Marketing
Intimno-društvena kronika
Slobodanka Boba Đuderija: "Marčelina", zbirka priča, Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.
Tanka granica između blogerskog posta, kratke priče, pseudoautobiografskog zapisa i kolumne već poodavno je rasplinuta. Također, već smo odavno prestali brojati knjige s tekstovima autora koji su afirmaciju stekli u elektroničkoj galaksiji, kao blogeri ili kao kolumnisti internetskih portala…
Tko u našim krajevima nije pratio blogersku i internetsku književnu karijeru Splićanke šibenskih korijena, Slobodanke Bobe Đuderije, možda će je se sjetiti kao pobjednice prvog natječaja za erotsku priču s bloga vrsarskoga Casanovafesta. Tko je pak imao zadovoljstvo upoznati je tijekom tog vrsarskog nastupa, pa zatim na mreži potražiti njene tekstove, mogao se uvjeriti kako je ova autorica svoju kvalitetu izgradila na načelu "piši kao što pripovijedaš", ni više, ni manje.
To je zapravo prilično težak zadatak, jer pripovjedni je govor u napisanom tekstu jedan od najartificijelnijih načina izražavanja, budući da mu napisanom nedostaje niz izražajnih sredstava koje stoje na raspolaganju kada se isti sadržaj - izgovara, od govora tijela, mimike, sjaja u očima, preko intonacije, pa sve do nehotičnih pogrešaka, poštapalica i konstrukcija koje iz pukog bontona ne želimo vidjeti napisane.
Tako Boba piše: skoro jednako kao što i govori; s onom raskalašnom melodioznošću splitskog gradskog dijalekta kada treba baš tako, ili s dostojanstvom radijskog spikera kada je tako primjerenije; s pošalicama i ponekom nježnijom grubom riječi kada bi se one i u stvarnome govoru potrefile, ili s diplomatskim kalamburima i dvoznačnicama kada prigoda tako ište. Uvijek sam tvrdio da ćemo se jeziku bolje naučiti čitamo li autore koji se s njime igraju, nego one koji nastoje biti akademski smrtno ozbiljni; u Bobinoj knjizi ozbiljnost ćete pronaći samo kada se govori o smrti, ali ni tada u nekoj krajnosti.
Duhovitost je, s druge strane, obavezna, čak i kad se radi o jako ozbiljnim stvarima, a ako razlog za smijeh ne izvire iz izričaja, iz načina na koji se pojedine zgode pripovijedaju, onda će nas razgaliti sama prikazana situacija, međuodnos likova i njihove interakcije, a sve su to odreda sasvim normalne i uobičajene životne situacije i detalji iz svakodnevice.
Osobno inače ne vrednujem literaturu prema stupnju vjerodostojnosti navodnih autobiografskih elemenata. Na tekstove koji čak i kronološkim redom fingiraju biografsku priču nikad ne bih reagirao pitanjem autorici: "Ma je li to stvarno tako bilo?", ali znam da ima mnogo čitatelja koji rado reagiraju baš tako. Zato, ako će takve utješiti, reći ću da se u ovoj knjizi priče i zapisi nižu na "društveno-povijesnoj" vremenskoj crti od bivše države i bivšeg sustava preko rata na Balkanu pa do poraća, tranzicije i krizno-recesijske današnjice; ili pak na intimno-osobnoj vremenskoj crti kroz djetinjstvo i mladenaštvo, školovanje, rad u inozemstvu, udaju, razvod, roditeljstvo, društvenu angažiranost i borbu za vlastito mjesto pod suncem.
Zato što su tako kontekstualizirane, doimaju se istovremeno i dokumentarno i anegdotalno. Možemo im i vjerovati pa u sebi graditi osobu autorice koja odgovara osobi pripovjedačice; ili ako nam je tako veći gušt - možemo se dobro zabaviti čitajući ove priče bez bavljenja ikakvim predrasudama tko je i kakav je zapravo njihov autor.
Treba reći da je pripovjedačica svih ovih priča, osim što pred nas čitatelje iznosi svoj život i svoja osobna iskustva, istodobno i pronicljiv promatrač i komentator društvenih pojavnosti i trendova, pa i njih iz priče u priču prati i dokumentira, bilo to na "ideološkoj pojmovnoj crti" od socijalizma preko domoljublja i nacionalizma do pitanja univerzalnih ljudskih prava; ili na osobnijoj razini pronicanjem u najjednostavnija i istodobno najkompliciranija pitanja ljubavi, braka, seksa, međuspolnih i međugeneracijskih odnosa, obiteljskih i zavičajnih tradicija, predrasuda, stereotipa, tabua, buntovništva, konformizma, i svega drugoga što slijedi naprosto iz - života.
"Sreća što je imala smisla za humor, jer oni koji ga nemaju teško mogu živjeti sa mnom u svojoj blizini", komentira pripovjedačica jedan od svojih susreta na jednom mjestu u knjizi. Takvim ljudima, sa smislom za humor, preporučujem čitanje ove knjige, jer oni bez smisla za humor prije će se prepoznati u svemu što ova knjiga, inače vrlo dobroćudno, izruguje.
(Objavljeno u Glasu Istre, 03. ožujka 2012.)
Post je objavljen 19.07.2012. u 13:55 sati.