bernhardu kao vrlo vjerojatnim literarnim liblinzima, on duhovito kontrapunktira ironiju na vlastiti račun, sprdajući se sa svojom dramom Octopussy, koja, u doba u koje je smjestio radnju svog romana, upravo započinje život na pozornici zagrebačkoga HNK. Autorova dramska popudbina, osim u vrlo uvjerljivim i životnim dijalozima, očituje se i u površnu tretiranju likova — dok se protagonist ispostavlja pukim glasnogovornikom autorovih ideja, ostalih nekoliko pobočnih likova ostaju na razini skica i nedovršenih portreta, što bi mogao biti odraz Vidićeve navade (kao pisca dramskih tekstova) da glumcu prepusti zadaću udahnjivanja osobnosti likovima.
Sam tijek pljačke odrađen je po uzoru na holivudske filmske uspješnice, što uključuje prilično traljavo izveden fabularni obrat, ali i ironijom natopljen način rješavanja problema neželjenih svjedoka i ucjenama sklonih suučesnika. Jasno, ironije nije lišena ni završna rusoovska promjena životne okoline, a cinizam i subverzija iščitavaju se i u činjenici da se zločin, kako vidimo, ponekad ipak isplati.
Vidićeva 'Gangabanga' zabavna je i vrlo sarkastična literarna replika na hrvatsku ko je jamio, jamio je svakodnevnu zbilju.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 342, travanj 2007.)

U novom 'Vijencu' (br.346) objavljena je moja kritika zbirke 'Blog priče'.
Dakle, 10,00 kn u džep i do prvog kioska, pa provjerite je li i vaša priča među onima koje su mi se svidjele.

«Nisam dovoljno volio novac da bih ostao s njom, žudio sam za slobodom. Spetljao sam se s jednom djevojkom koja je mogla podnijeti moju ružnoću, koja je čak i uživala ljubeći mi ožiljke, smatrajući da su prekrasni, smežurani kao koža na čmaru. Razmnožili smo se, odgajali smo djecu u siromašnoj četvrti u kojoj su se naučila tući i krasti. Nikada nismo dignuli ruku na njih, no oni su nas tukli šakama i nogama, a ponekad bi nas znali poprskati Žavelovom vodom. Prostituirali su svoju suviše mladu sestru čije tijelo to nije moglo izdržati, primoravali su je da se pretvara, da svoje urlike i svoju bol pretvori u uzdahe i zadovoljstvo. Prema mišljenju moje žene, to je dijete je bilo toliko nepodnošljivo prvih mjeseci svoga života da je sada samo plaćalo svoj negdašnji noćni plač.

Moj stariji sin bio je provalnik, otišao sam s novcem koji je gomilao u svom skrovištu. Kasnije sam saznao da ga je iz pištolja ubio noćni čuvar i da se njegov brat, u nadi da će umanjiti svoj strah od uhićenja zbog jedne sitne pljačke farmaceutskih proizvoda, upleo u nešto i umro. Što se tiče njihove sestre, ona je umrla od sepse nakon snošaja s klijentom koji je loše završio. Moja je žena, ne znajući više što bi sama sa sobom, plesala dan i noć tjedan dana u praznome stanu dok joj srce nije popustilo».

Jauffretov je rukopis fascinantno bridak, ledeno sarkastičan, gdješto i krajnje brutalan, a ujedno elegantan, izrazito domišljat i duhovit. Stvorio je jedinstvenu proznu formulu, koja će nesumnjivo ostaviti bez daha i hrvatskog čitatelja.

***

Regis Jauffret rođen 1955. godine u Marseilleu, jedan je od najintrigantnijih francuskih pisaca današnjice. Nakon desetak objavljenih djela, proslavio se romanom «Univers, univers», koji je 2003. nagrađen prestižnom Prix Decembre. Godine 2005. objavljuje roman «Asiles de fous» (Umobolnice), za koji dobiva nagradu Prix Femina, a 2006. provokativni kratki roman «Autobiografija» (Autobiographie). Ove je godine objavio golemo djelo «Microfictions» (Mikrofikcije), zbirku od 500 kratkih tekstova, koja mu je već u prvim mjesecima donijela Grand Prix de l'Humour Noir (nagrada za crni humor) i Prix du Livre France Culture - Telerama.

Od 7. - 9. lipnja 2007. na poziv Društva slovenskih pisateljev a u okviru godišnje međunarodne razmjene pisaca, u Sloveniji će uzvratno gostovati članovi HDP-a Vlado Bulić, Zvonko Kovač, Zvonimir Mrkonjić, Nenad Popović i Đermano Senjanović koji će u Sloveniji imati četiri nastupa, u Ljubljani i u Velenju (u okviru festivala Herbertsteinski susreti).

Raspored nastupa ovdje

Nedavno su u HDP-u i na FF-u u Zagrebu gostovali Mate Dolenc, Goran Gluvič, Miha Mazzini i Lucija Stupica.

Miroslav Šicel ovogodišnji je dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.
Laureat je za Vjesnik rekao mnogoštošta o hrvatskoj književnoj kritici i stanju na domaćoj književnoj sceni - razgovarala Lada Žigo, intervju dostupan na ovome linku

U Crikvenici će se od 7. do 10. lipnja održati šesti Jadranski književni susreti. Susrete već tradicionalno organiziraju Narodna knjižnica i čitaonica Crikvenica i Društvo hrvatskih književnika Zagreb, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

U četvrtak, 7. lipnja, održat će se predstavljanje knjige 'Mirakul zvan ljubav' književnice Ljerke Car-Matutinović. Gosti večeri bit će šansonijerka i glumica Kostadinka Velkovska i pijanist Toni Eterović. Susret će se održati u Atriju Hotela 'International' u 20,30 sati.

U petak, 8. lipnja, u Gradskoj će se vijećnici, s početkom u 20 sati, održati večer hrvatskih književnika na kojoj će sudjelovati Ljerka Car-Matutinović, Lana Derkač, Dubravko Jelačić Bužimski, Kazimir Klarić, Alojz Majetić, Laura Marchig, Sanja Pilić, Višnja Stahuljak, Ljubomir Stefanović i Davor Šalat. Gost večeri bit će ženska klapa 'Kirice' KUD-a 'Dr. Antun Barac' iz Grižana.

U povodu izlaska zbirke priča 'Ništa sljezove boje', za Booksin portal je s novinarom i književnikom Ivicom Đikićem razgovarala Miljenka Buljević.

Intervju dostupan na ovome linku

"Riječi" 1-3/2007.
časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak
glavni i odgovorni urednik Slavko Jendričko

TEMA
Žarko Paić: Muzej nepokornosti
PROZA
Pavao Pavličić: Naručena priča
Alojz Majetić: Ernest Heidegger, svjetski prvak u skakanju u kontejnere
Rade Jarak: Mračna godina
Vesna Biga: Tri priče
Krešimir Pintarić: Svakog nešto smeta
Ana Snježana Bilić: Grupa 47
Heinrich Böll: U kavezu
Uwe Johnson: Uzaludni razgovor sa V.K.
Siegfried Lenz: Doktor za zabavu
Martin Walser: Avion iznad kuće
Gabriele Wohmann: Gost zabunom
Ljudmila Ulickaja: Dvije priče
Ljudmila Stefanovna Petruševskaja: Tri priče
Viktorija Samojlovna Tokareva: Tri priče
DRAMA
Boris B. Hrovat: Čovjek je rođen živjeti u slobodi
Carlo Goldoni: Grubijani
ESEJ
Milorad Stojević: Od pjesničke ekspozitornosti do njene transgresije
Goran Rem: Medijski citatni i ideologijski pseudopolemični Slavko Jendričko
Miloš Đurđević: Jezik u poetici Slavka Jendrička
Sanjin Sorel i Kristina Posilović: Antropološko pjesništvo
Branimir Donat: Portret Zdravka Brajkovića
Petra Sigur: Dosje: Zoran Ferić
IZBOR
Miloš Đrđević: Kritičko čitanje jednog dijela recentne hrvatske poezije
POEZIJA
Milorad Stojević: Zašto su moje noge odvojene od mene ?
Milko Valent: Sjajilo za oči
Romeo Mihaljević: Disco inferno
Ivana Šojat-Kuči: Kada jedem naranču
Nataša Nježić: Jednina unikatne zvijezde
Carolyn Forché: Okupljanje pleména
SLIKARSTVO
Ivica Župan: Posvećenik ispražnjenosti i odsutnosti
POVIJEST
Hrvoje Klasić: Djelatnost Matice hrvatske na području grada Siska tijekom hrvatskog proljeća
Mladen Kuhar: Promjene u sociodemografskoj strukturi stanovništa od 1961. do 1971.
KRITIKA
Ivica Župan: Primjeri stvaralačke slobode i lucidnosti
Tonko Maroević: Posavski tijek, posavski svijet ...
Andrea Feldman: Povijest svakodnevice
Darija Žilić: Kritičarev obzor

U ruci držite istinitu priču o Kati K. Kate je junakinja noći s petka na subotu, praznih ulica Budimpešte u svitanje, sporih, nesuvislih dana kada u vremenu između 9 i 5 u njezinu životu nema žive duše, a gorljiva životna pitanja uzimaju danak radnome stažu. U biznis-suknji, napudrana i opskrbljena samopuzdanjem, Kate obilazi lovce na talente, direktore, direktorčiće i dospijeva do pozicije trenerice komunikacija kraljevima cesta, vozačima kamiona.
Ustaljena, dugogodišnja veza s Marcijem je guši. Željna je uzbuđenja i ljubavnog zanosa. Da nije problem u Kati?! Ponaša se poput majke Tereze, kao da želi spasiti svakog muškarca koji joj se nađe na putu. Zaustavite Majku Terezu!

Godine 1998. pojavila se prva knjiga Zsuzse Racz «Ljubav prema drogi», koja čitatelju tjera suze na oči. Nakon te knjige autorica je odlučila napisati roman uz koji će čitatelji umirati od smijeha.
Dinamično, duhovito i vrckavo pisana, ova knjiga je požnjela nevjerojatan uspjeh i oduševljenje kod mađarskog čitateljstva, a godinu dana po knjižnoj euforiji, na velikim je platnima zasjao i film 'Zaustavite Majku Terezu!'

Zsuzsa Rácz rođena je 1972. godine u Miskolcu. Od početka studija živi i radi u Budimpešti. Karijeru je započela kao urednica i novinarka na Mađarskom radiju, a već deset godina djeluje kao slobodni novinar u različitim medijima. Svoju prvu knjigu, «Ljubav prema drogi» (Kabitoszeretet), napisala je 1998. godine, u sklopu projekta Razmjena iskustva, koji za cilj ima prevenciju ovisnosti o drogi i sprovodi se po mađarskim srednjim školama. Godine 2002. napisala je roman «Zaustavite Majku Terezu!».

U nedjelju je otvoren novi Festival europske kratke priče.
Ove godine festival će se održavati u Zagrebu i Splitu od 3. do 8. lipnja na više lokacija.
Na programu su predstavljanja knjiga i druženja te razgovori s autorima.

Na ovome linku dostupan je cjelovit program događanja

6. lipnja 2007. u 20 sati,
u Međunarodnom centru, Dubrovnik
HDP u suradnji sa Maticom hrvatskom,
organizira
promociju zbirke pjesama
Luke Paljetka 'Crna kronika'
(HDP, Durieux, Zagreb 2006.)

Sudjelovat će:
Luko Paljetak,
Miloš Đurđević (urednik),
Jadranka Pintarić,
Seid Serdarević
i Suad Ahmetović (novinar iz Dubrovnika).

Hrvatska književnica Maja Gjerek dobila je prvu nagradu na međunarodnome festivalu poezije 'Slavenski zagrljaj', održanom u bugarskom gradu Varni.

Nagrada koju dodjeljuje Udruženje pisaca Bugarske sastoji se od diplome i medalje Krilato nalivpero. Poezija Maje Gjerek bit će prevedena na bugarski jezik i objavljena u knjizi na 200 stranica.

Međunarodni festival poezije 'Slavenski zagrljaj' održan je od 21. do 28. svibnja, a na festivalu su sudjelovali pjesnici iz Rusije, Slovenije, Poljske, Srbije, Makedonije, Hrvatske i Bugarske.

Maja Gjerek (Koprivnica, 1961.) objavila je 22 knjige pjesama, romana te knjiga pripovijedaka za djecu skupa sa svojom majkom. Pjesme Maje Gjerek uvrštene su u antologije pjesama na španjolskom, francuskom, engleskom, poljskom i makedonskom jeziku. Dobitnica je Zlatne medalje, međunarodne nagrade zemalja Alpe-Jadran 1999., za roman za djecu 'Bijeli dimnjačar', koji je napisala zajedno sa svojom majkom Anicom Gjerek
Izvor: Culturenet.hr

******

Hrvatski književnik Miro Gavran dobio je specijalnu nagradu za roman "Profesorica iz snova" na "Međunarodnom festivalu književnosti za djecu i mlade" u Sofiji.

Na Festivalu u Sofiji koji se održavao od 28. svibnja do 1. lipnja sudjelovali su autori iz deset zemalja, a održan je pod pokroviteljstvom "Kulturnog programa 2000 Europske Unije".

Nagradu Miri Gavranu je na prigodnoj svečanosti 1. lipnja uručila predsjednica peteročlanog međunarodnog žirija Karin Haller iz Austrije, naglasivši u obrazloženju da "Gavran u svome romanu vješto spaja humor s dinamičnom akcijom gradeći psihološki portret suvremene mlade generacije".

Izvor : Večernji list

Litteris poziva

na predstavljanje
knjige poezije

DRAŽENA KATUNARIĆA
'Lira/Delirij'

u utorak, 5. lipnja u 19 sati
u Knjižnici Marije Jurić Zagorke
Krvavi most 2

gosti:

Tea Benčić Rimay
Branko Maleš
Zvonimir Mrkonjić
Dražen Katunarić

poeziju govori
Nebojša Borojević

Pozornijim pratiteljima domaće književne periodike ime Neve Lukić sigurno nije nepoznato. O svojoj poeziji i prozi, književnim i inim afinitetima, te još o mnogočemu Neva je razgovarala s R. Jarkom za Knjigomat .

Zbirka pjesama u prozi "Danijel", sadržava niz malih pjesničkih slika, što u gotovo stripovskom nizu portretiraju jednu fiktivnu osobu – Danijela. Prvotno se čini da je Daniel neki Kaspar Hauser koji otkriva svoju tragikomičnu svakodnevicu i sebe u njoj, te beskorisne okolnosti svog života, ili pak neki "Švejk", što se skriva i prikriva u vlastitim paradoksima, da bi mogao mirno živjeti na ovom svijetu. Ali tko god da taj (imaginarni) Danijel jest, živ je i dojmljiv, poput portreta, gotovo stvaran. Danijel je junak koji vodi svog autora, onako kako on hoće i gdje je njemu drago. Pažljivijim čitanjem malih, gotovo anegdotalnih fragmenata, uočava se dublje djelovanje pozadine onog što bi u svojoj srži mogao biti Danijel, odnosno njegova egzistencijalna bit. Njegova autorica, intelektualnom pjesničkom alkemijom uspjela je Danijela oblikovati u estetski izraz svih onih općih egzistencijalnih peripetija kojima podliježu svi ljudi, lirskim i dramatičnim, naoko presudnim, intimno prevažnima.
Prozno-pjesnički portret Danijela, njegove fiktivne osobnosti, bolje od bilo koje druge literarne forme pogađa bit osobnosti, njenu paradoksalnost.
Čitajući prozno-pjesničke fragmente "Danijel" ulazimo u onu alkemijsku stvarnost koja se svodi na to da što pozornije i ustrajnije promatramo život (u ovom slučaju Danijelov) to bolje shvaćamo da stvarnost ne odgovara mišljenju koje svi imamo o njoj.

Tea Benčić Rimay (rođ. 1956.) dr.doc. godinama prati suvremenu hrvatsku poeziju recenzijama, kritikama i esejima u hrvatskim književnim časopisima: Forum (HAZU), Književna republika (HDP), Europski glasnik , The Bridge, Relations, Vijenac (Matica hrvatska), Tvrđa, Slobodna Dalmacija; te surađuje s programima za kulturu Radio Zagreba (Prvi program HR-a: Kutija od slova, Treći program: Poezija naglas).
Do sada je objavila devet knjiga – eseja, studija, književno-kritičkih tekstova: Zidovi i zvijezde (Semantička suglasja Slavka Mihalića), HSLN, Zagreb 1997. Pjesma u prozi (poetika i primjeri); Tipex, Zagreb 1998. Čuvari književnog nasljeđa, 1999. Tipex, Zagreb 1999. Pjesme u prozoru, DHK, Zagreb 2000. Reci mi kakav ti je svijet, reći ću ti kakav si pjesnik, Tipex, Zagreb 2002. Sipine kosti, Ceres, Zagreb 2003, Um na mjesec putuje (Litteris 2005), Sipine osti (Jutro poezije, 2005). I bude šuma (mala studija poezije žena), Altagama, Zagreb 2005., Od gramatike i lingvistike do poetike i stilistike, Visoka učiteljska škola u Petrinji, 2005. (u tisku).

1. NAGRADA 2000,00 KN
2. NAGRADA 1500,00 KN
3. NAGRADA 1000,00 KN


- Na natječaju mogu sudjelovati svi državljani Republike Hrvatske.
- Prosudbeno povjerenstvo prima po jedan rad od svakog autora.
- Radovi ne smiju biti duži od 5 kartica teksta i ne smiju biti uzeti kao dio iz dužeg proznog djela.
- Priče moraju biti napisane na hrvatskom jeziku i ne smiju biti objavljene.
- Radovi se šalju u tri istovjetna primjerka kuvertirano pod šifrom s rješenjem šifre u zasebnoj zatvorenoj kuverti, koja mora sadržavati: ime i prezime, adresu, JMBG, broj žiro-računa i broj telefona autora.
- Radovi se šalju na adresu "Književni krug" Karlovac, za natječaj, Banjavčićeva 8, 47000 Karlovac
- Natječaj ostaje otvoren od 1. lipnja 2007. godine do 31. listopada 2007. godine.
- Izabrani i nagrađeni radovi bit će objavljeni.
- Sve ostale informacije na http://www.geocities.com/knjizevnikrug/natjecaj.html

KRITIKA : razni autori - 'Slobodni udarac, nogometne priče' (Fraktura, 2006.)

S obzirom na neuvjerljivo prošloljetno igračko izdanje naše nacionalne nogometne vrste, valja reći da su se domaći izdavači za nogometno svjetsko prvenstvo u Njemačkoj mnogo bolje pripremili od Kranjčara i njegovih razmaženih krivonogih vedeta. Naime, neposredno uoči nogoloptačkoga Mundijala na police knjižara dospio je cijeli niz prigodnih naslova koji tematiziraju tzv. najvažniju sporednu stvar na svijetu, kojoj Igor Mandić primjerice pomalo podrugljivo odriče sportsku odrednicu opisujući nogomet kao igru. Premda su neke od tih knjiga vrlo zanimljive — poput Darvasijeve 'Tajne svjetske reprezentacije' i Esterhazyjeve 'Njemačke u šesnaestercu' — ipak su to sve odreda prijevodni naslovi. Zato se urednik zaprešićke Frakture, Seid Serdarević, potrudio sastaviti domaću književnu reprezentaciju, koja je u povodu svjetskog prvenstva u Njemačkoj napisala novih jedanaest nogometnih pripovjedaka, ukoričenih u zbirku nazvanu 'Slobodni udarac'.

Jedan od zastupljenih autora, Boris Beck, u priči pisanoj iz perspektive nogometnoga trenera, razradio je novu vrstu nogometne igre u kojoj su u ekipi jednako zastupljena oba spola, s time da lopta naizmjenično mora ići od žene muškarcu i obratno, pri čemu žene igraju rukom, a muškići nogama. Povodeći se možda i tom zamisli, urednik zbirke u svoju literarnu ekipu uvrstio je i dvije spisateljice, Julijanu Matanović i Milanu Vuković Runjić, čijim je pričama dodijelio počasna mjesta u knjizi — uvodno i zaključno. Zbirku tako otvara vrlo dobra priča Julijane Matanović, dvosmisleno naslovljena Udarac u psihu, u kojoj autorica na sebi svojstven i prepoznatljiv način, uz mnogo autobiografskih, ali i metafikcijskih elemenata, govori o djevojci čije su odrastanje u slavonskoj provinciji bitno obilježili ljubav prema nogometu i — jedno iskrivljeno zrcalo. Milana Vuković Runjić na neki način također piše o sebi, jer u ironijom obilježenoj priči o piscu koji nakon smrti priželjkuje reinkarnaciju u nogometaša ona duhovito progovara o nezavidnu statusu pisaca u našem društvu. Baš kao prethodne dvije kolegice, i njihovo muško literarno društvo piše na način već nam dobro poznat iz njihova prethodnog opusa. Tako je Borivoj Radaković ponovno vrlo anarhoidno raspoložen u priči koja kritički progovara o izrabljivačkom odnosu spram igračkoga kadra, a koji pak podrazumijeva neupitnu odanost naciji i treneru, na štetu vlastite obitelji, pri čemu prevratnički, buntovni autorov senzibilitet do izražaja dolazi u neočekivanom završnom fabularnom obratu. Mraović i Pavičić također su ostali vjerni omiljenoj tematici, pa prvi putem kvartovske priče o klađenju zapravo, dakako — piše o seksu, a o čemu bi drugome Pavičić negoli — o politici i socijali. No, Simo je pritom barem duhovit i suvremen, dok je Jura nažalost samo dosadnjikav i predvidljiv.

Jedna od najuspjelijih priča svakako je Dežulovićeva, dijaloški koncipirana Bijela točka, koja uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i klađenju, ali i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produlji mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete — homo ludens. Mračnih strana nogometa i uz njega srasle kriminalne sredine dotiče se i Gordan Nuhanović, koji priču o nepravedno dosuđenu jedanaestercu koji dovodi do uličnih borbi i prave male pučističke pobune pretvara u metaforičan iskaz otpora centralizaciji društva i ekonomskog drobljenja provincije.
Ferencu Puskásu i njegovoj tzv. lakoj konjici — nepobjedivoj mađarskoj reprezentaciji iz pedesetih godina, priče su posvetili Delimir Rešicki i Goran Tribuson. No, dok drugi ponovno piše iz svoga više puta uspješno prokušana, iskošena humorno-autobiografskog rakursa, osobnu povijest pritom na komičan način povezujući s onom zajedničkom, generacijskom, Rešicki je mnogo sjetnijeg, melankoličnog raspoloženja u poetskoj, ganutljivoj lirskoj evokaciji nesretnih sudbina obilježenih političkim previranjima i neizvjesnošću. Ipak, ono što je obojici zajedničko i što ih neraskidivo spaja neizmjerno je divljenje spram gracioznosti igre mađarske Lake konjice, tog »nogometnog božanskog lahora«, predvođena nezaboravnim »galopirajućim majorom« — Ferencom Puskasom.

Za kraj je još ostao, nogometnim rječnikom rečeno, neobranjiv zgoditak zbirke — izvrsna priča Finale, u kojoj Svjetlan Lacko Vidulić, na lucidan i inteligentan način, dobro nam poznat iz njegovih nagrađenih Muka Mikulinih, uz pregršt književnih citata, verbalnih igrarija i diskurzivnih varijacija te uz obilnu dozu ironije i društvene kritičnosti beletrizira posve konkretan, nesretan događaj iz stvarnoga života, poznat nam s novinskih stranica crne kronike, u kojemu se nogomet na tragičan način pokazao doslovno »većim i važnijim od života«, posredno uzrokujući smrt trudnice.

'Slobodni udarac' solidna je zbirka priča duboko uronjenih u lokalnu, aktualnu društvenu zbilju te prema njoj kritički usmjerenih, i svakako svjedoči o dobru trenutnom stanju domaće prozne scene te dobroj uigranosti i kondiciji njezinih prvotimaca.

(napisao Božidar Alajbegović , prosinca 2006.
objavljenio u Vijencu, broj 336, siječanj 2007.)

Deset priča, deset proznih dragulja u Bakakaju otkriva fascinantan svijet koji je stvorio Witold Gombrowicz, jedan od najvažnijih i najboljih pisaca dvadesetog stoljeća.
U bizarnim, fantastičnim i komičnim pripovijetkama njegovi likovi postaju amblematski ljudi modernog doba, koji sanjaju, putuju, luduju. Bakakaj, ulica u kojoj je Witold Gombrowicz živio u Buenos Airesu, predstavlja djevojke i muškarce iz susjedstva u teatru svakodnevnog apsurda u kojem su moguće i najfantastičnije misli i događaji.

Pročitati ovu knjigu znači pridružiti se onome malenom broju ljudi koji su još u stanju doživjeti strast i začudnost. Jedan od najvećih pisaca našeg stoljeća.
Milan Kundera

Oduvijek sam bio odan izvanrednim romanima Witolda Gombrowicza - velikoga poljskog pisca, koji je najveći dio svoga kreativnog života proveo u egzilu u Argentini - istinske legende među latinskoameričkim piscima. Njegove su kratke priče remek-djela apsurda, fantastične a ipak utemeljene na zastrašujućoj suvislosti, još jedan tour de force jednoga od najčudesnijih pisaca dvadesetog stoljeća.
Ariel Dorfman

Ove raskošne priče, tako zapanjujuće svježe, tako pune životnosti i tako divlje maštovite, pravi su užitak.
Alastair Reid

Štovani čitatelji i suradnici Knjigomata,
Knjigomat broj 1-2 (razdoblje listopad 2004. – studeni 2006.) izašao je iz tiska. Na 304 stranice velikog, kvadratastog, formata, na papiru veće gramaže. Uskoro ga očekujemo u distribuciji.
Donosimo uvod tiskanog izdanja :


Poštovani čitatelji,
prije nego što krenete čitati potreban je jedan kraći uvod kako bi se objasnile neke stvari nužne za pokretanje i izgled Knjigomata. Dakle, Knjigomat je virtualni časopis za književnost, pokrenut na internetu, a ovo je njegovo prvo ukoričeno, «materijalno» izdanje. Broj jedan obuhvaća razdoblje od prve dvije godine, i to od samog početka u studenom 2004. do zaključno sa studenim 2006. U tom razdoblju na Knjigomatu je svoje tekstove objavilo osamdesetak autora iz više zemalja, i Knjigomat je imao više od sto tisuća posjeta samo na sadržaje, bez brojenja posjeta na glavnoj stranici.
Naravno časopis nastavlja s radom u virtualnom obliku, ulazeći u svoju treću godinu. I brojke se mijenjaju, trenutno je objavljeno oko sto autora, a ulaske na sadržaje sve teže je prebrojiti (vrlo vjerojatno bliže se brojci od dvjesto tisuća).

Kod priređivanja tekstova, moralo se odustati od prvobitnog plana, da će u tiskanom izdanju biti objavljeni svi autori, makar i sa izborom vlastitih tekstova. Zbog stjecaja okolnosti, moralo se odustati od tog plana, tako da smo – pored naše volje – morali zbog skučenosti prostora napraviti redukciju. U sadržajima ispred svakog tematskog bloka, oni prilozi koji su izostavljeni ipak su tiskani u kurzivu, tako da ih zainteresirani čitatelji mogu pronaći na našoj web stranici.

I još nešto o uređivačkoj politici Knjigomata (koja je možda trebala biti na prvom mjestu ovog uvoda). Dakle, Knjigomat nipošto nije običan književni časopis. On je nastao pored svih struja na književnoj sceni. Tekstovi u rubrikama «esej», «kritika» i «interview» često su bili u suprotnosti s onim što govore mainstream hrvatski kritičari i pisci, dapače. Knjigomat je uporno gurao svoje viđenje stvari. Potisnuti na marginu, logikom palanke i načelom zaborava, ignoramus et ignorabimus, grupica auora koja je sebe oduvijek smatrala mainstreamom, odjednom se našla u poziciji autsajdera. Prihvatili smo tu nametnutu poziciju kao nešto što nam pripada, jednako kao i mainstream. I ta nam je pozicija dala jednu dodatnu dimenziju. Tražili smo novi, u ovom trenutku vrlo čudan glas. To je i za nas bila avantura, put u nepoznato. Rezultat je, bar za sad, pomalo nadrealan.
Budući da se zbog brzine objavljivanja – što neće ostati bez posljedica na književno stvaranje – na internetu dogodio bum mladih autora, jer se u ovome posredniku dogodila zaista prava demokratizacija medija – bili smo zatrpani tekstovima mladih. Objavljivali smo i objavljivali, začuđeni tom eksplozijom slobode.

U ime uredništa, srdačno vaš
Rade Jarak

Podsjećam, sutra s početkom u 16 sati na trećem programu Hrvatskog radija bit će emitirana emisija Bibliovizor, a u sklopu nje bit će objavljena moja kritika zbirke 'Blog priče'.

Zastupljeni autori, pronađite frekvenciju i oslušnite, možda čujete koju lijepu upravo o vašoj priči (a možda i ne :-) ).