Marketing
Voda nepovrata
Faruk Šehić: "Knjiga o Uni", roman, Algoritam, Zagreb, 2011.
Rijeka jednog djetinjstva i jedne mladosti, rijeka što protiče kroz rodni grad, njene vode i njene obale, stabla i kukci, ribe i ptice, sumraci i izlasci sunca, trenutak kad naučiš plivati ili kad upecaš prvu ribu, osjećaji i dodiri koje razmjenjuješ u skrovitostima porječja, imena potoka i pritoka, jezeraca i okuka, stanja duha koja na samo tvoja tajna mjesta ideš tražiti ili produbljivati, spoznavanje života kroz rijeku i rijeke kroz život… to može biti čitav jedan roman. Ili čitav jedan život.
Kada rat, međutim, zamuti vodu i zrak, kada trave i šikare zaposjednu mine, kada neki drugi ljudi koji tu ne pripadaju od ljudi koji tu pripadaju silom učine sasvim drukčije ljude, kada prirodni slijed života i smrti biljaka, kukaca, ptica i ljudi poremeti niz nasilnih smrti, prije svega ljudi, kada kuće uz obalu što također imaju imena postanu ruševine bez imena, i kada uništenje svijeta oko rijeke zaprijeti uništenjem i svijeta same rijeke, to je onda još jedan roman. I još jedan život.
Ne čudi zato što je glavni junak ovog genijalnog romana Faruka Šehića podvojena ličnost. Polovica njegove ličnosti tihi je i osjećajni mladić koji uz voljenu rijeku želi nastaviti prekinuto odrastanje; drugi je prekaljeni ratnik navikao na miris baruta, plamen, krikove i dim. Prisiljeni su na suživot između istih ušiju, ali nekako se poštuju, čekaju na red jedan drugoga dok se onaj koji trenutačno vlada sviješću malo ne iživi. I žao im je, obojici, što za obojicu ima posla.
Jer da nema, sve što im treba našli bi na rijeci, u knjigama, u filmovima i glazbi, koji neskrivenim obilatim asocijacijama podcrtavaju sve ono što se ružnoga događalo oko rijeke i u gradu na rijeci, gradu koji je ubijan poput njegovih ljudi.
Ovaj je roman izuzetno snažna antiratna proza, jedna od najsnažnijih na nekom od nama razumljivih jezika, i osim dubokog suosjećanja prema ljudima koji su rat morali otrpjeti bez ikakve slobode izbora, u čitatelju će izazvati i osjećaj dubokog i iskonskog gađenja prema inspiratorima i pokretačima svih ratova u ljudskoj povijesti, a napose ovog posljednjeg i nama najbližeg.
U romanu nema puno neposrednih ratnih motiva, ali zato ima obilje ljepote te divljenja vrijednih stanja prirode i duha za koje znamo, neminovno nam se nameće ta informacija, da je sva ta ljepota kadra u čovjeku izazvati ganuće, nepovratno ratom uništena. Ako se priroda i može s vremenom obnoviti, rat je u odanom sinu rijeke uništio sposobnost poimanja te ljepote, osim na razini nostalgičnog ali i mučnog prisjećanja kako je nekoć bilo i je li baš tako bilo ili je sjećanje traumom zapravo uljepšano.
Zato pripovjedač Knjige o Uni za sebe kaže da je «hroničar nestalog, potonulog, spaljenog vremena», da je «arhivar melanholije, koliko-toliko sretan arhivar svoje prošlosti», zato on svoje pamćenje i svoje sjećanje želi upregnuti u smisao svoga poratnog postojanja evo baš ovako: «Sve ono što je zauvijek isparilo, tako sam nekad mislio, odlučio sam izgraditi riječima. Gubitak svijeta emocija iz predratne prošlosti, taj gubitak mi se uspostavio kao krajnja bol».
Kad na kraju romana glavni junak naposljetku izađe pred pripovjedačevu «kameru», kad zakorači ulicama grada koji nikad više neće onakav ponovno postojati, on postaje «zaražen iznenadnom ljubavlju prema svim tim ljudima. Da je mogao, zagrlio bi cijeli horizont, zajedno s nepomičnim nebeskim tijelima». Događa se, dakle, čin vrhunskog i konačnog praštanja.
Svima, osim spomenutim inspiratorima i pokretačima ratova, kojima se «dive jedino ljudi na nižem stepenu duhovne evolucije», te proklete «budale što ne vjeruju vlastitom mozgu i emocijama». Napisao Faruk Šehić, majstor sa Une.
(Objavljeno u Glasu Istre, 10. ožujka 2012.)
Post je objavljen 19.07.2012. u 14:00 sati.