Marketing
Brojači krvnih zrnaca
Zoran Pongrašić: "Čistači", roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2011.
Bezrazložno, iracionalno te na totalitarnim ideologijama ili fiks-idejama utemeljeno nasilje sve je omiljenija tema hrvatskih pisaca, a ta se tema koliko se može razlučiti iz dosad objavljenih knjiga razvija u dva pravca. Prvi je praćenje glavnog lika ili grupe likova u njihovim "akcijama" s naturalističkim opisima njihova nasilničkog ponašanja koje postupno eskalira sve do ubojstva ili sličnog teškog zločina, ali bez moraliziranja i kontekstualiziranja, nasilnički likovi dominiraju, žrtve su samo statisti, i nasilnici su dakle prostrti pred nas, i mi kao čitatelji jedini smo im suci.
Drugi je pravac malko složenija priča u kojoj se uz sudbine i karaktere negativaca istovremeno ili kroz povremene epizode prate i likovi žrtava (ili pripadnika iste socijalne, etničke ili supkulturne skupine kojoj pripadaju i žrtve), interakcija motrišta nasilnika i motrišta žrtve navodi na emocionalni izbor a ne više samo na dokumentarističko promatranje, iz čega dramaturški obavezno slijedi i zaslužena kazna za nasilnike.
U romanu Čistači autor Zoran Pongrašić odlučio se za ovaj drugi pristup. U središtu zbivanja ovoga romana skupina je nasilnika koja sebe naziva "čistačima", a njihova je umišljena misija "čišćenje" hrvatskog bjelačkog i katoličkog društva od Cigana, odnosno Roma. Njihov je modus operandi postavljanje uličnih noćnih zamki usamljenim "pepeljugama", kako oni pogrdno zovu Rome, koje zatim brutalno premlaćuju, smatrajući da tako šalju poruku svim Ciganima u Zagrebu ili Hrvatskoj da se imaju smatrati nepoželjnim i da izvole otići iz ovog bjelačkog katoličkog "raja na zemlji".
Predvodnik i ideolog ove skupine "čistača" je mladi svećenik koji je k tome i pritajeni pedofil, a njegovi su razbijači svi odreda - vrlo dvojbeni "arijevci": jednome je otac srpski oficir koji je neposredno pred rat prebjegao na drugu stranu, drugi živi s majkom i poočimom muslimanom, ali saznaje da mu je pravi otac zapravo Ciganin, a treći je policajac Dalmatinac, iz oba razloga neomiljen među svojim purgerskim nasilničkim prijateljima.
Ovakva postava noćnih progonitelja uglavnom bespomoćnih žrtava, naravno ni po čemu krivih osim po tome što postoje i po tumačenju tih zadojenih nasilnika zagađuju svijet za čije su čuvanje kao oni zaduženi već je dovoljno groteskna ili apsurdna postavka sama po sebi, no paralelno teče i druga priča. Ambiciozna TV- novinarka djelomice romskog podrijetla pokreće akciju društvenog osvješćivanja prema romskom pitanju, promiče društvenu integraciju Roma i nalazi pozitivne primjere, ali izvještava i o netrpeljivosti prema Romima, pritom u svojim istraživanjima naišavši baš na žrtve gore spomenute noćne čistačke četvorke.
Naravno da nizom sasvim slučajnih okolnosti dolazi do interakcija između te dvije priče, no nimalo očekivano tragičan kraj romana stavlja konačnu točku na sudbinski apsurd kojega je bezumno nasilje neminovni pokretač. Vrlo je zanimljive motive isprepleo Pongrašić u ovome svome romanu, upozorio je, ukazao, i sasvim opravdano ruglu izvrnuo mnoge lažne svetinje, pokazavši kako granice ljudskosti nisu u konvencionalnim simbolima i ustrojstvima, već su naprotiv puno šire.
Naime, brojači tuđih krvnih zrnaca i sami ih imaju dobrano izmiješane. Propovjednici ljubavi prema bližnjemu u tajnom su životu predvodnici i inspiratori bezumnog nasilja. Najmlađi u ovoj skupini razbijača, koji još uvijek mora prednjačenjem dokazivati da je "dostojan" dodijeljene mu uloge, u sasvim drugim okolnostima ispoljava nježnu i obzirnu ljubav prema mlađem retardiranom polubratu. Zato se ipak se čini kako najvećim društvenim zlom, iz kojeg se lako izrode i druga zla s neposrednijim i vidljivijim posljedicama, na kraju ispada - licemjerje.
(Objavljeno u Glasu Istre, 31. ožujka 2012.)
Post je objavljen 19.07.2012. u 14:37 sati.