Marketing
Uži izbor
Ankica Tomić: "Naročito ljeti", roman, VBZ, Zagreb, 2011.
Aktualni pobjednici VBZ-ovog godišnjeg natječaja za neobjavljeni roman redovito privlače pažnju, ali posljednjih nekoliko godina ta pažnja ne rezultira baš oduševljenom recepcijom obilno nagrađenog rukopisa. S romanom Ankice Tomić Naročito ljeti napokon je došlo vrijeme za suprotan ugođaj. Prvijenac ove autorice simpatičan je, dražestan, romantičan i nostalgičan uradak, vedar i veseo, živahan i zanimljiv; toplo se nadam da će biti rado čitan.
Roman je to o djeliću djetinjstva djevojčice koja se s obitelji prečesto selila, morajući tako prije vremena otkidati od srca mnogo toga što joj je srcu tek priraslo. Između pete i devete života, s roditeljima i tek malo starijim bratom, pripovjedačica odnosno junakinja ovog romana doselila se u maleno, turizmom još nezaraženo mjesto na otoku Braču. Vrijeme zahvaćeno pripovijedanjem zahvaća kasne sedamdesete i rane osamdesete godine prošloga stoljeća, a to je vrijeme kada je bivša država svojim građanima još uvijek nudila osjećaj blagostanja, vrijeme kada su nastajale i postojale te televizijsku minutažu, novinske stranice ili police frižidera i dječjih soba punile brojne "ikone" kojih se i dandanas s nostalgijom prisjećamo.
Petogodišnje dijete baš i ne "kuži" finese društveno-političkog uređenja, društvenih i proizvodnih "odnosa", unutrašnje i vanjskopolitički kontekst vlastitog malog života, ali je zato njegov svijet dovoljno širok i bogat da se iz njega može izvući obilje tema: o užoj i široj obitelji, susjedima, prijateljicama, svojoj i susjednim ulicama, moru, dječjim igrama, dječjim simpatijama, svega.
Ankica Tomić je izuzetno mudro odabrala pripovjedačku taktiku koja neće glumiti da priča priču iz stopostotnog dječjeg rakursa, da dječjim rječnikom pripovijeda svojevrsni dnevnik odrastanja i upoznavanja svijeta oko sebe. Naprotiv, iz teksta je odmah očito da je pripovjedač odrasla osoba koja se naprosto sjeća jednog lijepog dijela svog djetinjstva, opisuje svoje postupke, spoznaje i osjećaje iz vremena kad je bila mala, ulažući u ta evociranja mnogo emocija, ali s pravodobnim kočnicama u obliku komentara i usporedbi koje samo zrela žena umije sročiti. Na kraju romana, pred još jednu selidbu, majka savjetuje junakinju romana da malo smanji svoju preobilnu kolekciju salveta, da napravi "uži izbor" tih dragih uspomena koje s otoka kani prenijeti na kopno, i taj je finalni detalj zapravo prekrasna metafora za cijeli roman.
Naročito ljeti je uži izbor sjećanja na djetinjstvo, uži izbor fragmenata i epizoda koje je naprosto vrijedilo upamtiti i nakon dva-tri desetljeća izvući iz hibernacije da bi ih se podijelilo s današnjim suvremenicima, koji taj negdašnji svijet ne pamte tako dobro, ili pamte ali ga negiraju.
Prilično je fascinantno kako je djevojčica-pripovjedačica, odnosno, glavna junakinja romana ocrtana kao izuzetno stabilan karakter. Njena su ponašanja češće promišljena nego dječje impulsivna, njena analitika ljudi i pojava oko sebe nije nimalo naivna, tek su njene reakcije primjereno dječje, što je još jedan od putokaza da ovaj roman treba čitati kao pripovijedanje odrasle žene o dijelu djetinjstva koje je današnjem pamćenju ostalo dostupno, koje se nije otopilo uslijed raznih frustracija.
Iako se, uz ovakvo zaključivanje, otvara i druga mogućnost: trudeći se biti što dokumentarnija, bez obzira na selektivnost sjećanja, pripovjedačica možda ne gradi sliku sebe kakva je doista bila, nego onakve sebe kakva je željela biti u dobi između pet i devet godina… Ali nije to mana, jer pogodit će nas ovaj roman i na jedan i na drugi način.
(Objavljeno u Glasu Istre, 14. siječnja 2012.)
Post je objavljen 18.07.2012. u 22:15 sati.