KRITIKA : Ivan Vidić - 'Gangabanga' (AGM, Zagreb, 2006.)

Hrvatsku književnu situaciju s početka dvijetisućitih bitno su obilježili prvi prozni pokušaji dotadašnjih pjesnika, a 2006. pamtit će se, između ostaloga, i po romanesknim prvijencima autora koje smo dotad poznavali kao vrsne dramatičare. Tako nas je početkom prošle godine Ivana Sajko vrlo ugodno iznenadila romanom Rio bar, a pred sam kraj godine na police knjižara dospio je prvi roman još jednoga dramskog pisca, Ivana Vidića.

»Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem«, riječi su Ivane Sajko iz jednog intervjua, a nakon čitanja Vidićeva romana 'Gangabanga' iste bi se riječi mogle pripisati i njemu, uz jednu malu, ali znakovitu razliku. Vidić nije ništa manje buntovan od svoje šest godina mlađe kolegice, ali njegova buntovnička radikalnost ipak ostaje na razini sadržaja i teme, dok Ivana Sajko, osim tematski, svoj aktivizam artikulira i strukturalno, na planu forme, a to čini posezanjem za žanrovskim hibridima i kombiniranjem različitih autorskih postupaka i pripovjednih modela kako bi otklonom od jednoličnosti i ustaljenih modela naglasila svoj otpor protiv svakog ukalupljivanja i stege.

Ivan Vidić, slično kao Mujičić Artnam u romanu 'Pet litara benzina', za nosećega protagonista uzima bivšega branitelja kojemu je, narodski rečeno, puna kapa i koji odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. No, dok Artnamov antijunak uzročnike sveopćega zla vidi u medijima, Vidićev se urbani gerilac okomljuje na katedralu konzumerizma, trgovački centar, kojega je i sam zaposlenik (iz razloga boljeg upoznavanja neprijatelja, dakako). Predbožićno je vrijeme 2002. i potrošačka je groznica na vrhuncu, blagajna trgovačkoga centra prepuna je i idealno je vrijeme za osvetničku akciju preraspodjele društvenih sredstava — pljačkom šoping-centra oduzeti bogatima kako bi se dalo siromašnome sebi i svojoj životnoj družici. No, planiranje, priprema i sam čin pljačke tek je fabularni okvir, koji Vidić ispunjava brojnim dojmljivim i tematski vrlo raznorodnim esejističkim dionicama, koje su okosnica i zapravo, osnovni razlog postojanja njegova romana. Esejiziranje se pritom iskazuje i najosjetnijim balastom, jer prekobrojne esejističke digresije narušavaju fabularnu arhitektoniku, a čitatelj prečesto gubi pripovjednu nit.

Teško je i samo nabrojati s čime se sve Vidićev junak u tim ogledima obračunava i na koga se sve narogušio, a još je teže pronaći društveno-socijalnu devijaciju kojoj je ostao dužan! No, u svojim kritičkim opservacijama ipak je najoštriji prema primitivnom kapitalizmu na hrvatski način, razularenu konzumerizmu osiromašenoga građanstva, političkim strankama, Crkvi, medijima i globalizaciji. Pritom nimalo ne preza od vulgarnosti i psovki, politička mu korektnost nije ni u primisli, a za one ne odveć brojne slučajeve kada zagnjavi moraliziranjem, dociranjem i didaktičnošću na razini pamfleta iskupljuje se obilnim dozama duhovitosti i ironije kojom je obložen njegov bijes. Pohvaliti svakako valja i nekoliko maestralnih prikaza snomorica, snoviđenja i u Burroughsovu stilu narkoticima i alkoholom uzrokovanih fantazmagoričnih halucinacija. No, onkraj svih eksplikacija kritičnosti i verbalne erupcije nezadovoljstva, najsubverzivnija je poruka romana dana uporabom organiziranoga kriminala kao oruđa revolucionarne borbe protiv legaliziranih, korporativnih pljačkaša.
Osim na pojedine stvarne osobe i događaje iz života tranzicijske Hrvatske, Vidić se referira i na neke od svojih književnih uzora. Neskrivenim posvetama Dragoslavu Mihailoviću i Thomasu Bernhardu kao vrlo vjerojatnim literarnim liblinzima, on duhovito kontrapunktira ironiju na vlastiti račun, sprdajući se sa svojom dramom Octopussy, koja, u doba u koje je smjestio radnju svog romana, upravo započinje život na pozornici zagrebačkoga HNK. Autorova dramska popudbina, osim u vrlo uvjerljivim i životnim dijalozima, očituje se i u površnu tretiranju likova — dok se protagonist ispostavlja pukim glasnogovornikom autorovih ideja, ostalih nekoliko pobočnih likova ostaju na razini skica i nedovršenih portreta, što bi mogao biti odraz Vidićeve navade (kao pisca dramskih tekstova) da glumcu prepusti zadaću udahnjivanja osobnosti likovima.
Sam tijek pljačke odrađen je po uzoru na holivudske filmske uspješnice, što uključuje prilično traljavo izveden fabularni obrat, ali i ironijom natopljen način rješavanja problema neželjenih svjedoka i ucjenama sklonih suučesnika. Jasno, ironije nije lišena ni završna rusoovska promjena životne okoline, a cinizam i subverzija iščitavaju se i u činjenici da se zločin, kako vidimo, ponekad ipak isplati.
Vidićeva 'Gangabanga' zabavna je i vrlo sarkastična literarna replika na hrvatsku ko je jamio, jamio je svakodnevnu zbilju.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 342, travanj 2007.)