Zoran Krušvar: "Zaljubljeni duhovi", VBZ, Zagreb, 2011.
Nakon četiri objavljene prozne knjige fantastičnih žanrova, Zoran Krušvar odlučio je "okrenuti ploču". Njegova nova prozna zbirka ovaj je put ispunjena s 26 ljubavnih priča. Pravih ljubića, mekanih, toplih, romantičnih, uglavnom vedrih, i uglavnom s hepiendom na kraju. S ovom se knjigom Krušvar "preselio" i k puno većem izdavaču od onih što su mu dosad objavljivali SF i fantasy knjige, čak je i na korice "šišnuo" podnaslov: "komercijala priče za široke mase". Je li ovaj književno inače izuzetno nadareni Riječanin dakle napokon skužio gdje leži lova?
To ćemo valjda mi skužiti po sljedećoj Krušvarovoj knjizi, a u međuvremenu možemo kroz stranice Zaljubljenih duhova dešifrirati gdje leži - ljubav. A ona se, u pričama koje kao da planski nastoje donijeti što različitije situacije i što raznovrsnije protagoniste, prostire doslovce svuda, od kontejnera za smeće do neboderskih stančića, od školskih dvorišta do sportskih igrališta, od gradskih parkova do gradskih autobusa. Uz veće ili manje poteškoće, prepreke i početna nesnalaženja, u ovim se pričama više-manje uspješno zaljubljuju i mladi i oni stariji, zanimanja te obrazovnih i socijalnih statusa od klošara do fakultetskih profesora.
No da, velika većina priča je urbanog ugođaja (možda će ljubav doći i na selo u nekoj od sljedećih Krušvarovih knjiga?), politička korektnost osigurana je i nekolicinom istospolnih parova, dozu napetosti osigurat će priča o pedofilu, a kako ipak ne bi iznevjerio obožavatelje svoje fantastične proze, Krušvar je u zbirku ubacio i poneku ljubavnu priču o duhovima i vampirima.
Shema svake priče je otprilike ista - na početku imamo osamljenog lika, ili dvoje osamljenih likova, koji žude za ljubavlju, događa se sudbinski susret i ljubav se rađa s perspektivom da potraje zauvijek ili "dok ih smrt ne rastavi". Ta se shema varijacijama i improvizacijama proteže kroz skoro sve zamislive segmente svakodnevnog života, ali je autor izbjegavao u priče umiješati politiku (a baš bi u zbirku lijepo legao ljubić o vezi koja se rađa između dvoje članova biračkog odbora pri kasnonoćnom tko zna koji put ponovljenom brojanju glasova, dok recimo cjelokupna hrvatska javnost čeka baš njihov izvještaj jer je dotadašnji izborni rezultat neriješen), pa čak i malo problematičnija socijalna stanja (iako zbirku otvara baš jedna socijalna priča o sakupljaču plastičnih boca po kontejnerima i dami iz najbližeg portuna).
Zato, jer većina priča ima prilično "light" dramaturške postavke, i zato jer iz većine njih pršte pozitivni osjećaji i pozitivna atmosfera, priče iz ove zbirke doimaju se gotovo kao bajke, a ima među njima bajki i za mladež i za odrasle, ali prije svega za one koji vjeruju u romantičnu ljubav, u prinčeve na bijelom konju i u princeze koje doživotno opčaraju svoje odabranike idealnom ljepotom. Sve su priče vrlo kratke, od po nekoliko stranica, osim jedne koja zauzima čak tridesetak.
Ta podulja priča, Nedosanjani san, odudara od svih ostalih, iako priča sličnu priču o idealnoj ljubavi, ali je prepuna oniričkih i nadrealnih umetaka, nije jednostavno pravocrtna već glavnog junaka do konačne spoznaje vodi malo složenijim putovima, a kraj joj je dvoznačan jer se istovremeno postižu i cilj i njegova potpuna suprotnost. Iako joj je autor dao podnaslov "patetična ljubavna priča", ona je na neki način putokaz smisla cijele zbirke, čak mi se na trenutak učinilo da su sve druge priče tu samo kao ukras i ispunjavanje prostora oko ove "ključne".
A u čemu je njezin ključ? Možda u sljedećem: u 25 priča ljubav se "događa", a u ovoj, dvadeset i šestoj, za ljubav se vodi borba, višestruka, energična, puna opasnosti i rizika, a iako je ta priča najbajkovitija, istodobno je možemo doživjeti i kao najrealističniju.
(Objavljeno u Glasu Istre, 11. veljače 2012.)
Post je objavljen 18.07.2012. u 22:57 sati.