KRITIKA : Nada Gašić - 'Mirna ulica, drvored' (Algoritam, 2007.)

Ime Nade Gašić, dosad nam poznato sa prvih unutrašnjih, impresumskih stranica brojnih knjiga – ta je 50-godišnja Zagrepčanka cijenjena prevoditeljica i urednica mnogih izdanja – sada je dospjelo i na korice jedne knjige. Nada je Gašić naime napisala roman ‘Mirna ulica, drvored’ kojemu je priličnu medijsku pozornost priskrbila činjenica da je objavljen kao prvi naslov iz nove edicije KaLibar koju nakon prelaska iz AGM-a u Algoritam uređuje najuspješniji (s obzirom na naklade i nagrade) hrvatski književni urednik Kruno Lokotar.

Ulica iz naslova, budući da se radi o kriminalističkom romanu, mirnom ne ostaje zadugo; radnja je smještena u 14 kolovoških dana 2003. godine – prema metereološkim statistikama, najtoplijih u zadnjih 35 godina – i prati satanare jedne zagrebačke ulice u blizini Kvaternikova trga koja postaje poprištem niza zločina. Točnije, tri ubojstva i jednog samoubojstva. Autorica roman strukturira kombinacijom neutralnih iskaza tzv. sveprisutnog pripovjedača i izmjenama subjektivnih motrišta troje (Viktor, Daša i Alija) iz široke lepeze od ukupno četrnaest stanara koji imaju manju ili veću ulogu u fabuli. Karakterizacija je provedena uglavnom putem dijaloga, iako se i iz pojedinih postupaka likova o njima uspijeva mnogo toga saznati, a premda su vrlo brojni, gotovo su svi uvjerljivo ocrtani, osim lika doktorice koja je nedovoljno fabularno iskorištena te je njezin lik ostao nejasan i nedorečen. Prigovor slijedi i previše sramežljivom pristupu homoseksualnom paru, čiji odnos nepotrebno ostaje na naznakama i slutnjama, uslijed čega likovi gube na uvjerljivosti.

Svi su likovi odreda srednje i starije, tzv. treće dobi, što nije nimalo slučajno. Takav je odabir naime u funkciji kritičnosti, što je temeljni motivacijski okidač gotovo svih domaćih krimića – pa tako i ovog - objavljenih zadnjih 10-15 godina. No ovoga puta se na devijacije ne ukazuje, jer su one već opće mjesto - kako književnosti tako i stvarnosti – nego autorica upozorava na posljedice koje je življenje u devijantnim, kriznim, tranzicijskim vremenima ostavilo na ljudskim dušama i ponašanju. Otud i već apostrofiran autoričin odnos prepun razumijevanja i suosjećanja spram svojih, licemjerjem i malograđanštinom zaraženih likova treće dobi, inače vjerovatno najvećih žrtvi nesretnih devedesetih, bez izgleda i vremena uostalom, za tzv. bolje sutra.

Autorica je vrlo vješta u dočaravanju atmosfere, što se nadaje i najistaknutijom značajkom rukopisa, a ta nesnosna vrućina, sparina, zagušljivost i vonj kojima su stanari (ne)mirne naslovne ulice viktimizirani, osim kao posredni i djelomični katalizatori događanja, imaju i metaforičku funkciju, ponovo u smislu posljedičnog kažnjavanja čovjeka i njegovih postupaka. Istina, hipertrofija ugođaja depresivnosti i učestale repeticije njegova dočaravanja na trenutke postaju kontraproduktivnima, što autorica nanosima suptilne ironije nastoji, a većinom i uspijeva, ublažiti (iako u slučaju prikrivenog zločina Fočekovih, unatoč efektnosti te sekvence, rukopis ipak poprima obilježja karikaturalnosti i groteske, što je u osjetnom nesuglasju s dotad uspostavljenim ozračjem).

Osim izmjenama pripovjednih perspektiva, strukturu romana autorica usložnjava i kolažnom kombinatorikom različitih grafičkih i diskurzivnih oblika i narativnih postupaka. Dnevnički su zapisi pritom vješto i funkcionalno iskorišteni, ali su opisi Viktorovih snova posve suvišni (osim u smislu autorske stilske vježbe), kao što je i nepotrebna tolika uporaba podebljanih slova i kurziva, čime se sasvim nepotrebno naglašava artificijelnost ali i razara dojam autentičnosti postignut simpatičnim i vrlo dojmljivim korištenjem purgerskog kajkavskog žargona. Anatomiju rukopisna tkiva autorica vješto nadograđuje i SMS porukama, razglednicama, dijalozima pisanim u formi drame, policijskim zapisnicima i obdukcijskim izvješćima te brojnim crtežima, funkcionalno se i vješto koristeći svim tim elementima, a kako vrlo inventivan i originalan rasplet otkriva, neki od njih u sebi kriju i ključ razriješenja potrage za ubojicom.
Iako se ipak ne radi o remek-djelu, kakvim ga je Algoritmova marketinška mašinerija nastojala prikazati, ‘Mirna ulica, drvored’ svakako spada među dojmljivije novije domaće romaneskne prvijence.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 347, lipanj 2007.)