Knjiga za plažu
18.07.2012., srijeda
Demon za sve režime
 Dejan Šorak: "Čovjek bez dna", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Jedan roman, a samo tri scene. Tri scene, a između svake od njih po dvadeset godina. Veza među njima je jedan te isti lik, špijun s dva imena, Ante Kartum koji se više voli predstavljati kao Šime Kuznjecov. Ali, još čvršća veza između te tri scene je ono što Ante alias Šime predstavlja: demonsko naličje režima, i to režima bilo kojeg, koliko god se dotični predstavljao ili percipirao kao demokratski ili totalitarni. Jedino su žrtve u tim trima scenama različite, pa čak i kada je riječ o osobama koje na prvi pogled ne bi trebale biti žrtve, već protagonistovi naredbodavci, ili čak egzekutori. Pisan gotovo poput scenarija za psihološki triler u tri čina, ovaj roman doista nesvakidašnjom metodom iznosi nesvakidašnju temu, koje se u našoj književnosti na sličan način dotakao još jedino Hrvoje Kovačević u svojoj izvrsnoj zbirci novela Zvijer, anđeo, sudac. Geneza i psihologija nečovještva, praktična primjena načela da cilj opravdava sredstvo, građenje životne karijere na strahu, smrti, tajnovitosti, laži, ali prije svega na izuzetnoj, do obzora genijalnosti dobroj obaviještenosti o grijesima i manama onih najbližih o kojima može ovisiti posao i život, sve to u ovome romanu nije građa za oblikovanje bilo koje vrste osobitosti glavnoga junaka. Naprotiv, sve je to građa za sekundarnu identifikaciju društva, podneblja i njegovog mentaliteta, čak i bez ideologije koja je pojedinim epizodistima samo usputna etiketa, jer bi jednako dobro funkcionirali i na jednoj i na drugoj strani. Ante Kartum, odnosno Šime Kuznjecov, je u sve tri epizode romana agent tajne službe "tekućeg" režima, a vješto iskorištenim stjecajem okolnosti gotovo se bezbolno prelio iz jednog u drugi režim, te iz ovog potonjeg izvukao u mirnu i sigurnu anonimnost. U sve tri epizode gotovo sve o likovima saznajemo kroz razgovore u nekom zatvorenom prostoru (hodnik, gostionica, ured), ali pripovjedački dar vrsnog filmskog redatelja Dejana Šoraka te je scene učinio izuzetno dinamičnima i napetima. Glavni lik, špijun Ante alias Šime, vješt je provokator i manipulator, a pred sugovornicima će naizgled i pokleknuti da bi ih uljuljkao u lažnu sigurnost i na kraju poentirati u svoju korist. Njegov konverzacijski poticaj izazvat će fatalnu akciju izvan opisivane scene, ali ona će nama čitateljima ipak ostati dostupna kroz komunikaciju sugovornika s vanjskim svijetom, kroz povratak na lokaciju razgovora vijesti o posljedicama tih akcija, ili barem kroz napeto intoniranu slutnju. U sve tri scene mnogo toga vuče ka ishodu koji bi mogao biti i nepovoljan za protagonista romana, ali najjači aduti čuvaju se naravno za kraj, ponekad spremni od početka, a ponekad pak vješto improvizirani, poput slučajno zatečenog rekvizita. Ante Kartum (to mu je ipak pravo ime) je zao, podmukao, nemilosrdan, licemjeran, okrutan, prijetvoran, lažljiv, izopačen, ali i sa svim tim osobinama on kao lik ispada simpatičniji nego drugi likovi s kojima se suočava. Na trenutke se pitamo: je li Kartum eksponent svega čega se bojimo i svega što mrzimo, jer svijet čini ružnijim i nesigurnijim nego što bi mogao ili trebao biti, ili je on u tome svijetu zapravo najmanje zlo? Njegova je nevoljna misija, naime, razotkrivanje upravo svijeta koji ga je stvorio, iako ne radi općeg dobra nego isključivo radi vlastite sigurnosti i vlastitog preživljavanja. Koliko takvih još ima oko nas? Koliko maski i lažnih fasada susrećemo u svakodnevici, a zapravo se radi o ogrezlima u institucionalizirani zločin, u zlodjelo koje nikad neće biti sankcionirano jer je imanentno svakom, baš svakom sustavu vlasti koji se među nama, ili nad nama, samo naizgled smjenjuje drugim. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. siječnja 2012.) |
