Marketing
Nosila od mesa
Dorta Jagić: "S tetovažom nisi sam", zbirka priča, HDP/Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.
Ova se prozna zbirka Dorte Jagić na neki način nastavlja na prethodnu, naslovljenu Kičma, u kojoj su glavni likovi bili ljudski organi. Dekonstrukcijom tijela na "samosvjesne" sastavne dijelove u nizu meditativnih proza u prethodnoj je zbirci ova autorica pripremila teren za novu razinu spoznaja koje nas stižu kroz proze iz ove zbirke, u kojima je "glavni junak" cijelo ljudsko tijelo.
Odvojena subjektivizacija tijela i uma ili svijesti, svojevrsna dvosvjesnost, omogućuje i dvojako doživljavanje svijeta oko sebe, i to u širokom rasponu od klimatskih, svjetlosnih, toplinskih i drugih fizičko-osjetilnih fenomena (među kojima je kiša autorici jedan od najomiljenijih), pa sve do međuljudskih odnosa, uključujući zasebno percipiranje tjelesnosti i duhovnosti (hladnokrvno odvojenih, ili nužno sjedinjenih) drugih ljudskih bića.
Postupno se, kako odmiču stranice, u hladno promatrano tijelo useljava i nešto toplija duša, organizam počinje doživljavati i svoje društvene uloge, rodbinske i ljubavničke vezanosti i određenosti, počinje i starjeti, da bi na samom kraju, gotovo kao da se radi o knjizi antropoloških eseja, u priči Svadba dobili sintezu kroz cijelu knjigu naznačivanih kontroverzi društvenih konvencija spram intimističkog doživljavanja sebe samog.
Kombinacijom meditativnog i narativnog pristupa nas čitatelje izvješćuje se kako se svijest postupno združuje s tijelom, nakon što ga je pomno proučila, analizirala i iskritizirala. Gotovo u fabularnom ritmu slijedi dokumentiranje kako se ta svijest u simbiozi s tjelesnošću snalazi u uspostavljanju sve kompleksnijih društvenih odnosa. U prvom planu su oni aktualni, koji se razotkrivaju pri susretima i interakciji s drugim ljudima, ili pri upražnjavanju tradicionalnih društvenih obreda, a zatim i onih trajnije naravi, koji su sadržani u dugotrajnijoj vezanosti za druge ljude, a u oba ova procesa emocionalnost se pojavljuje gotovo kao treća nezavisna komponenta ukupnosti ljudskog bića.
Naposljetku, krug se zatvara u samosagledavanju, u spoznaji o (ne)uspješnosti izgradnje ovosvjetske uloge i značaja trijumvirata vlastitog tijela, svijesti i osjećaja. Epilozi većine ovih promišljanja su romantično-tužni, sjetni, ali imam dojam da ipak nisu tjeskobni. Što je, tu je, nekako se sa svime time ipak može i mora nositi, prešutno poručuju pripovjedačice i pripovjedači u pričama u ovoj zbirci.
Jedna od tih pripovjedačica kaže okupljenima na proslavi vlastitog rođendana: "Život mi je prošao manje u ljepoti, a više u ustupcima ružnome", a malo kasnije još i: "Život mi je prestao biti ludi skok niz vodopad, postao je dosadna činovnička obaveza". Ovakvi pomalo ishitreni životni rezimei predstavljaju sasvim blagi šiljak na grafikonu stanja svijesti likova-pripovjedača, jer mnogo toga što im se događa zapravo je jako zanimljivo, makar se to svodilo samo na promatranje svijeta oko sebe, ili na njegovo zapisivanje (u nekoliko priča u fokusu se odjednom nađe ruka na praznom listu papira ili pred kompjutorskim ekranom).
Naslutit ćemo možda da tim likovima zapravo najviše nedostaje odgovarajuće okruženje, da među mnoštvom ljudi koji su tek puka "živa nosila od krvi i mesa" nema, ili ih je jako teško naći, onakvih trijumvirata tijela, svijesti i emocija koji bi kompatibilnošću s pripovjedačem upotpunili smisao njegovog postojanja, njegovog "hodanja po zemlji".
A da takva kompatibilnost postoji, ili barem da se može zamisliti, dočarava priča Kraljica, po mom dojmu najljepša u cijeloj zbirci, u kojoj su uloge bića, koja su pokazala savršenstvo uzajamnog razumijevanja, maštovito dodijeljene kralju Solomonu i Kraljici od Sabe.
(Objavljeno u Glasu Istre, 28. siječnja 2012.)
Post je objavljen 18.07.2012. u 22:33 sati.