Knjiga za plažu
19.07.2012., četvrtak
Brojači krvnih zrnaca
 Zoran Pongrašić: "Čistači", roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2011. Bezrazložno, iracionalno te na totalitarnim ideologijama ili fiks-idejama utemeljeno nasilje sve je omiljenija tema hrvatskih pisaca, a ta se tema koliko se može razlučiti iz dosad objavljenih knjiga razvija u dva pravca. Prvi je praćenje glavnog lika ili grupe likova u njihovim "akcijama" s naturalističkim opisima njihova nasilničkog ponašanja koje postupno eskalira sve do ubojstva ili sličnog teškog zločina, ali bez moraliziranja i kontekstualiziranja, nasilnički likovi dominiraju, žrtve su samo statisti, i nasilnici su dakle prostrti pred nas, i mi kao čitatelji jedini smo im suci. Drugi je pravac malko složenija priča u kojoj se uz sudbine i karaktere negativaca istovremeno ili kroz povremene epizode prate i likovi žrtava (ili pripadnika iste socijalne, etničke ili supkulturne skupine kojoj pripadaju i žrtve), interakcija motrišta nasilnika i motrišta žrtve navodi na emocionalni izbor a ne više samo na dokumentarističko promatranje, iz čega dramaturški obavezno slijedi i zaslužena kazna za nasilnike. U romanu Čistači autor Zoran Pongrašić odlučio se za ovaj drugi pristup. U središtu zbivanja ovoga romana skupina je nasilnika koja sebe naziva "čistačima", a njihova je umišljena misija "čišćenje" hrvatskog bjelačkog i katoličkog društva od Cigana, odnosno Roma. Njihov je modus operandi postavljanje uličnih noćnih zamki usamljenim "pepeljugama", kako oni pogrdno zovu Rome, koje zatim brutalno premlaćuju, smatrajući da tako šalju poruku svim Ciganima u Zagrebu ili Hrvatskoj da se imaju smatrati nepoželjnim i da izvole otići iz ovog bjelačkog katoličkog "raja na zemlji". Predvodnik i ideolog ove skupine "čistača" je mladi svećenik koji je k tome i pritajeni pedofil, a njegovi su razbijači svi odreda - vrlo dvojbeni "arijevci": jednome je otac srpski oficir koji je neposredno pred rat prebjegao na drugu stranu, drugi živi s majkom i poočimom muslimanom, ali saznaje da mu je pravi otac zapravo Ciganin, a treći je policajac Dalmatinac, iz oba razloga neomiljen među svojim purgerskim nasilničkim prijateljima. Ovakva postava noćnih progonitelja uglavnom bespomoćnih žrtava, naravno ni po čemu krivih osim po tome što postoje i po tumačenju tih zadojenih nasilnika zagađuju svijet za čije su čuvanje kao oni zaduženi već je dovoljno groteskna ili apsurdna postavka sama po sebi, no paralelno teče i druga priča. Ambiciozna TV- novinarka djelomice romskog podrijetla pokreće akciju društvenog osvješćivanja prema romskom pitanju, promiče društvenu integraciju Roma i nalazi pozitivne primjere, ali izvještava i o netrpeljivosti prema Romima, pritom u svojim istraživanjima naišavši baš na žrtve gore spomenute noćne čistačke četvorke. Naravno da nizom sasvim slučajnih okolnosti dolazi do interakcija između te dvije priče, no nimalo očekivano tragičan kraj romana stavlja konačnu točku na sudbinski apsurd kojega je bezumno nasilje neminovni pokretač. Vrlo je zanimljive motive isprepleo Pongrašić u ovome svome romanu, upozorio je, ukazao, i sasvim opravdano ruglu izvrnuo mnoge lažne svetinje, pokazavši kako granice ljudskosti nisu u konvencionalnim simbolima i ustrojstvima, već su naprotiv puno šire. Naime, brojači tuđih krvnih zrnaca i sami ih imaju dobrano izmiješane. Propovjednici ljubavi prema bližnjemu u tajnom su životu predvodnici i inspiratori bezumnog nasilja. Najmlađi u ovoj skupini razbijača, koji još uvijek mora prednjačenjem dokazivati da je "dostojan" dodijeljene mu uloge, u sasvim drugim okolnostima ispoljava nježnu i obzirnu ljubav prema mlađem retardiranom polubratu. Zato se ipak se čini kako najvećim društvenim zlom, iz kojeg se lako izrode i druga zla s neposrednijim i vidljivijim posljedicama, na kraju ispada - licemjerje. (Objavljeno u Glasu Istre, 31. ožujka 2012.) |
Konjanik zadane riječi
 Davor Varga: "Dnevnik jednog jumfera", roman, VBZ, Zagreb, 2012. Cijeli život glavnoga junaka neobičnog imena Moris Antonovič sabijen je unutar korica ovog romana: od ranog djetinjstva pa do smrti, i još malo post mortem. U neimenovanom malom sjevernohrvatskom gradiću začinje se njegov tužan životni put, u obližnjoj se psihijatrijskoj ustanovi skončava, a između te dvije vremenske točke neravnomjerno je raspoređena tužna gomila tjeskobe, razočaranja, straha, frustracija, boli, grotesknih doživljaja koje Morisa, praunuka ruskog emigranta i jednog od anonimnijih vitezova novog vala, guraju sve dublje u glib. Ovaj bismo roman mogli okrstiti egzistencijalističko-naturalističko-filozofskim, pronaći ćemo u njemu i podosta deluzijskih i oniričkih epizoda, milijardu književnih, glazbenih i filmskih referenci (neke od njih su i zamke za mediokritete, primjerice navod o "filmovima braće Pasolini"), poneku zajedljivu opasku na društveni i politički sustav (kroz roman se provlače čak i oprečni stavovi pojedinih likova prema liku i djelu Josipa Broza Tita), dio životnog puta glavnoga junaka obilježen je i kratkotrajnom ali burnom rokerskom karijerom, no jako često će nam se, iza ponekog dovršenog poglavlja, učiniti da ovaj roman čitamo pogrešno. Ima tu naime zgodnih epizoda o odrastanju, ali nije to klasični bildungsroman; ima tu mnogo zgoda vezanih uz seksualno sazrijevanje glavnoga junaka, ali nije to ni roman za tinejdžere, čak bože sačuvaj; ima tu mnogo alkohola, mnogo seksa u želji, pokušaju ili mašti, droge (ne kod glavnog junaka, on se ne drogira već samo pije), putovanja, ali daleko je to od Bukowskog; završetak je obilježen očiglednom propašću, moralnom, tjelesnom i duševnom, ali nije to stoga ni neka naturalistička socijalna drama. Što je onda ovaj roman? Teško je reći i da je zabavan, jer čitajući neke scene, asocijacije nas vuku prema onim jačim sredstvima za čišćenje i dezinfekciju iz reklama s očajnim domaćicama. A opet, kad bih rekao da ja ovaj roman vidim kao ispovijest o neuspjeloj potrazi za pravom ljubavlju i o izjalovljenom slijeđenju vlastitih snova, ispalo bi puno banalnije i nezanimljivije nego što doista jest. Dnevnik jednog jumfera je potencijalni veliki hit, ali sa žaljenjem predviđam da će se ovaj roman tumačiti vrlo pojednostavljeno, dakle krivo. Jer, životna priča Morisa Antonoviča vrlo je složena i slojevita, i njeno dešifriranje može nas povesti prilično neočekivanim pravcima. Primjerice, u pravcu definiranja takvog Morisovog životnog stava da je bolje naškoditi sebi nego svijetu, što stoga jer je svijet u cjelini, a život kao vrijednost pogotovo, prelijep i prevrijedan da bi se itko smio usuditi ugroziti ga svojim svjesnim zlodjelom, pa čak i nemarom i nesposobnošću. U jednom od svojih političko-filozofskih promišljanja Moris nam poručuje da on nije sposoban biti "konjanik zadane riječi" zato jer sebe vrednuje kao "nakaradu i monstruma", iako takvih puno više, pa čak i vrlo aktivnih u svom zlo-djelovanju, ima "tamo negdje vani". To je jedno moguće tumačenje Morisove sudbine. Drugo će zvučati previše sladunjavo za ovako žestoku prozu kojom je opisan život glavnoga junaka: Morisova neuspjela potraga za ljubavlju, površno vidljiva u njegovim neuspjesima u ostvarenju seksualnog kontakta sa ženama, uvjetovala je njegovu egzibicionističku nekonvencionalnost s obilatom potporom u alkoholu, ali koja zapravo prikriva gotovo potresni manjak samopouzdanja i ikakvog samopoštovanja. (Objavljeno u Glasu Istre, 24. ožujka 2012.) |
Ezoterijski tobogan
 Mirjana Đurđević: "Bremasoni", roman, Laguna, Beograd, 2011. Da se o jednoj uobičajeno smrtno ozbiljnoj temi kao što je masonerija može napisati urnebesno smiješan roman, pokazala je ugledna i nagrađivana beogradska spisateljica Mirjana Đurđević romanom Bremasoni. Radnja romana smještena je u vrijeme neposredno pred Drugi svjetski rat, kada su vlasti Kraljevine Jugoslavije najavile da će zabraniti rad slobodnozidarskih organizacija. U takvom ozračju, ali i sa slutnjom velikog svjetskog sukoba, u Beogradu se sastaje Velika loža Jugoslavije s nakanom da, kako bi preduhitrila odluku vlasti, donese odluku o "samouspavljivanju" odnosno raspuštanju. Roman Bremasoni međutim nimalo i nipošto ne nastoji imati povijesno-dokumentarni štih, već autorica ovu povijesnu situaciju uzima kao polazište za dvije maštovite i sulude pretpostavke, na kojima se gradi parodična i humoristična atmosfera romana, te na kojima zapravo i počiva draž svega što u romanu slijedi. Prva je pretpostavka izuzetno domišljato zafrkavanje sa spekulativnom, mističnom i duhovnom stranom masonerije (ako je takvo što ikada i postojalo): aktivni masoni nisu samo živi uglednici iz političkog, vjerskog, kulturnog i uopće društvenog života tadašnje Kraljevine, već su to i oni odavno pokojni, pa i oni koji će svoju slavu i zasluge steći u budućim desetljećima ili možda još nisu ni rođeni. Tako će se "na radu" u Velikoj loži Jugoslavije zajedno naći i odavno pokojni Branislav Nušić, i još davnije pokojni Sima Milutinović Sarajlija, i budući slavni književnik Borislav Pekić, koji je u tadašnjoj nespekulativnoj stvarnosti tek desetgodišnji dječak; da spomenemo samo neke "bremasone" iz književnih panteona. Iako bi "braća masoni" trebala biti oličenje najodličnijih ljudskih vrlina, svi ti pisci, glazbenici, svećenici, trgovci, bankari, profesori, liječnici, političari i ostali pripadnici društvenih elita ne uspijevaju se ni u masonskoj loži odmaknuti od sasvim ovozemaljskih i općeljudskih mana i nedostataka, među kojima je taština često na prvom mjestu. Druga pretpostavka na kojoj počiva roman Bremasoni još je luđa od ove prve interdimenzionalne generacijsko-vremenske konstrukcije. Naime, dok su braća masoni sami uvjereni kako su oni tajna i utjecajna organizacija, iako o njima "čaršija" zna skoro sve, istovremeno s njima djeluje i jedna doista tajna organizacija, a to je ženska pseudomasonska loža Bratanice. One zapravo "drmaju" tamo gdje oni misle da "drmaju", Bratanice vode "kadrovsku politiku" čak i muških, dakle "jedinih pravih" masonskih loža, ispravljaju njihove greške, kompenziraju njihove slabosti, ukratko, doprinose da "spekulativni svijet" ekskluzivno muškog tajnog društva funkcionira, ili barem da muški masoni tako misle. U svom neformalnom ustrojstvu, za kojeg nikakvu višu instancu nisu morale pitati za dozvolu jer nad njima nikakve više instance zapravo nema, umjesto funkcija u muškoj masoneriji pompozno nazvanih Veliki majstor, Veliki besjednik, Veliki nadzornik i slično, Bratanice imaju Veliku tetku, Veliku metlu, Veliku alapaču, Veliku kesu i tome slično, ali kako u svojim "radovima" do obredne hijerarhije one baš jako i ne drže, tako je i taština u njih mnogo manje izražena. Zato su i efikasnije od svojih muških pandana. Ukoliko se neka od njih ne spotakne o poneko pitanje srca pa time uspori žustrinu svojih kolegica, jer se najprije treba zadovoljiti ženska znatiželja, utišati ljubomora ili izgladiti zavist pa tek onda spašavati svijet, Bratanice će u jednom jedinom danu, i još polovici sljedećeg, riješiti problem koji se za mušku braću pokazao kao preveliki izazov. Da parafraziram blurb sa zadnjih korica knjige, roman Bremasoni urnebesna je i "vratolomna vožnja niz ezoterijski tobogan" koja vas vodi ravno u srce balkanskog i europskog (malo)građanskog mentaliteta. (Objavljeno u Glasu Istre, 17. ožujka 2012.) |
Voda nepovrata
 Faruk Šehić: "Knjiga o Uni", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Rijeka jednog djetinjstva i jedne mladosti, rijeka što protiče kroz rodni grad, njene vode i njene obale, stabla i kukci, ribe i ptice, sumraci i izlasci sunca, trenutak kad naučiš plivati ili kad upecaš prvu ribu, osjećaji i dodiri koje razmjenjuješ u skrovitostima porječja, imena potoka i pritoka, jezeraca i okuka, stanja duha koja na samo tvoja tajna mjesta ideš tražiti ili produbljivati, spoznavanje života kroz rijeku i rijeke kroz život… to može biti čitav jedan roman. Ili čitav jedan život. Kada rat, međutim, zamuti vodu i zrak, kada trave i šikare zaposjednu mine, kada neki drugi ljudi koji tu ne pripadaju od ljudi koji tu pripadaju silom učine sasvim drukčije ljude, kada prirodni slijed života i smrti biljaka, kukaca, ptica i ljudi poremeti niz nasilnih smrti, prije svega ljudi, kada kuće uz obalu što također imaju imena postanu ruševine bez imena, i kada uništenje svijeta oko rijeke zaprijeti uništenjem i svijeta same rijeke, to je onda još jedan roman. I još jedan život. Ne čudi zato što je glavni junak ovog genijalnog romana Faruka Šehića podvojena ličnost. Polovica njegove ličnosti tihi je i osjećajni mladić koji uz voljenu rijeku želi nastaviti prekinuto odrastanje; drugi je prekaljeni ratnik navikao na miris baruta, plamen, krikove i dim. Prisiljeni su na suživot između istih ušiju, ali nekako se poštuju, čekaju na red jedan drugoga dok se onaj koji trenutačno vlada sviješću malo ne iživi. I žao im je, obojici, što za obojicu ima posla. Jer da nema, sve što im treba našli bi na rijeci, u knjigama, u filmovima i glazbi, koji neskrivenim obilatim asocijacijama podcrtavaju sve ono što se ružnoga događalo oko rijeke i u gradu na rijeci, gradu koji je ubijan poput njegovih ljudi. Ovaj je roman izuzetno snažna antiratna proza, jedna od najsnažnijih na nekom od nama razumljivih jezika, i osim dubokog suosjećanja prema ljudima koji su rat morali otrpjeti bez ikakve slobode izbora, u čitatelju će izazvati i osjećaj dubokog i iskonskog gađenja prema inspiratorima i pokretačima svih ratova u ljudskoj povijesti, a napose ovog posljednjeg i nama najbližeg. U romanu nema puno neposrednih ratnih motiva, ali zato ima obilje ljepote te divljenja vrijednih stanja prirode i duha za koje znamo, neminovno nam se nameće ta informacija, da je sva ta ljepota kadra u čovjeku izazvati ganuće, nepovratno ratom uništena. Ako se priroda i može s vremenom obnoviti, rat je u odanom sinu rijeke uništio sposobnost poimanja te ljepote, osim na razini nostalgičnog ali i mučnog prisjećanja kako je nekoć bilo i je li baš tako bilo ili je sjećanje traumom zapravo uljepšano. Zato pripovjedač Knjige o Uni za sebe kaže da je «hroničar nestalog, potonulog, spaljenog vremena», da je «arhivar melanholije, koliko-toliko sretan arhivar svoje prošlosti», zato on svoje pamćenje i svoje sjećanje želi upregnuti u smisao svoga poratnog postojanja evo baš ovako: «Sve ono što je zauvijek isparilo, tako sam nekad mislio, odlučio sam izgraditi riječima. Gubitak svijeta emocija iz predratne prošlosti, taj gubitak mi se uspostavio kao krajnja bol». Kad na kraju romana glavni junak naposljetku izađe pred pripovjedačevu «kameru», kad zakorači ulicama grada koji nikad više neće onakav ponovno postojati, on postaje «zaražen iznenadnom ljubavlju prema svim tim ljudima. Da je mogao, zagrlio bi cijeli horizont, zajedno s nepomičnim nebeskim tijelima». Događa se, dakle, čin vrhunskog i konačnog praštanja. Svima, osim spomenutim inspiratorima i pokretačima ratova, kojima se «dive jedino ljudi na nižem stepenu duhovne evolucije», te proklete «budale što ne vjeruju vlastitom mozgu i emocijama». Napisao Faruk Šehić, majstor sa Une. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. ožujka 2012.) |
Intimno-društvena kronika
 Slobodanka Boba Đuderija: "Marčelina", zbirka priča, Jesenski i Turk, Zagreb, 2011. Tanka granica između blogerskog posta, kratke priče, pseudoautobiografskog zapisa i kolumne već poodavno je rasplinuta. Također, već smo odavno prestali brojati knjige s tekstovima autora koji su afirmaciju stekli u elektroničkoj galaksiji, kao blogeri ili kao kolumnisti internetskih portala… Tko u našim krajevima nije pratio blogersku i internetsku književnu karijeru Splićanke šibenskih korijena, Slobodanke Bobe Đuderije, možda će je se sjetiti kao pobjednice prvog natječaja za erotsku priču s bloga vrsarskoga Casanovafesta. Tko je pak imao zadovoljstvo upoznati je tijekom tog vrsarskog nastupa, pa zatim na mreži potražiti njene tekstove, mogao se uvjeriti kako je ova autorica svoju kvalitetu izgradila na načelu "piši kao što pripovijedaš", ni više, ni manje. To je zapravo prilično težak zadatak, jer pripovjedni je govor u napisanom tekstu jedan od najartificijelnijih načina izražavanja, budući da mu napisanom nedostaje niz izražajnih sredstava koje stoje na raspolaganju kada se isti sadržaj - izgovara, od govora tijela, mimike, sjaja u očima, preko intonacije, pa sve do nehotičnih pogrešaka, poštapalica i konstrukcija koje iz pukog bontona ne želimo vidjeti napisane. Tako Boba piše: skoro jednako kao što i govori; s onom raskalašnom melodioznošću splitskog gradskog dijalekta kada treba baš tako, ili s dostojanstvom radijskog spikera kada je tako primjerenije; s pošalicama i ponekom nježnijom grubom riječi kada bi se one i u stvarnome govoru potrefile, ili s diplomatskim kalamburima i dvoznačnicama kada prigoda tako ište. Uvijek sam tvrdio da ćemo se jeziku bolje naučiti čitamo li autore koji se s njime igraju, nego one koji nastoje biti akademski smrtno ozbiljni; u Bobinoj knjizi ozbiljnost ćete pronaći samo kada se govori o smrti, ali ni tada u nekoj krajnosti. Duhovitost je, s druge strane, obavezna, čak i kad se radi o jako ozbiljnim stvarima, a ako razlog za smijeh ne izvire iz izričaja, iz načina na koji se pojedine zgode pripovijedaju, onda će nas razgaliti sama prikazana situacija, međuodnos likova i njihove interakcije, a sve su to odreda sasvim normalne i uobičajene životne situacije i detalji iz svakodnevice. Osobno inače ne vrednujem literaturu prema stupnju vjerodostojnosti navodnih autobiografskih elemenata. Na tekstove koji čak i kronološkim redom fingiraju biografsku priču nikad ne bih reagirao pitanjem autorici: "Ma je li to stvarno tako bilo?", ali znam da ima mnogo čitatelja koji rado reagiraju baš tako. Zato, ako će takve utješiti, reći ću da se u ovoj knjizi priče i zapisi nižu na "društveno-povijesnoj" vremenskoj crti od bivše države i bivšeg sustava preko rata na Balkanu pa do poraća, tranzicije i krizno-recesijske današnjice; ili pak na intimno-osobnoj vremenskoj crti kroz djetinjstvo i mladenaštvo, školovanje, rad u inozemstvu, udaju, razvod, roditeljstvo, društvenu angažiranost i borbu za vlastito mjesto pod suncem. Zato što su tako kontekstualizirane, doimaju se istovremeno i dokumentarno i anegdotalno. Možemo im i vjerovati pa u sebi graditi osobu autorice koja odgovara osobi pripovjedačice; ili ako nam je tako veći gušt - možemo se dobro zabaviti čitajući ove priče bez bavljenja ikakvim predrasudama tko je i kakav je zapravo njihov autor. Treba reći da je pripovjedačica svih ovih priča, osim što pred nas čitatelje iznosi svoj život i svoja osobna iskustva, istodobno i pronicljiv promatrač i komentator društvenih pojavnosti i trendova, pa i njih iz priče u priču prati i dokumentira, bilo to na "ideološkoj pojmovnoj crti" od socijalizma preko domoljublja i nacionalizma do pitanja univerzalnih ljudskih prava; ili na osobnijoj razini pronicanjem u najjednostavnija i istodobno najkompliciranija pitanja ljubavi, braka, seksa, međuspolnih i međugeneracijskih odnosa, obiteljskih i zavičajnih tradicija, predrasuda, stereotipa, tabua, buntovništva, konformizma, i svega drugoga što slijedi naprosto iz - života. "Sreća što je imala smisla za humor, jer oni koji ga nemaju teško mogu živjeti sa mnom u svojoj blizini", komentira pripovjedačica jedan od svojih susreta na jednom mjestu u knjizi. Takvim ljudima, sa smislom za humor, preporučujem čitanje ove knjige, jer oni bez smisla za humor prije će se prepoznati u svemu što ova knjiga, inače vrlo dobroćudno, izruguje. (Objavljeno u Glasu Istre, 03. ožujka 2012.) |
18.07.2012., srijeda
Podgrijana ljubav
 Ludwig Bauer: "Karusel", roman, Fraktura, Zagreb, 2011. Iz jedne od onih daaavnih televizijskih serija, iz vremena kad smo još imali crno-bijele televizore, pamtim izreku koja kaže da ponovljena ljubav može biti kao podgrijana sarma..., ali i kao podgrijan krumpir. Glavni junak ovog romana vraća se nakon višedesetljetnog izbivanja u domovinu, u rodni gradić, radi majčinog sprovoda i sređivanja obiteljske ostavštine, no nenadano dobiva priliku obnoviti ljubav iz djetinjstva. Zapravo, ta djetinja ljubav nije nikad bila ostvarena, bila je idealizirana, svodila se na obožavanje na daljinu, ali nikad nije bila zaboravljena, usprkos cijelom jednom potrošenom životu između prve neostvarene i druge bogomdane prilike. Ipak, druga su vremena, pa ljubav dvoje već gotovo staraca ne može biti idilična i zaludu su nade o nadoknađivanju propuštenog. Bremenita zemlja burne povijesti, koja neprestano traje i nikako da doista postane povijest, zadire i u najintimnije sfere života svih koji se zateknu u sudbonosnom srazu nezgodnog vremena i nezgodnog prostora u nezgodnim okolnostima. U vještoj pripovjedačkoj montaži romantičnih i napetih trenutaka, u čupanju ispovjednih slika iz prošlosti koje uokviruju nepoznanice u današnjici, u emocionalnom rasponu od nježnosti do mržnje, od poljupca do ubojstva, Ludwig Bauer gradi roman koji će neminovno zasjesti na poziciju literarnog orijentira ovog desetljeća. Zapravo je Karusel roman kojim Bauer nastavlja darivanje nas čitatelja vrlo osebujnom kartotekom osobnih sudbina u burnim i prijelomnim vremenima. Iako se kroz fabulu romana provlači teret više od jednog rata, s naglaskom naravno na ovom posljednjem, iako u romanu postoje "skupni" likovi, odnosno grupe zajedničkih osobina i sudbina, lako ćemo se na njih naviknuti kao na scenografiju za proživljavanja dvoje glavnih likova, muškarca i žene, i osnovni kontrapunkt uočit ćemo među njima, a ne među sukobljenim skupinama. Odnos između dvoje glavnih likova bivat će tako podlogom i za propitivanje daljih i bližih povijesnih zbivanja, za dvojbe o etičkim prioritetima te vrijednostima vlastitog spram tuđih života, te za efektna, u dramaturškom smislu, suprotstavljanja sebičnosti i društvene angažiranosti kao osobnih moralnih načela. No, povrh svega, "krovna konstrukcija", noseći ili gradivni sloj romana ipak je onaj emocionalni, u rasponu od prpošne mladenačke zaljubljenosti sve do zrelodobnog uvjerenja kako je moguće nadoknaditi pola stoljeća hladnoće i osamljenosti, zajedno sa svim kočnicama i obzirima koji i tada i sada stoje na putu ostvarenju žuđenog stapanja dviju srodnih duša. Epilog romana, kao i u nekolicini ranijih Bauerovih djela, koliko god da je apsurdan, na neki je način i jedino moguć, u njemu se stapaju neminovnosti i prokletstva ljudi i prostora, u konačnoj tragediji se ne sasvim nepredvidljivo otjelovljuje nemogućnost i same pomisli na bijeg i sigurnost. Ipak, jedan od dva u ovom romanu isprepletena života razotkriva nam se kao vrlo ispunjen, vrlo plodan, vrlo smislen, i ta spoznaja pomalo kida granicu spoznavanja o tome tko je gubitnik, a tko blažena duša, tko u budućnost odlazi ranjen, a tko je podnio žrtvu koja će mnogima donijeti dobrobit. Treba još spomenuti da se na nekoliko mjesta u romanu jako domišljato ubacuju podsjećanja na likove i motive iz Bauerova remek-djela, romana Kratka kronika porodice Weber. Kontekstualno zapravo ispada da se oba romana događaju u istom, izmišljenom ali realno zamislivom gradiću, malo postrani od glavnih događajnih tokova novije povijesti naših prostora, ali ipak dovoljno blizu i patnje i sreće kojima ta povijest može poremetiti mnoge živote. (Objavljeno u Glasu Istre, 25. veljače 2012.) |
Lolita u izbjeglištvu
 Veselin Gatalo: "Princeza od zida", BTC Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, 2010. Mostarski pisac Veselin Gatalo izvrstan je pripovjedač, njegove rečenice kao da su namijenjene slušatelju, za govorenje uživo, u nekoj prigodi u kakvoj su se odvajkada pričale priče, a ne čitatelju koji će te rečenice upijati u intimi svog mentalnog odnosa s knjigom i tekstom u njoj otisnutom. I naracija i dijalozi stilski su kod Gatala vrlo brižljivo odnjegovani, karaterizacija likova dolazi iznutra, iz onoga što oni govore i čine, a ne iz pametovanja sveznajućeg pripovjedača. Stoga kao čitatelji dijelimo iznenađenje, uzbuđenja i ushićenja kakva prolaze i sami junaci romana, preokreti se događaju bez pripreme, a akcijski dijelovi naracije i emocionalne introspekcije zbivaju se i traju u sadašnjosti, pretežno u prvom pripovjedačkom licu, s tek povremenim zalaženjima u treće. U središtu pozornosti bivši je ratnik koji bježi od rata, poznatog rata koji je harao poznatim mjestima, pa je zato i bježati od njega teže ako se neke stvari ili neki ljudi žele i dalje držati na oku. Prednost je glavnoga junaka što se usavršio u vještinama preživljavanja i samoodržanja, mana mu je što se previše uživljava u zaštitničku ulogu prema ženama s kojima mu se spaja lutalački, skrivalački ili izbjeglički životni put. Naravno da će biti frustriran kada se nađe situaciji da jedna od tih žena više pomaže njemu nego što je on njoj, iako je sprega zapravo obostrano povratna, ali on to u svojoj romantičnoj balkanskoj širokogrudnosti možda i ne primjećuje. Više se žena provlači junakovim životnim stazama, uvijek naizmjenično, nikad istodobno, osim jedne koje zapravo nema, koja je davna uspomena, izgubljena ljubav, nestala u ratnim bespućima i neizvjesnostima. To je ta Princeza iz naslova, iako neko vrijeme sumnjamo ili pretpostavljamo da ta posebna i počasna titula u srcu jednog časnog ratnika zapravo pripada nekoj drugoj. Ta druga žena zapravo je djevojčica, i ona od rata bježi, iako iz drugih razloga, a preživljava i snalazi se zahvaljujući sasvim drugim vještinama od onih ratnikovih. Njihova pomalo čudna emocionalna simbioza razvija se čak i u pravcu moguće ljubavi, iako ratnik uvijek nastoji održati pristojnu distancu, koja se rasplinjava jedino kada bi njena sigurnost bila ugrožena pa bi njegovi obrambeni porivi proradili malo žešće, i tada izvori opasnosti postaju oni koji se trebaju čuvati i bojati. No, taman kad nas je pripovijedanje o ovom čudom odnosu uvelo u zanimljiv, i emocionalno potencijalno opasan svijet odnosa svojevrsne balkanske Lolite i njenog prerano ostarjelog zaštitnika, vizura se iz temelja preokreće. Svejedno, sve do kraja romana ćemo se pitati nije li ta Lolita, s obzirom na to kako ju vidi glavni junak, moguća dostojna zamjena za izgubljenu Princezu, koliko god on sam šutio o tome? Sudbina ipak nije htjela da stvari tako krenu, jer su oni koji najviše žele i najviše su sposobni davati ponekad više od svih drugih osuđeni na osamljenost, a s druge strane, nisu navikli primati u jednakoj mjeri kao što daju, jer se u takvoj situaciji osjećaju - zarobljeni. Lolita je, naime, odlepršala dalje u neku perspektivniju razinu inače sasvim neperspektivnog izbjegličkog života, a glavnome se junaku ukazala zaštitnica, osamljena žena koja je također umjetnica u preživljavanju, a njena briga za njega, iako dolazi od srca, njemu je opterećenje i svi znamo da to neće dugo trajati. Bijeg se nastavlja u nekim drugim gradovima, zbližavanjem s nekim drugim ljudima, dogodi se zatim i nekoliko povrataka, čak se i Princeza iz daleke prošlosti odjednom pojavljuje živa i zdrava, ali umjesto smiraja, život se nastavlja novim neizvjesnostima, novim nadama, i starim pitanjima. (Objavljeno u Glasu Istre, 18. veljače 2012.) |
Ljubav u kontejneru
 Zoran Krušvar: "Zaljubljeni duhovi", VBZ, Zagreb, 2011. Nakon četiri objavljene prozne knjige fantastičnih žanrova, Zoran Krušvar odlučio je "okrenuti ploču". Njegova nova prozna zbirka ovaj je put ispunjena s 26 ljubavnih priča. Pravih ljubića, mekanih, toplih, romantičnih, uglavnom vedrih, i uglavnom s hepiendom na kraju. S ovom se knjigom Krušvar "preselio" i k puno većem izdavaču od onih što su mu dosad objavljivali SF i fantasy knjige, čak je i na korice "šišnuo" podnaslov: "komercijala priče za široke mase". Je li ovaj književno inače izuzetno nadareni Riječanin dakle napokon skužio gdje leži lova? To ćemo valjda mi skužiti po sljedećoj Krušvarovoj knjizi, a u međuvremenu možemo kroz stranice Zaljubljenih duhova dešifrirati gdje leži - ljubav. A ona se, u pričama koje kao da planski nastoje donijeti što različitije situacije i što raznovrsnije protagoniste, prostire doslovce svuda, od kontejnera za smeće do neboderskih stančića, od školskih dvorišta do sportskih igrališta, od gradskih parkova do gradskih autobusa. Uz veće ili manje poteškoće, prepreke i početna nesnalaženja, u ovim se pričama više-manje uspješno zaljubljuju i mladi i oni stariji, zanimanja te obrazovnih i socijalnih statusa od klošara do fakultetskih profesora. No da, velika većina priča je urbanog ugođaja (možda će ljubav doći i na selo u nekoj od sljedećih Krušvarovih knjiga?), politička korektnost osigurana je i nekolicinom istospolnih parova, dozu napetosti osigurat će priča o pedofilu, a kako ipak ne bi iznevjerio obožavatelje svoje fantastične proze, Krušvar je u zbirku ubacio i poneku ljubavnu priču o duhovima i vampirima. Shema svake priče je otprilike ista - na početku imamo osamljenog lika, ili dvoje osamljenih likova, koji žude za ljubavlju, događa se sudbinski susret i ljubav se rađa s perspektivom da potraje zauvijek ili "dok ih smrt ne rastavi". Ta se shema varijacijama i improvizacijama proteže kroz skoro sve zamislive segmente svakodnevnog života, ali je autor izbjegavao u priče umiješati politiku (a baš bi u zbirku lijepo legao ljubić o vezi koja se rađa između dvoje članova biračkog odbora pri kasnonoćnom tko zna koji put ponovljenom brojanju glasova, dok recimo cjelokupna hrvatska javnost čeka baš njihov izvještaj jer je dotadašnji izborni rezultat neriješen), pa čak i malo problematičnija socijalna stanja (iako zbirku otvara baš jedna socijalna priča o sakupljaču plastičnih boca po kontejnerima i dami iz najbližeg portuna). Zato, jer većina priča ima prilično "light" dramaturške postavke, i zato jer iz većine njih pršte pozitivni osjećaji i pozitivna atmosfera, priče iz ove zbirke doimaju se gotovo kao bajke, a ima među njima bajki i za mladež i za odrasle, ali prije svega za one koji vjeruju u romantičnu ljubav, u prinčeve na bijelom konju i u princeze koje doživotno opčaraju svoje odabranike idealnom ljepotom. Sve su priče vrlo kratke, od po nekoliko stranica, osim jedne koja zauzima čak tridesetak. Ta podulja priča, Nedosanjani san, odudara od svih ostalih, iako priča sličnu priču o idealnoj ljubavi, ali je prepuna oniričkih i nadrealnih umetaka, nije jednostavno pravocrtna već glavnog junaka do konačne spoznaje vodi malo složenijim putovima, a kraj joj je dvoznačan jer se istovremeno postižu i cilj i njegova potpuna suprotnost. Iako joj je autor dao podnaslov "patetična ljubavna priča", ona je na neki način putokaz smisla cijele zbirke, čak mi se na trenutak učinilo da su sve druge priče tu samo kao ukras i ispunjavanje prostora oko ove "ključne". A u čemu je njezin ključ? Možda u sljedećem: u 25 priča ljubav se "događa", a u ovoj, dvadeset i šestoj, za ljubav se vodi borba, višestruka, energična, puna opasnosti i rizika, a iako je ta priča najbajkovitija, istodobno je možemo doživjeti i kao najrealističniju. (Objavljeno u Glasu Istre, 11. veljače 2012.) |
Iz medicinskog podzemlja
 Alen Bović: "Ljudožder vegetarijanac", Jesenski i Turk / Konzor, Zagreb, 2010. U književnom istraživanju besprizornosti "modernog hrvatskog društva" nakon političara, mafijaša, svećenika, tajkuna, navijača, novinara i drugih profesionalnih simbola hrvatskih tranzicijskih devijacija, na red su došli i liječnici. Drugi roman Alena Bovića, nakon Metastaza (u kojima je toliko dojmljivo ocrtao navijačku scenu da su po tom romanu uskoro napravljeni i kazališna predstava i film), smješten je u liječnički milje. Skoro svi su važniji likovi iz medicinske struke, osim nekolicine koji su policajci, ali su s doktorima slizani kao ruka i rukavica, ili je zgodnije reći - kao guzica i košulja - naravno u uzajamnom čuvanju leđa i izvlačenju iz neprilika. Glavni lik je ginekolog, osrednjeg profesionalnog umijeća, ali zato vrlo uvježban u izbjegavanju obaveza i odgovornosti, u fušarenju i spletkarenju, u prikrivanju pogrešaka, u trgovanju uslugom za uslugu (posebno s prijateljima policajcima), u iznuđivanju mita, u podmetanju kolegama. Koristoljubiv je, zavidan, pokvaren, pohlepan, nimalo se ne obazire na zakonske i moralne ograde, a i one medicinske sklon je zanemariti ili na njih zažmiriti. Specijalnost su mu pobačaji, i legalni i ilegalni, u radno vrijeme i izvan njega, na radnom mjestu i izvan njega, a zla ili dobra sreća odvest će ga čak i na fuš posao s trgovinom ljudskim organima na Dalekom istoku. Iako je gad, ponekad će nam se skoro smiliti kad se nađe u opasnosti da ga raskrinkaju ili preveslaju, no i taj će osjećaj brzo proći: to čudovište, taj "ljudožder-vegetarijanac", polako ali sigurno bujicom vlastitih ambicija brodi prema zasluženoj kazni. Alen Bović (već svi znaju da je to ime zapravo pseudonim autora koji više ne krije da se zove Ivo Balenović i da je po zanimanju liječnik) je ponovno uspio stropoštati nas na dno dna jednog od segmenata hrvatskog društva koji bi, sam po sebi, trebao zasluživati poštovanje. Nije samo glavni lik besprizorni pohlepni karijerist, to je i većina njegovih kolega, samo što su pojedine osobine kod svakoga od njih različitog intenziteta. Neki se zadovoljavaju neprimjetnošću, užitkom što dobivaju dobru plaću a ništa ne rade; drugima je utjecajno radno mjesto tek poligon za iživljavanje požude i prljavih strasti; treći najviše uživaju u "slobodnim aktivnostima" koje im kao nagradu za protuusluge (recimo, tajne pobačaje na prostitutkama ili ljubavnicama političara) osiguravaju njihovi prijatelji i pokrovitelji mafijaši, uz podršku zajedničkih prijatelja policajaca. Zloba je osjećaj s kojim se ti likovi bude, s kojim dolaze na posao, s kojim provode dan i u nastranim ga razbibrigama privode kraju, a osjećaj slobode i sigurnosti s kojim se likovi liječnika ponašaju tako kako se ponašaju ukazuje da autor nije ovim romanom htio ocrniti samo liječničku profesiju, već je crnorealistički pribilježio odnose kakvi postoje svugdje u društvu, na svim njegovim razinama na kojima se vrte moć, utjecaj, novac i odlučivanje o nečijem životu. Nekoliko zgodnih dramatskih zapleta povest će glavnog junaka ovog romana u sve dublje devijacije, pri čemu se događa vrlo zanimljiv razvoj logike uzročnosti i posljedičnosti. Sjajno polazište za takav obrat (bolje rečeno: izvrat) je scena kada glavni lik kolegici liječnici pogreškom izvadi zdravi jajnik, pa krivotvorenjem dokumentacije pokušava to zataškati, ali ona ga otkrije i ucijeni da radi za nju, i to nešto još puno gore od zataškavanja liječničkih pogrešaka. Glavni lik se ponekad pita je li napokon došao do granice preko koje ipak ne bi smio, ali pritisak je već prejak, već odavno ne postoji zdravlje i sigurnost pacijenta (odnosno, u većini slučajeva pacijentice) kao moralni imperativ, već samo dobro plaćeni zadatak. Izbor u rješavanju tih zadataka više gotovo i ne postoji, kad se jednom prodaš, prodao si se zauvijek, a ako si sam sebe, kao najveću vrijednost, prodao u bescjenje, sve oko tebe je manje važno, pogotovo ako su u pitanju - samo ljudi. (Objavljeno u Glasu Istre, 4. veljače 2012.) |
Nosila od mesa
 Dorta Jagić: "S tetovažom nisi sam", zbirka priča, HDP/Jesenski i Turk, Zagreb, 2011. Ova se prozna zbirka Dorte Jagić na neki način nastavlja na prethodnu, naslovljenu Kičma, u kojoj su glavni likovi bili ljudski organi. Dekonstrukcijom tijela na "samosvjesne" sastavne dijelove u nizu meditativnih proza u prethodnoj je zbirci ova autorica pripremila teren za novu razinu spoznaja koje nas stižu kroz proze iz ove zbirke, u kojima je "glavni junak" cijelo ljudsko tijelo. Odvojena subjektivizacija tijela i uma ili svijesti, svojevrsna dvosvjesnost, omogućuje i dvojako doživljavanje svijeta oko sebe, i to u širokom rasponu od klimatskih, svjetlosnih, toplinskih i drugih fizičko-osjetilnih fenomena (među kojima je kiša autorici jedan od najomiljenijih), pa sve do međuljudskih odnosa, uključujući zasebno percipiranje tjelesnosti i duhovnosti (hladnokrvno odvojenih, ili nužno sjedinjenih) drugih ljudskih bića. Postupno se, kako odmiču stranice, u hladno promatrano tijelo useljava i nešto toplija duša, organizam počinje doživljavati i svoje društvene uloge, rodbinske i ljubavničke vezanosti i određenosti, počinje i starjeti, da bi na samom kraju, gotovo kao da se radi o knjizi antropoloških eseja, u priči Svadba dobili sintezu kroz cijelu knjigu naznačivanih kontroverzi društvenih konvencija spram intimističkog doživljavanja sebe samog. Kombinacijom meditativnog i narativnog pristupa nas čitatelje izvješćuje se kako se svijest postupno združuje s tijelom, nakon što ga je pomno proučila, analizirala i iskritizirala. Gotovo u fabularnom ritmu slijedi dokumentiranje kako se ta svijest u simbiozi s tjelesnošću snalazi u uspostavljanju sve kompleksnijih društvenih odnosa. U prvom planu su oni aktualni, koji se razotkrivaju pri susretima i interakciji s drugim ljudima, ili pri upražnjavanju tradicionalnih društvenih obreda, a zatim i onih trajnije naravi, koji su sadržani u dugotrajnijoj vezanosti za druge ljude, a u oba ova procesa emocionalnost se pojavljuje gotovo kao treća nezavisna komponenta ukupnosti ljudskog bića. Naposljetku, krug se zatvara u samosagledavanju, u spoznaji o (ne)uspješnosti izgradnje ovosvjetske uloge i značaja trijumvirata vlastitog tijela, svijesti i osjećaja. Epilozi većine ovih promišljanja su romantično-tužni, sjetni, ali imam dojam da ipak nisu tjeskobni. Što je, tu je, nekako se sa svime time ipak može i mora nositi, prešutno poručuju pripovjedačice i pripovjedači u pričama u ovoj zbirci. Jedna od tih pripovjedačica kaže okupljenima na proslavi vlastitog rođendana: "Život mi je prošao manje u ljepoti, a više u ustupcima ružnome", a malo kasnije još i: "Život mi je prestao biti ludi skok niz vodopad, postao je dosadna činovnička obaveza". Ovakvi pomalo ishitreni životni rezimei predstavljaju sasvim blagi šiljak na grafikonu stanja svijesti likova-pripovjedača, jer mnogo toga što im se događa zapravo je jako zanimljivo, makar se to svodilo samo na promatranje svijeta oko sebe, ili na njegovo zapisivanje (u nekoliko priča u fokusu se odjednom nađe ruka na praznom listu papira ili pred kompjutorskim ekranom). Naslutit ćemo možda da tim likovima zapravo najviše nedostaje odgovarajuće okruženje, da među mnoštvom ljudi koji su tek puka "živa nosila od krvi i mesa" nema, ili ih je jako teško naći, onakvih trijumvirata tijela, svijesti i emocija koji bi kompatibilnošću s pripovjedačem upotpunili smisao njegovog postojanja, njegovog "hodanja po zemlji". A da takva kompatibilnost postoji, ili barem da se može zamisliti, dočarava priča Kraljica, po mom dojmu najljepša u cijeloj zbirci, u kojoj su uloge bića, koja su pokazala savršenstvo uzajamnog razumijevanja, maštovito dodijeljene kralju Solomonu i Kraljici od Sabe. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. siječnja 2012.) |
Demon za sve režime
 Dejan Šorak: "Čovjek bez dna", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Jedan roman, a samo tri scene. Tri scene, a između svake od njih po dvadeset godina. Veza među njima je jedan te isti lik, špijun s dva imena, Ante Kartum koji se više voli predstavljati kao Šime Kuznjecov. Ali, još čvršća veza između te tri scene je ono što Ante alias Šime predstavlja: demonsko naličje režima, i to režima bilo kojeg, koliko god se dotični predstavljao ili percipirao kao demokratski ili totalitarni. Jedino su žrtve u tim trima scenama različite, pa čak i kada je riječ o osobama koje na prvi pogled ne bi trebale biti žrtve, već protagonistovi naredbodavci, ili čak egzekutori. Pisan gotovo poput scenarija za psihološki triler u tri čina, ovaj roman doista nesvakidašnjom metodom iznosi nesvakidašnju temu, koje se u našoj književnosti na sličan način dotakao još jedino Hrvoje Kovačević u svojoj izvrsnoj zbirci novela Zvijer, anđeo, sudac. Geneza i psihologija nečovještva, praktična primjena načela da cilj opravdava sredstvo, građenje životne karijere na strahu, smrti, tajnovitosti, laži, ali prije svega na izuzetnoj, do obzora genijalnosti dobroj obaviještenosti o grijesima i manama onih najbližih o kojima može ovisiti posao i život, sve to u ovome romanu nije građa za oblikovanje bilo koje vrste osobitosti glavnoga junaka. Naprotiv, sve je to građa za sekundarnu identifikaciju društva, podneblja i njegovog mentaliteta, čak i bez ideologije koja je pojedinim epizodistima samo usputna etiketa, jer bi jednako dobro funkcionirali i na jednoj i na drugoj strani. Ante Kartum, odnosno Šime Kuznjecov, je u sve tri epizode romana agent tajne službe "tekućeg" režima, a vješto iskorištenim stjecajem okolnosti gotovo se bezbolno prelio iz jednog u drugi režim, te iz ovog potonjeg izvukao u mirnu i sigurnu anonimnost. U sve tri epizode gotovo sve o likovima saznajemo kroz razgovore u nekom zatvorenom prostoru (hodnik, gostionica, ured), ali pripovjedački dar vrsnog filmskog redatelja Dejana Šoraka te je scene učinio izuzetno dinamičnima i napetima. Glavni lik, špijun Ante alias Šime, vješt je provokator i manipulator, a pred sugovornicima će naizgled i pokleknuti da bi ih uljuljkao u lažnu sigurnost i na kraju poentirati u svoju korist. Njegov konverzacijski poticaj izazvat će fatalnu akciju izvan opisivane scene, ali ona će nama čitateljima ipak ostati dostupna kroz komunikaciju sugovornika s vanjskim svijetom, kroz povratak na lokaciju razgovora vijesti o posljedicama tih akcija, ili barem kroz napeto intoniranu slutnju. U sve tri scene mnogo toga vuče ka ishodu koji bi mogao biti i nepovoljan za protagonista romana, ali najjači aduti čuvaju se naravno za kraj, ponekad spremni od početka, a ponekad pak vješto improvizirani, poput slučajno zatečenog rekvizita. Ante Kartum (to mu je ipak pravo ime) je zao, podmukao, nemilosrdan, licemjeran, okrutan, prijetvoran, lažljiv, izopačen, ali i sa svim tim osobinama on kao lik ispada simpatičniji nego drugi likovi s kojima se suočava. Na trenutke se pitamo: je li Kartum eksponent svega čega se bojimo i svega što mrzimo, jer svijet čini ružnijim i nesigurnijim nego što bi mogao ili trebao biti, ili je on u tome svijetu zapravo najmanje zlo? Njegova je nevoljna misija, naime, razotkrivanje upravo svijeta koji ga je stvorio, iako ne radi općeg dobra nego isključivo radi vlastite sigurnosti i vlastitog preživljavanja. Koliko takvih još ima oko nas? Koliko maski i lažnih fasada susrećemo u svakodnevici, a zapravo se radi o ogrezlima u institucionalizirani zločin, u zlodjelo koje nikad neće biti sankcionirano jer je imanentno svakom, baš svakom sustavu vlasti koji se među nama, ili nad nama, samo naizgled smjenjuje drugim. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. siječnja 2012.) |
Uži izbor
 Ankica Tomić: "Naročito ljeti", roman, VBZ, Zagreb, 2011. Aktualni pobjednici VBZ-ovog godišnjeg natječaja za neobjavljeni roman redovito privlače pažnju, ali posljednjih nekoliko godina ta pažnja ne rezultira baš oduševljenom recepcijom obilno nagrađenog rukopisa. S romanom Ankice Tomić Naročito ljeti napokon je došlo vrijeme za suprotan ugođaj. Prvijenac ove autorice simpatičan je, dražestan, romantičan i nostalgičan uradak, vedar i veseo, živahan i zanimljiv; toplo se nadam da će biti rado čitan. Roman je to o djeliću djetinjstva djevojčice koja se s obitelji prečesto selila, morajući tako prije vremena otkidati od srca mnogo toga što joj je srcu tek priraslo. Između pete i devete života, s roditeljima i tek malo starijim bratom, pripovjedačica odnosno junakinja ovog romana doselila se u maleno, turizmom još nezaraženo mjesto na otoku Braču. Vrijeme zahvaćeno pripovijedanjem zahvaća kasne sedamdesete i rane osamdesete godine prošloga stoljeća, a to je vrijeme kada je bivša država svojim građanima još uvijek nudila osjećaj blagostanja, vrijeme kada su nastajale i postojale te televizijsku minutažu, novinske stranice ili police frižidera i dječjih soba punile brojne "ikone" kojih se i dandanas s nostalgijom prisjećamo. Petogodišnje dijete baš i ne "kuži" finese društveno-političkog uređenja, društvenih i proizvodnih "odnosa", unutrašnje i vanjskopolitički kontekst vlastitog malog života, ali je zato njegov svijet dovoljno širok i bogat da se iz njega može izvući obilje tema: o užoj i široj obitelji, susjedima, prijateljicama, svojoj i susjednim ulicama, moru, dječjim igrama, dječjim simpatijama, svega. Ankica Tomić je izuzetno mudro odabrala pripovjedačku taktiku koja neće glumiti da priča priču iz stopostotnog dječjeg rakursa, da dječjim rječnikom pripovijeda svojevrsni dnevnik odrastanja i upoznavanja svijeta oko sebe. Naprotiv, iz teksta je odmah očito da je pripovjedač odrasla osoba koja se naprosto sjeća jednog lijepog dijela svog djetinjstva, opisuje svoje postupke, spoznaje i osjećaje iz vremena kad je bila mala, ulažući u ta evociranja mnogo emocija, ali s pravodobnim kočnicama u obliku komentara i usporedbi koje samo zrela žena umije sročiti. Na kraju romana, pred još jednu selidbu, majka savjetuje junakinju romana da malo smanji svoju preobilnu kolekciju salveta, da napravi "uži izbor" tih dragih uspomena koje s otoka kani prenijeti na kopno, i taj je finalni detalj zapravo prekrasna metafora za cijeli roman. Naročito ljeti je uži izbor sjećanja na djetinjstvo, uži izbor fragmenata i epizoda koje je naprosto vrijedilo upamtiti i nakon dva-tri desetljeća izvući iz hibernacije da bi ih se podijelilo s današnjim suvremenicima, koji taj negdašnji svijet ne pamte tako dobro, ili pamte ali ga negiraju. Prilično je fascinantno kako je djevojčica-pripovjedačica, odnosno, glavna junakinja romana ocrtana kao izuzetno stabilan karakter. Njena su ponašanja češće promišljena nego dječje impulsivna, njena analitika ljudi i pojava oko sebe nije nimalo naivna, tek su njene reakcije primjereno dječje, što je još jedan od putokaza da ovaj roman treba čitati kao pripovijedanje odrasle žene o dijelu djetinjstva koje je današnjem pamćenju ostalo dostupno, koje se nije otopilo uslijed raznih frustracija. Iako se, uz ovakvo zaključivanje, otvara i druga mogućnost: trudeći se biti što dokumentarnija, bez obzira na selektivnost sjećanja, pripovjedačica možda ne gradi sliku sebe kakva je doista bila, nego onakve sebe kakva je željela biti u dobi između pet i devet godina… Ali nije to mana, jer pogodit će nas ovaj roman i na jedan i na drugi način. (Objavljeno u Glasu Istre, 14. siječnja 2012.) |
Jedno mjesto za sve nas
 Merita Arslani: "Anđeli će samo zaspati", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011. Roman prvijenac novinarke Merite Arslani "Anđeli će samo zaspati" na posljednjem je Sajmu knjiga u Puli nagrađen Kiklopom za debitantsku knjigu godine. Čitajući prva poglavlja moram priznati da sam se malo začudio čime je ovu uglednu nagradu zaslužio roman koji, u svome razvojnom dijelu, nije bitno drukčiji od ljubića koji se tiskaju na pastelno ružičastom ili svjetloplavom papiru te umeću u časopise poput Glorije. Pa i dobre dvije trećine romana proći će a da ćemo još uvijek sumnjičavo vrtjeti glavama mrmoljeći u bradu u kakvu smo to sapunicu zalutali, pak ćemo u nevjerici opet okretati zadnje korice gdje u kratkim blurbovima "Anđele" hvale i Miljenko Jergović i Ante Tomić, zaobilazno navješćujući da su čitajući rukopis prolazili kroz iste takve dojmove… a dočitavši ga, Tomić je čak napisao da "sad jedva čeka umrijeti". Strpljenja, dragi čitatelji, strpljenja. Jest da dolazi prilično kasno, ali doći će, negdje potkraj knjige, spoznaja da je ovaj roman baš takav kakav treba biti. Nakon rečenice "Ne bojiš se biti obična, a to je rijetkost", kojom se jedan od likova obraća glavnoj junakinji romana, potpuno će se razići magla čuđenja zašto je sve u ovom romanu tako jednostavno, zašto je pripovjedački stil tako lapidaran, zašto radnja tako jasno teče od precizno orisanog početka do nedvojbeno naviještenoga kraja. Ajde recimo da će osjećajnije čitatelje završna poglavlja čak i ganuti, u najpozitivnijem smislu riječi. Posljednjih godina navikli smo prozu u kojoj bitan fabularni upliv imaju nadnaravna bića, stvari i pojave definirati žanrovskom odrednicom fantasy. Odavno se fantasy literatura oslobodila pod-pod-žanrovskih okova bića iz germanskih mitologija te, u našim krajevima, prigrlila s jedne strane bića iz puno bližih nam lokalnih mitologija, a s druge strane iz religijskih mitologija. Anđeli su nadnaravna bića koja nalazimo u više mitologija i religija, ne samo u kršćanskima, no kad se anđeli kao subjektivizirani likovi (a ne kao metafore, simboli ili potencijali) pojavljuju u djelima naših pisaca, logično ih vezujemo uz kršćansku vjeru i mitologiju, odakle nasljeđuju prepoznatljiva svojstva, sposobnosti i zadaće. Merita Arslani je anđele i svijet, odnosno dimenziju odakle oni dolaze, ipak odlučila malo modificirati, možda čak i - demokratizirati. U ovom romanu, osim anđela i ljudi, nema drugih okvira njihova djelovanja, nema Raja i Pakla, nema Boga i Vraga, nema vrline i grijeha kao razlikovnog kriterija. Anđeli su ljudima čuvari, brinu o njima, i sprovode ih do onog svijeta, gdje temeljem zasluga iz ljudskog života ljudi nakon smrti mogu također postati anđeli (ali i ne moraju), a i anđeli sami mogu napredovati u hijerarhiji koja je više funkcionalna nego zapovjedna. "Onaj svijet" je, proizlazi iz "postavki" ovog romana, samo jedan, odnosno, kako ponovno glavnoj junakinji objašnjava njen anđeo-čuvar: "Jedno je mjesto za sve nas, ne možemo to izbjeći." Zaplet romana je, rekosmo, prilično očekivan: jedan od po stažu mlađih anđela čuvara dobiva zadaću da svoju štićenicu u prilično mladoj dobi pripremi za "prelazak", a jedina prepreka bezbrižnom obavljanju tog zadatka je sređivanje emocionalne popudbine, kako njene, tako i, pomalo neočekivano, njegove. Anđeli Merite Arslani zadržali su podosta od svojih predsmrtnih ljudskih osobina, pomalo su tvrdoglavi, jogunasti, ne slijede slijepo naredbe i autoritete, već svoje misije nastoje ispuniti i uz ponešto improvizacije, uvijek naravno u dobru svrhu. Zapravo je, iako će se autorica tome možda malo i protiviti, ovaj roman također lijep doprinos širenju i upotpunjavanju domaćih književnih žanrovskih kanona o anđelima, kanona koji su tek u formiranju budući da se uz ovaj, još svega jedan noviji domaći roman ("Koprena" autorice Tine Šut) bavi ovom vrstom nadnaravnih bića. (Objavljeno u Glasu Istre, 07. siječnja 2012.) |
Neželjeno odredište
 Edo Popović: "Lomljenje vjetra", roman, OceanMore, Zagreb, 2011. Zagreb, desetak godina u budućnosti. Hrvatska više ne postoji. Postoji Holding - skup sedam najvećih gradova, okruženih visokim zidom, a unutar tih zidova žive bogati, moćni, utjecajni i slavni. Sve što narušava njihov mir i napredak zabranjeno je. Sve izvan zidova je Zona - tamo žive otpadnici, tamo se odlaže otpad, tamo su neprijatelji, ali i mete, objekti rekreacije i vježbanja održavanja sustava pokornosti. Unutar zidova, u Holdingu, iako podjela društvenih uloga još uvijek koliko-toliko postoji, zapravo vladaju novac i trgovina, njima služe sila, politika i snage reda. Ništa više nije sveto, pa nije problem ni od zgrade Hrvatskog sabora napraviti privatnu rezidenciju. Ljudski život je najmanje svet - ljudi su samo brojke, jedinke koje troše, nesvjesne da njih zapravo proždire sustav kojemu služe svojim trošenjem. A onda se gotovo ni od čega razvije svojevrsni pokret pasivnog otpora zvan Tamne kapuljače. Sve masovniji biva taj pokret, a ljudi mu prilaze postajući svjesni da mogu živjeti i izvan ranijeg sustava, da se mogu prehranjivati, pa čak i imati društveni život, čak i ako nisu brojke s potrošačkih računa, ako nemaju provjerljivi identitet. No, taj pokret ne ruši sustav Holdinga. Tamne kapuljače naprosto neprimjetno žive paralelno s avetima moći. Ipak, postoji puno tajniji pokret, zove se Nejestivi, malobrojnih odvažnih ljudi koji su odlučili ne dopustiti da ih sustav proždre. Zato Nejestivi. Oni priznaju da su teroristi, oni ubijaju, a na meti su im najočitiji eksponenti sustava novca i na njemu temeljene moći - bankarski karijeristi. No, i bankaru i teroristu i veteranu ne tako davnih ratova ništa ljudsko nije strano - sudbine će se ispreplitati, strane će se mijenjati, dojučerašnje mete postajat će poslodavci, suborci će se naći na suprotnim stranama, a protivnici će u naglom proplamsaju ljudskosti premostiti razlike za koje su im drugi utuvili da ih dijele. Nakon bijega iz književnosti s Priručnikom za hodače, Edo Popović se ovim romanom još više promijenio. Ogorčenost slabostima suvremenog društva, koja izvire iz stranica Hodača, u ovom je romanu instrument sasvim drukčijih pokušaja likova da utječu na svijet oko sebe. Jednim je dijelom ovaj roman socijalna distopija, znanstvenofantastična konstrukcija moguće budućnosti, manjim dijelom zasnovana na tehnološkim preduvjetima života, a većim dijelom na razvoju (zapravo, na degradaciji) međuljudskih odnosa, dok je drugim dijelom zapravo svojevrsna inventura tranzicije. Secirajući put kojim mi danas upravo kročimo, Popović nas odvodi na odredište na koje većina nas ne želi stići, ali se s obzirom na razvoj događaja ono čini neminovnim. Prije par godina mladi karlovački pisac Zoran Janjanin je u svom romanu Hazmat orisao društvo bliske budućnosti u kojem se grupa nezadovoljnika obračunava s loše usmjerenim razvojem države i društva ubijajući pokvarene političare, suce, svećenike, policajce i drugovrsne moćnike. Edo Popović je puno iskusniji pisac, no došao je do iste literarne mogućnosti, iako donekle drukčijim putem, drukčije vodeći sudbinu svojih junaka. Zanimljiv je to znak: književnost nam je napokon postala hrabra, oštra i upozoravajuća, navješćujući moguće žustrije odgovore ugnjetenog pojedinca na sve bešćutniju uzurpaciju raspolaganja tuđim životom, zdravljem i imetkom. Popovićev bi roman, neka mi bude dopuštena jedna sasvim aktualna opaska, svakako trebali pročitati svi novopečeni saborski zastupnici i svi drugi koji tek kroče putovima moći i vlasti. Naprosto radi osobne moralne preventive. (Objavljeno u Glasu Istre, 31. prosinca 2011.) |
Jedu mu iz ruke
 Željana Giljanović: "Tajkun", roman, Profil, Zagreb, 2011. Prvi roman Željane Giljanović "Banana split" doživio sam kao odličan, duhovit i pametan; drago mi je da je postigao uspjeh i da je sasvim zasluženo postao hit. Drugi roman iste autorice "Karlin način", nažalost, bio je blijeda kopija prvog. S trećim romanom se iskupila: ponovno smo dobili izuzetno kvalitetno napisan zabavni roman koji se duhovito obračunava i s nekim aspektima današnjice koji su u najmanju ruku nezgodni. Zbrojimo li pojmove "tajkun" i "Split", apsolutno je jasno o kome bi se u ovome tekstu trebalo raditi, to je čak u svome pomalo euforičnom pogovoru prepoznala i Mani Gotovac, no ja bih ipak pošao drugim tragom. Jer, naime, tajkun Mate Motika iz romana Željane Giljanović nije ni blizu liku i djelu Željka Keruma. Mate Motika, glavni lik ovoga romana te na neki način u istoj osobi i pozitivac i negativac, jest besramno bogat. Temelji njegova bogatstva su lokalna cementara i lokalna mljekara, od njih se proširio na ugostiteljstvo i malo-pomalo stekao sve čime prosječni tajkun u ovoj državi i inače redovito raspolaže: stabilnu suprugu, problematičnu djecu, nezasitnu ljubavnicu, ogromnu vilu, nekoliko jahti, veze s političarima koji mu "jedu iz ruke", ali i s mafijašima kojima je dužan usluge još iz vremena vlastitog uspinjanja. Nadalje, kao osoba i kao karakter taj je tajkun neobrazovan, priprost, neinformiran, nevješt s modernom tehnikom, ali vješt s novcem, oprezan i podozriv kod ulaska u nove poslove, nepovjerljiv, nimalo naivan, ali vrlo podložan nekoj svojoj osobnoj etici, sustavu vrijednosti koji ga zapravo navodi da usprkos svim materijalnim postignućima bude nekako nezadovoljan. U klasične tajkunske osobine ovog lika također spada da je svoje bogatstvo počeo stvarati doista vlastitim rukama i radom, ali su se onda jedna za drugom počele ukazivati zgodne prilike koje bi bilo glupo ne iskoristiti. Mate Motika je tako, kao već gotovo i formiran lik, u isti mah bogat i skrban, pošten i lukav, bahat i dobroćudan, odan i nevjeran i te njegove dualne osobine nakon uvodnih poglavlja romana daju solidnu dramaturšku podlogu za neizvjestan razvoj daljih događanja u dva oprečna pravca. Željana Giljanović je, za razliku od većine drugih domaćih pisaca koji su se osmjelili pisati o novopečenim domaćim tajkunima, mafijašima i političarima (po modelu "tri u jedan"), odabrala svog glavnog lika povesti boljim putem. Ono što je u njemu simpatično postupno će prevladavati i nadvladavati iskušenja "tamne strane", sve do katarze kroz koju će tajkun Mate postati ono za što smo i ranije slutili da je predodređen - postat će dobar čovjek i dobročinitelj. Takav nas ishod, međutim, ne treba razočarati, jer ćemo mogućih negativaca koji će se u takvom profilu do kraja romana potpuno izbrusiti zateći napretek, od crkvene hijerarhije (koja ucjenom želi od Mate preuzeti većinski paket dionica Hajduka), preko političara, koji svoju moralnu pokvarenost potvrđuju i drugim oblicima izopačenosti, pa sve do negdašnjih partnera mafijaša koji se nakon neuspjelog pozivanja na dugovane usluge drznu i na neke konkretnije poteze. Kolateralne žrtve Matinog puta prema dostojnijem životu bit će sitniji emocionalni prevaranti, a ekscesi s njima učvrstit će obiteljske veze i među članovima obitelji, roditeljima i djecom podijeliti ne samo svijest o grubosti života, već i altruističke porive, kao i zajedništvo u poimanju granica poštenja. Na tom putu preobrazbe primitivnog tajkuna u tajkuna koji s razumijevanjem i uvažavanjem nastoji poboljšati kvalitetu vlastita suživota s bližom i širom okolinom, dobro ćemo se nasmijati, uživati u čistom i tečnom jeziku i dijalozima, u duhovitim epizodama i vješto prikazanim moralnim dvojbama. Kada to zasluže, pojedine likove stiže i malo bespoštednija i oporija poruga, ali u cjelini značajka je ovoga romana dobrodušnost i blagost, optimizam i vjera u ljude, ali nimalo banalno, već pripovjedački vrlo pametno, simpatično i vješto. (Objavljeno u Glasu Istre, 24.prosinca 2011.) |
Izvorni domaći totalitarizam
 Zoran Janjanin: "Zašto očajavati", zbirka priča, Konzor/Jesenski i Turk, Zagreb, 2011. "Jesu li donesena neka nova pravila, ili se promijenila uprava?", pita se Sotona glavom i bradom kad mu u pakao dopreme dušu petogodišnje djevojčice koja je umrla od leukemije. "Postoji pravilo da sva djeca idu u raj, ali postoji i pravilo da sve ubojice idu u pakao, pa se ipak dogodi da neki završe u raju. Jednostavno oprostom grijeha izguraju druge," lamentira Sotonin asistent. Riječ je o prizoru iz priče Quare desperamus?, posljednje priče u zbirci Zorana Janjanina Zašto očajavati, druge prozne knjige ovog talentiranog i angažiranog mladog karlovačkog pisca. Janjanin je među prvim domaćim piscima koji su shvatili da aktualna hrvatska društvena, socijalna a napose politička stvarnost ne zaslužuje da joj domaća književnost samo blago tepa, ne usuđujući se izdići iznad razine karikaturalnih humoreski. Književnost je naprotiv potpuno slobodna u ime naroda izraziti ono apsolutno gađenje prema "bandi lopovskoj" koja vlada ovom zemljom. Janjanin je to na jedan način izrazio u svojoj prethodnoj knjizi, romanu Hazmat, kada je svojim književnim likovima dao u ruke oružje i "poslao" ih da naprosto pobiju sve te nositelje institucionaliziranog zla u ovoj državi. Zbirka priča Zašto očajavati bavi se istim ozračjem, ali je više nekako - viktimološka. Zlotvori su uzdignuti do svojih esencija, ali baš i nema heroja koji će im se suprotstaviti. Država i društvo su u Janjaninovim pričama crnji i zloslutniji nego u stvarnosti, pojedinac još sitniji i zgaženiji nego u realnom svijetu oko nas, tako da bi ova zbirka priča lako mogla poslužiti kao nekakav priručnik za ustroj i usavršavanje nekog nam sasvim domaćeg i vrlo autohtonog totalitarizma. Spomenuta priča koja je radnjom smještena u sam Pakao logičan je završetak niza koji počinje s nekoliko priča o mukama i užasima izvorne hrvatske gospodarske i političke tranzicije, od groteske o pretvorbi jedne tipične hrvatske tvornice, preko priče o pljački banke čiji glavni junak zapravo želi pritom poginuti i tako se "spasiti", pa do priče o savjesnom čuvaru tajni (i bogatstva) pripadnika političke i ekonomske elite. Ove su priče još koliko-toliko u ravni stvarnosno mogućih tema, no za njima slijedi nekoliko fantastičnih groteski, primjerice o kreditno prezaduženom superheroju, ili o crnofuturističkom sustavu zdravstvenog osiguranja u kojem roditelji moraju žrtvovati svoje organe, pa čak i živote, kako bi njihova djeca ostvarila pravo na liječenje. Prije nego što već spomenuta "paklena" priča ponudi "crni šećer" za kraj, dvije najmahnitije groteske u zbirci pružaju nam dvije jednako jezive vizije moguće izvorno hrvatske crne budućnosti. Prva, u priči Parkur za jahače apokalipse, prikazuje Hrvatsku kojom vlada oligarhija političara i crkvenih velikodostojnika, a sve ostalo stanovništvo svedeno je na status roblja ili zvjeradi, "obične" ljude se napucava u ekspedicijama skupo plaćenog lovnog turizma, ili ih se smatra zombijima koje svatko može ubiti čim zatraže kruha svoga svakidašnjega. Druga fantastična groteska naslovljena je Kažem vam zadnji put, a govori o izborima, izbornim kampanjama, političkim strankama i nevladinim organizacijama za nadzor izbora. Ti se izbori, naravno, događaju u budućnosti, ali ne jako dalekoj, i prilično ih je teško preživjeti, jer sve zainteresirane strane u ovom "demokratskom" procesu naoružane su do zuba, silom privode ljude na izbore i ne libe se fizički eliminirati protivničko "biračko tijelo" kako bi sami dobili više glasova. Ovom je knjigom Zoran Janjanin potvrdio status najradikalnije angažiranog domaćeg pisca, a nama će kao čitateljima zacijelo raspaliti maštu glede želja koje ćemo intimno i vjerojatno ne preglasno upućivati nesposobnim političarima svih boja i generacija. (Objavljeno u Glasu Istre, 17. prosinca 2011.) |
Zavičaj zla
 Marinko Koščec: "Četvrti čovjek", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Da zbilja ne mora uvijek biti fantastičnija od literature kad se o domaćoj aktualnoj političkoj i socijalnoj stvarnosti radi, pokušao je pokazati Marinko Koščec ovim nedvojbeno atraktivnim te ciljano provokativnim i alegoričnim romanom. Kao u nekakvoj punk-verziji "djetinjstva Ivice Kičmanovića", u prvim poglavljima prati se odrastanje četvorice prijatelja iz zabitog zagorskog sela u sredini u kojoj se rađa autohtona domaća mafija. Najmoćnija lokalna obitelj iz biznisa sa zbrinjavanjem fekalija postupno razvija hobotnički razgranat niz djelatnosti s onu stranu zakona. U tome postupno mobilizira skoro cijeli zavičaj, sukobljuje se s konkurencijom iz susjednog sela, pokreće prave poslove u pravo vrijeme, izvlači najbolje iz raspada bivše i stvaranja nove države, iz rata i iz post-ratne tranzicije, sve dok smjena generacija u "biznis" ne uvede nove gazde, a pokatkad i nove djelatnosti. Ljudi se mijenjaju ali pokvarenost hrli nezadrživim progresom u budućnost koja će uvijek pripadati sprezi i sili novca, politike i vjere. Prema kraju knjige događaji se razvijaju jako brzo, roman sve više prelazi u grotesku, i kulminira božanskom intervencijom: cijeli ovaj zavičaj zla napokon biblijski strada pod eruptivnim naletom tvari od koje je sve i počelo, onom naime kojom se bave kanalizacijska komunalna poduzeća. Selo u kojemu još u zlatno doba socijalizma počinje cijela ova priča zove se Grintovec, a famiglia koja od posla s odvozom fekalija počinje graditi carstvo što će za par desetljeća nadrasti granice i najdrskije mašte predvođena je Doktorom, njegovom ženom Ankicom, sinovima koji se prikladno zovu Gojko, Vlado i Ivo, a tu je još kćer Jadranka, inače crna ovca obitelji, te Ivina žena Müryana. Doktorov najmlađi sin Ivo jedan je od četvorice prijatelja iz djetinjstva koji figuriraju kao glavni likovi u romanu, a ostala trojica su Milan, pomalo autistični dječak koji izrasta u jedinog savjesnog službenika u grintovečkoj općinskoj upravi dokle ga nakon jedne od čistki ne postave na načelnika; zatim energični Željko koji nakon što nestane na ratištu desetljeće poslije ponovno postaje "igrač" u vidu poduzetnika koji donosi strani kapital, te pripovjedač koji jedini u romanu ostaje bez imena, i kome je karijera korporacijskog računovođe onemogućila da osobno dođe do većeg izražaja pa on postaje svojevrsni kroničar "obitelji". I raspodjelom uloga i nekim scenama u romanu Koščec izravno parafrazira Coppolinog Kuma, pogotovo u izvrsno postavljenoj sceni Doktorovog smrtnog časa u trenutku igranja s unukom između gredica zasađenih graškom. Češće su i komičnije parafraze i aluzije na sve što se u Hrvatskoj događalo zadnjih desetljeća, i još se uvijek događa, a čemu je sprega mafije, politike, crkve, biznisa i estrade samo generalni okvir. Taj se okvir naoko ispunjava markantno karakteriziranim pojedincima i sudbinskim događajima, ali ga zapravo ispunjava mentalitet s korijenima u bijedi, lošem vinu, neobrazovanosti, podmuklosti, urođenom pojedinačnom nagonu za podložništvom i kolektivnom nagonu za gušenjem svake izrazitije osobnosti. Naravno da ovaj roman ne govori doslovno o rađanju autohtone mafije u nekom izoliranom kutku Lijepe naše zamišljenom kao oazi zla od koje mi ostali možemo biti dovoljno i sigurno daleko. Grintovec u ovom romanu nije Grintovec, Grintovec je Hrvatska, i to takva Hrvatska koja bezočno tone u glib i smrad, koju može kupiti onaj tko ponudi veću proviziju ili koju može prigrabiti tko više zaprijeti, čak i bez da išta ponudi. Stoga je logično da u Četvrtom čovjeku zapravo i nema pozitivnih likova, jer svi su dio tog gliba i smrada, te karikature od države, društva i društvenog uređenja. Događanja u ovome romanu možda jesu malko pretjerana, ali ne možemo se oteti dojmu da možda i nisu, da su naprosto prikupljena iz svakodnevice, i tek su malko nabubrila, ostavljena, poput graha, da se namoče preko noći. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. prosinca 2011.) |
