Knjiga za plažu
18.07.2012., srijeda
Zavičaj zla
 Marinko Koščec: "Četvrti čovjek", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Da zbilja ne mora uvijek biti fantastičnija od literature kad se o domaćoj aktualnoj političkoj i socijalnoj stvarnosti radi, pokušao je pokazati Marinko Koščec ovim nedvojbeno atraktivnim te ciljano provokativnim i alegoričnim romanom. Kao u nekakvoj punk-verziji "djetinjstva Ivice Kičmanovića", u prvim poglavljima prati se odrastanje četvorice prijatelja iz zabitog zagorskog sela u sredini u kojoj se rađa autohtona domaća mafija. Najmoćnija lokalna obitelj iz biznisa sa zbrinjavanjem fekalija postupno razvija hobotnički razgranat niz djelatnosti s onu stranu zakona. U tome postupno mobilizira skoro cijeli zavičaj, sukobljuje se s konkurencijom iz susjednog sela, pokreće prave poslove u pravo vrijeme, izvlači najbolje iz raspada bivše i stvaranja nove države, iz rata i iz post-ratne tranzicije, sve dok smjena generacija u "biznis" ne uvede nove gazde, a pokatkad i nove djelatnosti. Ljudi se mijenjaju ali pokvarenost hrli nezadrživim progresom u budućnost koja će uvijek pripadati sprezi i sili novca, politike i vjere. Prema kraju knjige događaji se razvijaju jako brzo, roman sve više prelazi u grotesku, i kulminira božanskom intervencijom: cijeli ovaj zavičaj zla napokon biblijski strada pod eruptivnim naletom tvari od koje je sve i počelo, onom naime kojom se bave kanalizacijska komunalna poduzeća. Selo u kojemu još u zlatno doba socijalizma počinje cijela ova priča zove se Grintovec, a famiglia koja od posla s odvozom fekalija počinje graditi carstvo što će za par desetljeća nadrasti granice i najdrskije mašte predvođena je Doktorom, njegovom ženom Ankicom, sinovima koji se prikladno zovu Gojko, Vlado i Ivo, a tu je još kćer Jadranka, inače crna ovca obitelji, te Ivina žena Müryana. Doktorov najmlađi sin Ivo jedan je od četvorice prijatelja iz djetinjstva koji figuriraju kao glavni likovi u romanu, a ostala trojica su Milan, pomalo autistični dječak koji izrasta u jedinog savjesnog službenika u grintovečkoj općinskoj upravi dokle ga nakon jedne od čistki ne postave na načelnika; zatim energični Željko koji nakon što nestane na ratištu desetljeće poslije ponovno postaje "igrač" u vidu poduzetnika koji donosi strani kapital, te pripovjedač koji jedini u romanu ostaje bez imena, i kome je karijera korporacijskog računovođe onemogućila da osobno dođe do većeg izražaja pa on postaje svojevrsni kroničar "obitelji". I raspodjelom uloga i nekim scenama u romanu Koščec izravno parafrazira Coppolinog Kuma, pogotovo u izvrsno postavljenoj sceni Doktorovog smrtnog časa u trenutku igranja s unukom između gredica zasađenih graškom. Češće su i komičnije parafraze i aluzije na sve što se u Hrvatskoj događalo zadnjih desetljeća, i još se uvijek događa, a čemu je sprega mafije, politike, crkve, biznisa i estrade samo generalni okvir. Taj se okvir naoko ispunjava markantno karakteriziranim pojedincima i sudbinskim događajima, ali ga zapravo ispunjava mentalitet s korijenima u bijedi, lošem vinu, neobrazovanosti, podmuklosti, urođenom pojedinačnom nagonu za podložništvom i kolektivnom nagonu za gušenjem svake izrazitije osobnosti. Naravno da ovaj roman ne govori doslovno o rađanju autohtone mafije u nekom izoliranom kutku Lijepe naše zamišljenom kao oazi zla od koje mi ostali možemo biti dovoljno i sigurno daleko. Grintovec u ovom romanu nije Grintovec, Grintovec je Hrvatska, i to takva Hrvatska koja bezočno tone u glib i smrad, koju može kupiti onaj tko ponudi veću proviziju ili koju može prigrabiti tko više zaprijeti, čak i bez da išta ponudi. Stoga je logično da u Četvrtom čovjeku zapravo i nema pozitivnih likova, jer svi su dio tog gliba i smrada, te karikature od države, društva i društvenog uređenja. Događanja u ovome romanu možda jesu malko pretjerana, ali ne možemo se oteti dojmu da možda i nisu, da su naprosto prikupljena iz svakodnevice, i tek su malko nabubrila, ostavljena, poput graha, da se namoče preko noći. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. prosinca 2011.) |
