Knjiga za plažu
18.07.2012., srijeda
Lolita u izbjeglištvu
 Veselin Gatalo: "Princeza od zida", BTC Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, 2010. Mostarski pisac Veselin Gatalo izvrstan je pripovjedač, njegove rečenice kao da su namijenjene slušatelju, za govorenje uživo, u nekoj prigodi u kakvoj su se odvajkada pričale priče, a ne čitatelju koji će te rečenice upijati u intimi svog mentalnog odnosa s knjigom i tekstom u njoj otisnutom. I naracija i dijalozi stilski su kod Gatala vrlo brižljivo odnjegovani, karaterizacija likova dolazi iznutra, iz onoga što oni govore i čine, a ne iz pametovanja sveznajućeg pripovjedača. Stoga kao čitatelji dijelimo iznenađenje, uzbuđenja i ushićenja kakva prolaze i sami junaci romana, preokreti se događaju bez pripreme, a akcijski dijelovi naracije i emocionalne introspekcije zbivaju se i traju u sadašnjosti, pretežno u prvom pripovjedačkom licu, s tek povremenim zalaženjima u treće. U središtu pozornosti bivši je ratnik koji bježi od rata, poznatog rata koji je harao poznatim mjestima, pa je zato i bježati od njega teže ako se neke stvari ili neki ljudi žele i dalje držati na oku. Prednost je glavnoga junaka što se usavršio u vještinama preživljavanja i samoodržanja, mana mu je što se previše uživljava u zaštitničku ulogu prema ženama s kojima mu se spaja lutalački, skrivalački ili izbjeglički životni put. Naravno da će biti frustriran kada se nađe situaciji da jedna od tih žena više pomaže njemu nego što je on njoj, iako je sprega zapravo obostrano povratna, ali on to u svojoj romantičnoj balkanskoj širokogrudnosti možda i ne primjećuje. Više se žena provlači junakovim životnim stazama, uvijek naizmjenično, nikad istodobno, osim jedne koje zapravo nema, koja je davna uspomena, izgubljena ljubav, nestala u ratnim bespućima i neizvjesnostima. To je ta Princeza iz naslova, iako neko vrijeme sumnjamo ili pretpostavljamo da ta posebna i počasna titula u srcu jednog časnog ratnika zapravo pripada nekoj drugoj. Ta druga žena zapravo je djevojčica, i ona od rata bježi, iako iz drugih razloga, a preživljava i snalazi se zahvaljujući sasvim drugim vještinama od onih ratnikovih. Njihova pomalo čudna emocionalna simbioza razvija se čak i u pravcu moguće ljubavi, iako ratnik uvijek nastoji održati pristojnu distancu, koja se rasplinjava jedino kada bi njena sigurnost bila ugrožena pa bi njegovi obrambeni porivi proradili malo žešće, i tada izvori opasnosti postaju oni koji se trebaju čuvati i bojati. No, taman kad nas je pripovijedanje o ovom čudom odnosu uvelo u zanimljiv, i emocionalno potencijalno opasan svijet odnosa svojevrsne balkanske Lolite i njenog prerano ostarjelog zaštitnika, vizura se iz temelja preokreće. Svejedno, sve do kraja romana ćemo se pitati nije li ta Lolita, s obzirom na to kako ju vidi glavni junak, moguća dostojna zamjena za izgubljenu Princezu, koliko god on sam šutio o tome? Sudbina ipak nije htjela da stvari tako krenu, jer su oni koji najviše žele i najviše su sposobni davati ponekad više od svih drugih osuđeni na osamljenost, a s druge strane, nisu navikli primati u jednakoj mjeri kao što daju, jer se u takvoj situaciji osjećaju - zarobljeni. Lolita je, naime, odlepršala dalje u neku perspektivniju razinu inače sasvim neperspektivnog izbjegličkog života, a glavnome se junaku ukazala zaštitnica, osamljena žena koja je također umjetnica u preživljavanju, a njena briga za njega, iako dolazi od srca, njemu je opterećenje i svi znamo da to neće dugo trajati. Bijeg se nastavlja u nekim drugim gradovima, zbližavanjem s nekim drugim ljudima, dogodi se zatim i nekoliko povrataka, čak se i Princeza iz daleke prošlosti odjednom pojavljuje živa i zdrava, ali umjesto smiraja, život se nastavlja novim neizvjesnostima, novim nadama, i starim pitanjima. (Objavljeno u Glasu Istre, 18. veljače 2012.) |
