Marketing
Ezoterijski tobogan
Mirjana Đurđević: "Bremasoni", roman, Laguna, Beograd, 2011.
Da se o jednoj uobičajeno smrtno ozbiljnoj temi kao što je masonerija može napisati urnebesno smiješan roman, pokazala je ugledna i nagrađivana beogradska spisateljica Mirjana Đurđević romanom Bremasoni. Radnja romana smještena je u vrijeme neposredno pred Drugi svjetski rat, kada su vlasti Kraljevine Jugoslavije najavile da će zabraniti rad slobodnozidarskih organizacija. U takvom ozračju, ali i sa slutnjom velikog svjetskog sukoba, u Beogradu se sastaje Velika loža Jugoslavije s nakanom da, kako bi preduhitrila odluku vlasti, donese odluku o "samouspavljivanju" odnosno raspuštanju.
Roman Bremasoni međutim nimalo i nipošto ne nastoji imati povijesno-dokumentarni štih, već autorica ovu povijesnu situaciju uzima kao polazište za dvije maštovite i sulude pretpostavke, na kojima se gradi parodična i humoristična atmosfera romana, te na kojima zapravo i počiva draž svega što u romanu slijedi. Prva je pretpostavka izuzetno domišljato zafrkavanje sa spekulativnom, mističnom i duhovnom stranom masonerije (ako je takvo što ikada i postojalo): aktivni masoni nisu samo živi uglednici iz političkog, vjerskog, kulturnog i uopće društvenog života tadašnje Kraljevine, već su to i oni odavno pokojni, pa i oni koji će svoju slavu i zasluge steći u budućim desetljećima ili možda još nisu ni rođeni.
Tako će se "na radu" u Velikoj loži Jugoslavije zajedno naći i odavno pokojni Branislav Nušić, i još davnije pokojni Sima Milutinović Sarajlija, i budući slavni književnik Borislav Pekić, koji je u tadašnjoj nespekulativnoj stvarnosti tek desetgodišnji dječak; da spomenemo samo neke "bremasone" iz književnih panteona. Iako bi "braća masoni" trebala biti oličenje najodličnijih ljudskih vrlina, svi ti pisci, glazbenici, svećenici, trgovci, bankari, profesori, liječnici, političari i ostali pripadnici društvenih elita ne uspijevaju se ni u masonskoj loži odmaknuti od sasvim ovozemaljskih i općeljudskih mana i nedostataka, među kojima je taština često na prvom mjestu.
Druga pretpostavka na kojoj počiva roman Bremasoni još je luđa od ove prve interdimenzionalne generacijsko-vremenske konstrukcije. Naime, dok su braća masoni sami uvjereni kako su oni tajna i utjecajna organizacija, iako o njima "čaršija" zna skoro sve, istovremeno s njima djeluje i jedna doista tajna organizacija, a to je ženska pseudomasonska loža Bratanice. One zapravo "drmaju" tamo gdje oni misle da "drmaju", Bratanice vode "kadrovsku politiku" čak i muških, dakle "jedinih pravih" masonskih loža, ispravljaju njihove greške, kompenziraju njihove slabosti, ukratko, doprinose da "spekulativni svijet" ekskluzivno muškog tajnog društva funkcionira, ili barem da muški masoni tako misle.
U svom neformalnom ustrojstvu, za kojeg nikakvu višu instancu nisu morale pitati za dozvolu jer nad njima nikakve više instance zapravo nema, umjesto funkcija u muškoj masoneriji pompozno nazvanih Veliki majstor, Veliki besjednik, Veliki nadzornik i slično, Bratanice imaju Veliku tetku, Veliku metlu, Veliku alapaču, Veliku kesu i tome slično, ali kako u svojim "radovima" do obredne hijerarhije one baš jako i ne drže, tako je i taština u njih mnogo manje izražena.
Zato su i efikasnije od svojih muških pandana. Ukoliko se neka od njih ne spotakne o poneko pitanje srca pa time uspori žustrinu svojih kolegica, jer se najprije treba zadovoljiti ženska znatiželja, utišati ljubomora ili izgladiti zavist pa tek onda spašavati svijet, Bratanice će u jednom jedinom danu, i još polovici sljedećeg, riješiti problem koji se za mušku braću pokazao kao preveliki izazov. Da parafraziram blurb sa zadnjih korica knjige, roman Bremasoni urnebesna je i "vratolomna vožnja niz ezoterijski tobogan" koja vas vodi ravno u srce balkanskog i europskog (malo)građanskog mentaliteta.
(Objavljeno u Glasu Istre, 17. ožujka 2012.)
Post je objavljen 19.07.2012. u 14:06 sati.