Marketing
Izvorni domaći totalitarizam
Zoran Janjanin: "Zašto očajavati", zbirka priča, Konzor/Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.
"Jesu li donesena neka nova pravila, ili se promijenila uprava?", pita se Sotona glavom i bradom kad mu u pakao dopreme dušu petogodišnje djevojčice koja je umrla od leukemije. "Postoji pravilo da sva djeca idu u raj, ali postoji i pravilo da sve ubojice idu u pakao, pa se ipak dogodi da neki završe u raju. Jednostavno oprostom grijeha izguraju druge," lamentira Sotonin asistent. Riječ je o prizoru iz priče Quare desperamus?, posljednje priče u zbirci Zorana Janjanina Zašto očajavati, druge prozne knjige ovog talentiranog i angažiranog mladog karlovačkog pisca.
Janjanin je među prvim domaćim piscima koji su shvatili da aktualna hrvatska društvena, socijalna a napose politička stvarnost ne zaslužuje da joj domaća književnost samo blago tepa, ne usuđujući se izdići iznad razine karikaturalnih humoreski. Književnost je naprotiv potpuno slobodna u ime naroda izraziti ono apsolutno gađenje prema "bandi lopovskoj" koja vlada ovom zemljom. Janjanin je to na jedan način izrazio u svojoj prethodnoj knjizi, romanu Hazmat, kada je svojim književnim likovima dao u ruke oružje i "poslao" ih da naprosto pobiju sve te nositelje institucionaliziranog zla u ovoj državi.
Zbirka priča Zašto očajavati bavi se istim ozračjem, ali je više nekako - viktimološka. Zlotvori su uzdignuti do svojih esencija, ali baš i nema heroja koji će im se suprotstaviti. Država i društvo su u Janjaninovim pričama crnji i zloslutniji nego u stvarnosti, pojedinac još sitniji i zgaženiji nego u realnom svijetu oko nas, tako da bi ova zbirka priča lako mogla poslužiti kao nekakav priručnik za ustroj i usavršavanje nekog nam sasvim domaćeg i vrlo autohtonog totalitarizma.
Spomenuta priča koja je radnjom smještena u sam Pakao logičan je završetak niza koji počinje s nekoliko priča o mukama i užasima izvorne hrvatske gospodarske i političke tranzicije, od groteske o pretvorbi jedne tipične hrvatske tvornice, preko priče o pljački banke čiji glavni junak zapravo želi pritom poginuti i tako se "spasiti", pa do priče o savjesnom čuvaru tajni (i bogatstva) pripadnika političke i ekonomske elite. Ove su priče još koliko-toliko u ravni stvarnosno mogućih tema, no za njima slijedi nekoliko fantastičnih groteski, primjerice o kreditno prezaduženom superheroju, ili o crnofuturističkom sustavu zdravstvenog osiguranja u kojem roditelji moraju žrtvovati svoje organe, pa čak i živote, kako bi njihova djeca ostvarila pravo na liječenje.
Prije nego što već spomenuta "paklena" priča ponudi "crni šećer" za kraj, dvije najmahnitije groteske u zbirci pružaju nam dvije jednako jezive vizije moguće izvorno hrvatske crne budućnosti. Prva, u priči Parkur za jahače apokalipse, prikazuje Hrvatsku kojom vlada oligarhija političara i crkvenih velikodostojnika, a sve ostalo stanovništvo svedeno je na status roblja ili zvjeradi, "obične" ljude se napucava u ekspedicijama skupo plaćenog lovnog turizma, ili ih se smatra zombijima koje svatko može ubiti čim zatraže kruha svoga svakidašnjega.
Druga fantastična groteska naslovljena je Kažem vam zadnji put, a govori o izborima, izbornim kampanjama, političkim strankama i nevladinim organizacijama za nadzor izbora. Ti se izbori, naravno, događaju u budućnosti, ali ne jako dalekoj, i prilično ih je teško preživjeti, jer sve zainteresirane strane u ovom "demokratskom" procesu naoružane su do zuba, silom privode ljude na izbore i ne libe se fizički eliminirati protivničko "biračko tijelo" kako bi sami dobili više glasova.
Ovom je knjigom Zoran Janjanin potvrdio status najradikalnije angažiranog domaćeg pisca, a nama će kao čitateljima zacijelo raspaliti maštu glede želja koje ćemo intimno i vjerojatno ne preglasno upućivati nesposobnim političarima svih boja i generacija.
(Objavljeno u Glasu Istre, 17. prosinca 2011.)
Post je objavljen 18.07.2012. u 21:36 sati.