Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Svemirski kuleni
 Danijel Bogdanović: "Najveća igra u svemiru i šire", zbirka SF priča, Sfera, Zagreb, 2011. Jedan od najtalentiranijih hrvatskih pisaca znanstvene fantastike mlađe generacije, Danijel Bogdanović, napokon je objavio prvu knjigu. Unatrag nekoliko godina svojim se kratkim pričama i novelama uspijevao probiti u baš svaku publikaciju koja izlazi ili je izlazila u Hrvatskoj (pa i u bližem susjedstvu), a koja objavljuje žanrovsku prozu, osvojio je i pet-šest književnih nagrada, i stekao lijep krug književnih obožavatelja. Također, u hrvatsku i regionalnu znanstvenofantastičnu književnost Bogdanović je temama i motivima svojih priča unio i dobrodošlo osvježenje, inovativnost i originalnost, stvarajući čak kod svojih vjernih čitatelja slatku i neizvjesnu napetost oko toga što ih čeka u pričama za koje se znade da će uskoro izaći u istrakonskoj ili sferakonskoj zbirci, u tematskim zbirkama pazinskog Festivala fantastične književnosti, ili u časopisu UBIQ, a to su publikacije koje su posljednjih godina nedvojbeno obilježene baš Bogdanovićevim tekstovima. Najoriginalniji Bogdanovićev doprinos domaćoj znanstvenofantastičnoj književnosti je odvažno uvođenje tzv. weird elementa u SF priče. Taj termin, weird, najlakše bismo preveli kao bizarno, ali to u SF-u nije njegovo puno značenje budući da SF znade i sam po sebi biti bizaran. Naime, u weird pričama kao što su Bogdanovićeve često dolazi do spajanja nespojivog, do "prefantastičnih" ili "nadfantastičnih" koncepata, likovi su vrlo queer, da se poslužimo još jednim modernim anglosaksonskim izrazom, zapleti i raspleti ne ovise samo o rješavanju problema već i o hiru, o ludosti ili uvrnutosti junaka, o nagloj promjeni čitateljske percepcije izazvanoj izokretanjem pripovjedačkog motrišta. Naravno, da bi se tako pisalo, treba biti vrlo vješt stilist, dobro savladati pravila i tajne jezika da bi ga se zatim moglo, u biti, dekonstruirati, tako da kod Bogdanovića ono "kako" se pripovijeda biva jednako bitno i "o čemu" se pripovijeda. Uz svega nekoliko primjera bit će puno jasnije o čemu govorim. Primjerice, naslovna priča Najveća igra u svemiru i šire počinje kao space-opera: Zemljani putuju na susret s jednom moćnom izvanzemaljskom vrstom kako bi uobičajenim polumilenijskim odmjeravanjem snaga u skoro sve do kraja priče nepoznatoj vrsti okršaja sporazumno odlučili o vladanju svemirom u narednih pola milenija. Oneobičenje ovakvog klasičnog SF zapleta najprije nastupa antologijskom Bogdanovićevom dosjetkom da brodskom kompjuteru podari glas (ali i karakter) televizijskog voditelja i tamburaškog gurua Branka Uvodića. Korak dalje u začudnost događa se identifikacijom svemiraca kao bića koja nalikuju - šnitama kulena, što ih međutim ne čini nimalo manje dostojnim protivnicima uvijek pomalo primitivnim Zemljanima. I u drugim je pričama Bogdanović uspio dah svoga zavičaja, središnje Slavonije, unijeti u svoje priče, bilo tako da radnju priče smjesti u neko zabačeno slavonsko pa babama koje se pretvaraju u nešto slično Power-rangersima dadne da se obračunaju s agresivnim izvanzemaljcima, bilo da likove u nekom klasičnom SF settingu opremi slavonskim rječnikom ili za to podneblje tipičnim kolesterolskim ukusima. Iako je nešto više od dvadesetak priča u ovoj zbirci motivski i podžanrovski raznorodno, čini se da Bogdanović najviše voli space-operu, odnosno, da najviše voli dekonstruirati space-operu. To najčešće čini tako da na trenutak zaboravi tipično žanrovsko propitivanje granica ljudskosti, već se radije bavi propitivanjem i širenjem granica svijesti, moralnosti, seksualnosti, (ne)tolerancije, pitanjima znanja, percepcije i manipulacije osjetilima, (bez)vrijednošću života i sličnim pitanjima, a sve su to opet samo pojedini aspekti ljudskosti u neobičnim (za Bogdanovićeve priče: i te kako neobičnim) okolnostima. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. prosinca 2011.) |
Kod didove ogradice
 Ivica Došen Žuti: "Krvop'ja", roman, Oceanmore, Zagreb, 2011. Ja bih s neba pa u rebra: ovaj je roman remek-djelo, takvo što ne samo da nisam čitao odavno, nego nisam čitao nikad. Čitava kulturna povijest svijeta, ono najbolje što znamo iz književnosti, ali i iz filma, začinjeno dubokom filozofijom i potkrijepljeno genetskim poznavanjem duhovnog i duševnog života jednog tako osebujnog kraja kao što je Lika, i naposljetku genijalno protkano izvornim, sočnim i grubim ali nevjerojatno slikovitim i nježnim ličkim dijalektom, sve nam se to podastire u ovome romanu. Divim se i zahvalan sam piscu, Ivici Došenu Žutom, što je našao u svome životu dovoljno mira i što je sabrao sve svoje znanje kako bi nam podario ovako nešto iznimno. Roman Krvop'ja je u isto vrijeme i kronika malenog i zabačenog ličkog zaseoka Podkuka, i mala enciklopedija velebitske flore i faune, s posebnim naglaskom na krupnu zvjerad i ljekovito bilje, i dojmljiva etnografska slikovnica teškog života i suživota s prirodom, i sirotinjska kuharica, i lingvistički eksperiment. Ovo zadnje treba pojasniti: čini mi se da je ovo prvi ikada roman u hrvatskoj književnosti koji je u cijelosti napisan ličkim dijalektom, ali baš cijeli, nisu samo dijalozi u dijalektu kao kod Damira Karakaša, već je takav i govor pripovjedača. Kao da ponovno čujem sumnjičavce koji će reći da se u dijalektu ne može izreći baš sve, pogotovo složeniji apstraktni pojmovi i misaone konstrukcije. Ovaj je roman dokaz da može, štoviše, ovaj govor, koji će se nekom nesviklom u prvi mah učiniti nerazumljiv (zato ima rječnik na kraju knjige), već nakon nekoliko stranica romana navuče vas da mislite u rečeničnim konstrukcijama u kojima umjesto svršenog prezenta stoji imperativ, da svakoj imenici smišljate uvećanicu, i da se pred vama živima oblikuju ti likovi od krvi i mesa koji te rečenice izgovaraju, lica izbrazdanih životom, godinama i Velebitom. Pet glavnih likova, ostarjelih neženja koji su jedini preostali stanovnici Podkuka, proživljava jedan od svojih uobičajenih usamljeničkih dana, a kako takvi dani obiluju vremenom za razmišljanje, tako se oni prisjećaju svoga djetinjstva i mladosti, svojih roditelja, djedova, ostalih ljudi u selu, mudraca i čudaka, zavodljivih djevojčura i junošnih vršnjaka. Lebde tim sjećanjima rijetki stranci što pohodiše Podkuk donoseći i takva čuda kao što je budilica na navijanje, oživljavaju pokojni suseljani stradali od medvjeda, bijesnih junaca, vukova i zime, prizivaju se češći odlasci i rjeđi povratci iz dalekih Amerika ili nešto bližih ratova, inventarizira se tko je koga ljubio a tko koga mrzio, i sve to tako toplo i tako oporo u isti mah. Pojedini likovi, preuzimajući načas ulogu pripovjedača, ponekad i rašomonski interpretiraju jednu te istu epizodu iz povijesti sela, dodajući joj novi pogled ili tajnu koju samo oni znaju. Nakon što Joso, Antina, Blaž, Marko i Mate ispričaju svoje tegobne živote i isprate sjećanja na muke i radosti kojima Podkuk obilovaše otkako se ima čega sjećati i pamtiti, svi se zajedno nađu na večernjoj sjedjeljci "na zidini didove ogradice", kako bi uz dim duhana, gutljaj brlje, uzajamno začikavanje i još poneko prizivanje uspomena ispratili i izmakli dan, i kasnu jesen koju pred njihovim očima dokrajči nenadana oluja, i dvoje zalutalih mladaca koje su roditelji poslali na sajam da "pogledaju neku kravu" a pred kišom se skloniše u selo što im se u taj mah našlo na putu. Tada, uz osjećaj nekakvog romantičnog očaja, shvatimo da je nepovratno otišao svijet o kojem je Ivica Došen Žuti napisao ovaj roman, zahvaljujući mu pritom što ga je barem tako sačuvao. (Objavljeno u Glasu Istre, 26. studenog 2011.) |
Ratnik i špijun
 Robert Međurečan: "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu", roman, Konzor, Zagreb, 2011. Sve je relativno, fakat je sve relativno, samo je pitanje trenutka kada će ti to postati jasno, hoćeš li na vrijeme shvatiti ili će biti već kasno jer već si postao žrtva, već su te izmanipulirali, plešeš viseći o tuđim koncima, iako umišljaš da si sam odabrao takvu sudbinu, uz nekakvih viših ciljeva, humanosti, domoljublja, prijateljske odanosti, čega već. Vrhunac manipulacije je već što su te u to uspjeli uvjeriti, a naivan kakav jesi, popušit ćeš i po drugi put, kada okolnosti i ciljevi izgledaju sasvim drukčiji nego onaj prvi put, kada si bio mlad i naivan. Recimo da bismo se ovakvim nekakvim riječima mogli obratiti Andriji Tomašu, glavnome junaku romana Kad jaganjci utihnu u Zdihovu, drugoj knjizi više nego nadarenog pisca Roberta Međurečana. Sudbina glavnog junaka nakačena je na Domovinski rat, iako su uzroci i tvorci njegove sudbine daleko izvan i iznad rata. Otprilike slično kao u ozračju dosad najboljih hrvatskih ratnih romana Blockbuster Zorana Žmirića i Baba Zorana Pongrašića, i u romanu Roberta Međurečana postavljaju se opća ljudska pitanja o granicama ratovanja i ratnog zločina, o mijenama ljudskih karaktera i uopće o samom poimanju humanosti u ratnim okolnostima. Postavljaju se pitanja tko i zašto ide u rat, tko u ratu preživljava a tko ne, sa ili bez suvišnih zašto, a ponajviše što biva s ratnicima nakon rata, čija je krivnja i čija bi trebala biti kazna, jesu li one prelazne, mogu li se prenositi s čovjeka na čovjeka ako o tome nema pisanih tragova i dokaza koji se mogu iskoristiti na sudu. Ponosni ratnici poslije rata postaju naivci podložni daljim manipulacijama, ali oni kojih se u ratu baš i nije viđalo, u poraću stječu veteranske zasluge te izvješteni u profiterstvu kroče putem sasvim primjerene tajkunske karijere. Takva lepeza likova šeće stranicama Međurečanova romana, radnjom smještenoga u zabito provincijsko selo, a vremenom skokovitoga od junakovih djetinjih dana, preko s mučnim sjećanjem prizvanih ratnih epizoda pa do povratka junaka Andrije Tomaša, nakon sedam godina sjedenja u zatvoru zbog ratnog zločina, u selo odakle je potekao. Atraktivnost i zabavnost ovoga romana zajamčena nam je uslijed dojmljivih autorovih pripovjedačkih i stilskih bravura, na granici crnog humora i groteske. Fabularna geografija začinjena je i s nekoliko maštovitih drevnih legendi zbog kojih, ili zahvaljujući kojima, neka zanimljiva mjesta u selu i okolici imaju drukčiji značaj i sudbinu od "običnih" kuća, zaselaka, njiva i šumaraka. Zbog legendom raširene nedodirljivosti, upravo ta mjesta mogu poslužiti niskim pobudama počinitelja koji znaju da će ostati skriveni, ali baš zbog aure tih mjesta slučajni svjedok, pogotovo ako je dijete, ne može biti siguran da je vidio to što je vidio. Svem tom svojevrsnom "apsurdnom realizmu" kafkijanski začin daje lik Dinka, sveprisutnog i svemoćnog špijuna, agenta tko zna čije tajne službe, koji marno brine da ratna, zatvorenička i oslobođenička karijera Andrije Tomaša u kontinuitetu posluže višim ciljevima, iako ih Andrija sagledava kao potpuno različite, uzrokom i posljedicom nevezane epizode vlastitoga života. Malo sutra! Ne samo Andrijino sudjelovanje u ratu, već i mnogoštošta čemu je svjedočio u djetinjstvu, stopit će se tijekom nekoliko dana njegova povratničkog posjeta selu svojih predaka u katarzični rasplet ne samo njegova života i sudbine, već i cijeloga toga kraja. Robert Međurečan je predratnim, ratnim i poratnim sekvencama ovoga svoga romana složio jednu izvrsnu i žestoku antiratnu priču, tragikomičnu, angažiranu, upozoravajuću, i intimnu i političku u isti mah. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. studenog 2011.) |
Naizgled nespojivi simptomi
 Zoran Pilić: "Đavli od papira", roman, Profil, Zagreb, 2011. Jako volim kad iz knjige u knjigu svjedočim sazrijevanju autora koji se pojavio tek relativno nedavno, te pritom uspio i održati kontinuitet pisanja i objavljivanja i pokazati bjelodani veliki napredak. Još je prva knjiga Zorana Pilića, zbirka priča Doggiestyle, davala povoda za oduševljenje; sljedeća, roman Krimskrams, predstavljala je potpunu afirmaciju pisca u usponu, a treća, nedavno objavljeni roman Đavli od papira, izdigla je ovog autora među najvažnije aktualne pisce u domaćoj prozi. U svega četiri-pet godina Pilić je postigao ono za što je malo starijim kolegama trebao petnaest godina. No, osim što je ovom knjigom postao nezaobilazno važan pisac, Pilić se romanom Đavli od papira također jako izdigao na top-ljestvici uspješnosti originalne književne eksploatacije aktualnih društvenih tema, ali i na top-ljestvici maštovitosti u variranju teme sve napadnije i popularnije među domaćim proznim piscima, a to je - bavljenje samima sobom. Glavni likovi Pilićeva romana su pisci, zagrebački pisci, i još poneka druga ljudska bića koja čine nezaobilazni ukrasni dio te supkulture - njihove žene, djevojke, zaručnice, ljubavnice, uz ponešto susjeda, klijenata s njihovih "pravih" radnih mjesta i slučajnih prolaznika. Začudo, nisam primijetio direktan upliv u radnju ijednog urednika ili nakladnika, njih je ovaj autor jako vješto izbjegao, locirajući sve međuljudske odnose baš među pisce - od iskrenih i alkoholnih prijateljstava, do zavisti začinjene najtamnijim velovima zla. Glavni lik romana je pisac Šamski, koji se prehranjuje radom u antikvarijatu, vara svoju djevojku dok ona vara njega, pije s prijateljima i nastoji, bez naročitih rezultata, sudjelovati u zagrebačkom književnom životu. Njegov je najbolji prijatelj pisac Fred, lik koji voli pametovati o književnosti, u koju se naravno jedino on samodopadno razumije dok su svi drugi sa scene nepismeni nesposobnjakovići, ali koji na domaćoj književnoj sceni želi prolaziti što neprimjetnije, čak ugovorno svojim izdavačima zabranjuje da mu knjige ikako reklamiraju. Na njegov užas, posljednji mu se roman probija u sve uže i uže izbore za najizdašniju književnu nagradu u regiji. Dok se razvija Fredova trauma zbog nenadanog i neželjenog uspjeha, Šamski, povrh osobnih emocionalnih turbulencija, započinje, nastavlja i dovršava pisanje romana o tinejdžerskom nasilju - i ulomci tog romana umetnuti su u Đavle od papira kao svojevrsni roman unutar romana, kao tragični začin pretežno komičnoj glavnoj priči. Oba ta glavna fabularna tijeka - priča o piscima i priča o nasilju među srednjoškolcima - imaju dodirnih točaka, isprepleću se i kroz neka sjećanja Šamskog na slučajeve nasilja kojima je i sam svjedočio kao školarac ali je ostajao nemoćan išta poduzeti, i kroz nekoliko grotesknih scena napetih odnosa među piscima koji kulminiraju čak tučnjavom na javnom mjestu. Obje su priče ispričane točno kako treba: priča o piscima uz obilnu dozu humora i ironije, priča o nasilnim klincima vrlo intimno, emocionalno, i dokumentarno, bez patetike i moraliziranja. Nad obje priče poput teksta u stripovskim oblačićima vise razmišljanja glavnog lika, Šamskog, njegove dijagnoze društvenih bolesti kojih su tinejdžersko nasilje i spisateljska oholost samo naizgled nespojivi simptomi. Mislim da bi ovaj roman mogao itekako pogoditi svoj cilj te da zaslužuje preporuku i mlađem i starijem čitatelju; i knjigoljupcu koji je stjecajem vlastite sudbine "dio sistema", i onome koji se smatra "alternativom". Ovaj roman ima šansu baš zato što duhovitošću, ležernošću i neposrednošću govori o jako ozbiljnim temama i pogađa ih jako duboko. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. studenog 2011.) |
Paklene bebe
 Goran Skrobonja: "Nakot", SF-horor roman, Paladin, Beograd, 2011. Negdje krajem 1990-tih godina povijest krajeva između Jadranskog i Crnog mora krenula je malo ukrivo. Ekonomija je pak krenula puno poznatijim putovima, sve što je i danas oko nas i u tom je povijesnom tijeku malko podebljano, a najcrnji od svega je zrak, vrlo rijetko ga se može udisati bez filtera za nos, obavezne osobne opreme svakoga tko izlazi na ulicu. Beograd, glavni grad Srbije kao članice Balkanske Federacije, potresa niz neobičnih zločina, kojima su ili žrtve ili motivi - male bebe. Istodobno, natalitet raste dotad nezabilježenim stopama, više od milijun novorođenčadi rađa se u Srbiji u nepunih godinu dana, ali istodobno sve više starijih ljudi umire, često i naprasno, bez objašnjivog razloga. Slučajnost ili dio Velikog Plana? Prirodna selekcija ili namjerna manipulacija? Čovjekova evolucija ili invazija Zemlje od nekakvih nezemaljskih bića? Goran Skrobonja, jedan od najznačajnijih srpskih horor-pisaca, prvu je verziju ovog romana napisao krajem 1980-tih godina prošlog stoljeća, kada se događanja iz zadnje dekade dvadesetog vijeka u stvarnom životu još nisu mogla ni slutiti. Upravo objavljeno drugo izdanje ovog romana zaprepašćuje svojevrsnom vidovitošću, ali još više vrlo ranim, u odnosu na široku popularnost domaćeg horor žanra koja se u Srbiji i Hrvatskoj javila tek dvadesetak godina kasnije, smještanjem radnje u domaći prostor. Umješnim i napetim gradiranjem radnje kroz veći broj likova čiji se životi, sudbine i stradanja vrte oko jednog od beogradskih nebodera, s ponekim flešbekom u raniji život izrazitijih negativaca ili pozitivaca, Skrobonja gradi vrlo složeni zaplet u kojemu početni misterij prema kraju romana poprima razmjere sve masovnije i sve više zastrašujuće pojave. Sporadične žrtve iz prvih dijelova romana, stradale gotovo potajice, prema kraju padaju sve više javno, sve do masovnih ubojstava izazvanih industrijskim kataklizmama, a umjesto klasičnog naprasnog završetka kojima se u hororima prijetnja eliminira nekakvom deux ex machina intervencijom, ovdje zlo ne biva pobijeđeno već se proširuje u jedno još gore: počinje rat. Uspješnim kombiniranjem dvaju u fantastičnoj literaturi najčešće zasebna podžanra - znanstvene fantastike i horora - Skrobonja u romanu Nakot isprepliće moguća tumačenja uzroka i posljedica neobičnih i prijetećih pojava i dramatski ih rasteže između dvije moguće krajnosti. Jedna nastoji biti logična, objašnjiva, mjerljiva, i dade naslutiti da paklene bebe s psihokinetičkim sposobnostima koje mogu djelovati i pojedinačno ali i kao kolektivni um, predstavljaju nagli genetski ili parazitski poremećaj, kojeg ljudska znanost možda i može, iako doduše jako teško, dijagnosticirati i savladati; no s tom se dimenzijom isprepliće mnogo opasnija dimenzija nadnaravnog, slutnja ili strepnja da je ovdje riječ o drevnom čistom zlu koje je u poremećenom i oslabljenom svijetu našlo lako probojan portal za novi pokušaj osvajanja svijeta. U tom nenormalnom okruženju s opasnošću se pokušavaju suočiti likovi u kojima se također oslikava ne samo onodobna društvena i povijesna zbilja, već i ona koja će tek uslijediti narednih desetljeća. Novinar crne kronike i njegovi urednici, tajkuni i kriminalci, pritajeni prikriveni zločinci iz Drugog svjetskog rata, političari i korumpirani liječnici, policajci i oficiri, svi će se oni naći na različitim stranama u sukobu novog i starog, pri čemu će u pitanje doći cjelokupni poznati i priznati sustav vrijednosti - pogotovo onih vrijednosti koje su u različitim ideološkim sustavima ostajale koliko-toliko neupitne, a to su prije svega obitelj i djeca. (Objavljeno u Glasu Istre, 5. studenog 2011.) |
Muzej propalog svijeta
 Davor Špišić: "Samovar", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Glavni junak ove knjige je - mrtav. Smrznuo se na sibirskim naftnim poljima u svojoj četrdesetoj godini. Trideset godina nakon smrti, 2030. godine, njegova duša ili neki sličan entitet koji podrazumijeva svjesnost, ali ne i materijalnost, otkriva blagodati putovanja kroz prostor i vrijeme. "Tamo" gdje je nakon smrti dospjela njegova svijest dozvoljeno mu je pratiti zbivanja na Zemlji u realnom vremenu, odnosno u sadašnjem trenutku, ni sekunde u budućnost, no dopušteno mu je jezditi u prošlost, ali ne previše: najranije do trenutka rođenja njegova oca, Nikite Makarova, ruskog ratnog siročeta koji je s Crvenom armijom dospio do Srijema i tamo ostao, zasnovao obitelj i dobio sina, Borisa, posthumnog pripovjedača u ovome romanu. U toj 2030. godini, Boris Makarov u svome nematerijalnom obliku najviše pozornosti posvećuje životima svojih triju kćeri, koje zajedno, u neko čudno doba koje od današnjice nije drukčije geopolitički, ali jest nekako civilizacijski, žive u napuštenom muzeju posvećenom proboju srijemskog fronta, i nastoje preživjeti u vremenu u kojem je preživjeti poprilično teže nego danas. Nemirna duša Borisa Makarova skače i dalje kroz vrijeme dozvoljene mu prošlosti: u svoje djetinjstvo i mladenaštvo, pa u djetinjstvo i mladenaštvo svoga oca Nikite, ponovno proživljava epizode iz osobne ili obiteljske prošlosti, nužno uspoređuje ono što su bile njegove kćeri Varja, Sonja i Nataša s ovim u što su izrasle u 2030. godini, a nenadano se u priči pojavljuje i spomen na Borisovo četvrto dijete, sina Sergeja, crnu ovcu u obitelji, kada trima sestrama u goste dolazi Sergejeva trudna i ostavljena djevojka Ekaterina. Boris, ili njegova duša, ili njegov duh, što li već, u nemoći utjecanja na živote svojih potomaka, može ih tek promatrati nastojeći utvrditi je li ispunjen smisao njegova vlastitoga naglo prekinutoga života. Taj smisao u mračnom vremenu u kojemu žive njegove kćeri 2030. godine očigledno nije u njihovu blagostanju, pa ni u sreći, već u njihovu stavu prema životu. A taj stav je genetsko nasljeđe obitelji Makarov, otkrivamo ga kroz ispričane doživljaje i djeda Nikite i oca Borisa, i tri sestre koje i u svojim četrdesetim, odnosno pedesetim godinama žive, glože se, svađaju, nadmeću, paze, njeguju i vole kao da su još uvijek tinejdžerke. Uskraćena ljubav karmički prati tri generacije ove obitelji, jer muškarci su nadživjeli svoje žene, a od tri sestre niti jedna nije udana. Osim nagona za preživljavanjem, što im je preostalo? Njegovanje obiteljskih uspomena, svakako (tri sestre imaju svoj interni ritual čitanja očevog dnevnika), ali i nada, koju je najmlađa generacija također naslijedila od muških predaka, da će jednom možda otići iz tog izgubljenog i bezizglednog kutka zemaljske kugle, i to ni manje ni više nego - u Moskvu, mitsko mjesto odakle je potekla obitelj, i gdje je jedino moguć novi početak. Pripovijedan vrlo izravno, oporo, pomalo grubo, roman Samovar priča nam o tri svijeta, tri vremena, od kojih nijedno nije naše, ali su dva od njih bila "naša", nastajući jedno iz drugoga, a treće, u romanu sadašnje, bi vrlo izgledno moglo biti naše. Kako vrijeme odmiče, tako otuđenost raste, tako se mijenjaju kriteriji prisnosti, tolerancije i ljubavi, a tanke niti koje posljednje izdanke ove obitelji još uvijek drže na okupu podebljane su cinizmom, crnim humorom, grotesknim zbivanjima, pa i samom njihovom životnom sredinom - treba se doista sjetiti književnim likovima naseliti muzej posvećen krvavoj borbi za svijet koji je odavno propao. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. listopada 2011.) |
Krajobrazni posttraumatski stres
 Luka Bekavac: "Drenje", roman, Profil, Zagreb, 2011. Drenje je malo selo u baranjskoj nedođiji, bogu iza leđa, seoce koje se smjestilo u udubini tektonske anomalije, napukline omeđene za taj kraj sasvim neuobičajenim liticama. Selo i njegova bliža okolica naočigled propadaju: priroda kapitulira pred nepoznatom moćnom silom, skoro su sve životinje od tamo pobjegle, ljudi su apatični i uglavnom predani alkoholu, od negdašnje koliko-toliko sređene male zajednice više skoro ništa ne funkcionira. U takvo, najblaže rečeno čudno selo Drenje, koje se k svemu tome nikako ne oporavlja od posljedica okupacije, ratnih razaranja i ekocida, u sparno ljeto 1999. godine dolazi na specijalizaciju apsolventica Marta, dodijeljena profesoru Markoviću koji tamo provodi znanstveno-istraživački projekt "Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema". S ovim faktima upoznajemo se na prvim stranicama neobičnog romanesknog prvijenca Luke Bekavca, ali ni ovi, a malne ni bilo koji drugi "fakti" koji će u nastavku romana biti presudni za razumijevanje o čemu se tu radi, ne dolaze nam ni kroz naraciju ni kroz fabulu. Roman, naime, počinje i nastavlja se uglavnom u slikama. Pripovjedač zatečeni prizor opisuje baš kao da se radi o nekoj staroj fotografiji, ili o sceni nekog jako sporog filma, s rječitim dočaravanjem pejzaža, vremenskih prilika, intenziteta svjetlosti, položajem ljudske prilike u tom prizoru, skretanjem pažnje na detalje pa natrag na total opisivane scene. Prevladava sfumato ugođaj, a takve bivaju i misli likova koji se zateknu unutar rubova kadra opisivanih prizora, konfuzne, mučno analitične, s ponekim fleš-bekom, s mnogo pretpostavki i pitanja… Čak i kad je u prizoru suočeno više likova (zapravo, najčešće samo dvoje, Marta i profesor Marković, u romanu osim njih nema čak ni važnijih epizodista, osim u mjesnoj gostionici koja je jedino mjesto kakvih-takvih međuljudskih interakcija u čitavom Drenju i okolici), njihova se komunikacija ne predstavlja dijalozima već misaonom recepcijom sugovornikove replike, kao da su i izgovorene riječi dio vizualne vrijednosti prizora… A takav način pripovijedanja biva još čudniji kad se ispostavi da se sve važno u romanu vrti oko zvukova, ne oko slika. Profesor Marković i Marta, naime, snimaju i analiziraju zvukove u Drenju i njegovoj okolici, i u toj zvučnoj slici krajolika nalaze neobjašnjive anomalije, šumove koji tu ne pripadaju, ali u kojima se krije mogući kod za razumijevanje interdimenzionalnosti prostora i vremena, možda čak i za dešifriranje pokušaja kontakta od strane nečeg onostranog, ili u najmanju ruku drugačijeg… Slično kao i u romanu Damira Miloša Smetlar, gdje glavni lik odlazi na oceansku pučinu proučavati "mirise iskonskih vjetrova", tako i u ovom romanu slutimo natruhe fantastike, međutim žanrovski preokret se ni ovdje ne događa. Interferencija svjetova legitimirana šumovima u zvučnoj slici opustjelog i uništenog Drenja nije ni dokazana ni dokaziva, sve ostaje na teorijama kojima profesor Marković fila svoju asistenticu Martu, a ona u njih ili vjeruje, ili im se priklanja nakon što afirmacijski protumači nalaze s terena, no nemalu motivaciju za potpuni ulazak u profesorovu priču Marti daje i nedostatak mostova prema ranijem životu, ona se zapravo nema gdje i kome vratiti iz te izazovne baranjske pustare. Tako bi zapravo s romana Drenje trebalo skinuti etiketu mogućeg fantastičnog romana, horora ili trilera, i prihvatiti ga kao psihološku dramu s motivom intelektualne inicijacije kao presudnim za glavne likove. K tome, lijep Bekavčev inovativni doprinos korpusu novije domaće proze je i motiv - krajobraznog posttraumatskog stresnog poremećaja, vrlo zahvalan motiv koji krajobrazu ovdje na neki način pridaje i status trećeg glavnog lika u romanu. (Objavljeno u Glasu Istre, 22. listopada 2011.) |
Mokri od smijeha
 Milan Ilić: "Potpuna akustika", zbirka priča, VBZ, Zagreb, 2011. Močvarnim i dračevitim putovima magijskog realizma kroči pisac Milan Ilić u svojoj drugoj knjizi. U prvoj, romanu Zapisi iz harema, koju je potpisao pseudonimom Bajam Ilkullu, dočarao je atmosferu doma ostarjelog turskog vezira iz davnoga doba, no ova je knjiga sasvim drukčija, iako nosi u nekim pričama ponešto od te već iskušane haremske atmosfere. U Potpunoj akustici sabrane su, možemo reći, bajke za odrasle, pa i poneka basna, u kojima se odmjerava odnos snaga i utjecaja erotskog i intelektualnog, i među oponentima, i u protagonistu samom. Većina priča proteže se, ili je stjecajem okolnosti grupirana, u dva vremenska ili povijesna razdoblja: u ono neko davno srednjovjekovno ili samo naizgled takvo; ili u neko suvremenije, nama prije svega civilizacijski bliskije, što shvaćamo prvenstveno iz ponuđenih scenografija i rekvizitarija. Likovi su, međutim, u obje epohe slični: psihološki su determinirani neizrečenom ali zamjetnom sivom zonom dodira genijalnosti i ludila, ili barem čudaštva, autsajderstva u odnosu na bliski im okoliš, a svojim postupcima često zaslužuju etikete neshvaćenih vizionara i bezautoritetnih usmjerivača događaja u svijetu kojemu su više-manje slučajni i privremeni gosti. Vrlo profinjenim, na trenutke čak larpurlatističkim literarnim stilom, istančanim jezikom, biranim riječima i frazama arhaičnoga ugođaja, pripovijedaju se kroz ovu zbirku priče o pokušajima opstanka neprilagođenih umova i u svjetovima negdašnjice i u urbanim džunglama današnjice. U pričama smještenima u fantasy okruženje hinjenoga srednjovjekovlja (ili starovjekovlja, primjerice junak jedne priče Odisejev je brat, koji biva stvarnim protagonistom čuvenog pokolja Penelopinih prosaca), napučenog kraljevima i princezama, lutajućim vitezovima i ostarjelim pustinjacima, te dakako - zmajevima - eros ima važnu ulogu u oblikovanju karaktera likova i odnosima među njima. Svijet je to koji se želi prikazati s drukčijim vrlinama, no usprkos fasadi formalnih brana između plemstva i plebsa, dvorske i ratničke etikete, viteške ili zaručničke časti, spletki unutar zidina gospodareva dvorca ili neprijatelja pred njima, eros traži i nalazi putove i kroz neprobojne čvrste zidine i kroz konstrukcije građene od devet podsuknji različitih boja. Zmajevi nisu jedina nadnaravna bića koja se pojavljuju u ovakvim pričama, ali su najzanimljivija, osmišljena i fizičkim i karakternim osobinama. Evo samo kratkog primjera: zmaj je "beštija nezajažljiva i sva mokra od smijeha". Uslijed svega rečenog, ni borci protiv zmajeva ne mogu biti obični junaci, njih pokreću i mnogi skriveni motivi, ne samo želja za slavom, blagom i princezinom rukom. No, zanimljivo je da su u pričama smještenima u suvremenije okruženje glavni junaci mahom - umjetnici, ponajprije glazbenici i slikari, rjeđe književnici. U tim pričama umjetnici su često relativno pasivni likovi, njihovim sudbinama dominiraju promućurni im menadžeri ili mecene, pomicatelji konaca iz nedohvatljivog mraka ili zakutaka moći, naravno i fatalne ljubavnice, a prilično bitni u njihovim su sudbinama obiteljski odnosno nasljedni čimbenici. Često su i samozatajni osobenjaci s oniričkim nadahnućima ili patološkim fiks-idejama i ponovno s erosom kao sudbinskim putokazom koji je u pravilu središnji razlog njihove umjetnosti, iako ne i jedini. Svijet snova, koji je ne samo nadahnuće, već često i ključ razumijevanja, a ponekad i uzrok samom realnom materijalnom svijetu, u pričama o umjetnicima ima presudnu ulogu, a vrlo je utjecajan i u ranije spomenutim pseudosrednjovjekovnim pričama. Vrlo zanimljivu zbirku priča ponudio nam je Milan Ilić, neusporedivu s većinom proze koja se u nas objavljuje posljednjih godina. (Objavljeno u Glasu Istre, 15. listopada 2011.) |
Vampir paraplegičar
 Miljan Marković: "Tajna vile Moro", horor roman, Mali Nemo, Pančevo, 2010. U regionalnoj žanrovskoj književnosti vampiri su i dalje izuzetno popularni, a prateći zadnjih godina već prilično obimnu literaturu ove vrste mogu reći da možda tek predstoji pravi zamah u spisateljskom vraćanju ove teme iz Hollywooda u prostor između Jadranskog i Crnog mora, gdje su vampiri zapravo i nastali i kao mitološka i kao književna a bogami i kao "povijesna" tema. Iako su žanrovski kanoni takve književnosti naizgled zadani već skoro dva stoljeća, novija vampirska književnost na ovim prostorima izuzetno je živahna i inovativna. Rušenje kanona, bolje rečeno predrasuda o tome kakvi bi trebali biti književni vampiri i kakva bi uopće trebala biti takva književnost, postala je omiljena zabava pisaca u regiji, a rezultati te zabave, te stvaralačke igre, sve su zanimljiviji. Miljan Marković u svome prvom objavljenom romanu, provokativno nazvanom Tajna vile Moro, transponira tradicionalne vampirske kanone do sasvim novih dimenzija. Među njegovim inovacijama najprije upada u oči stil: Markovićeve su rečenice dinamične, brze, malo je koja dulja od svega dva retka, što je potpuna suprotnost "klasičnoj" vampirskoj literaturi u kojoj se ugođaj postiže jako dugačkim rečenicama i gotovo epskim opisima turobnih pejzaža ili interijera drevnih dvoraca. Umjesto takvog "drvljenja", Marković se odlučio za vrlo kratke rečenice, gotovo nalik jezgrovitim uputama iz neke filmske knjige snimanja, no atmosfera u ovome romanu zbog toga nimalo ne pati, naprotiv, ovaj je autor pokazao da se i dinamičnim stilom napetost može i te kako dobro graditi i stupnjevati. Stilska zanimljivost su i pripovjedačevi komentari, upleteni u sam tekst, koji postupke ili promišljene namjere nekih likova nekim ciničnim ili sarkastičnim zaključkom dovode u sumnju, navješćujući tako što bi se u nastavku fabule možda moglo zbiti, ali ne i kako, pa na taj način napetost ostaje u zraku, uz malo dobrodošle mistifikacije. Prevladavanje žanrovskih okova Marković je učinio i smještanjem radnje ovog vampirskog romana u suvremeno doba, na kraj 1990-ih i početak 2000-tih godina i u, za dosadašnju vampirsku literaturu neuobičajeno okružje - njemačke Alpe. Zanimljivo je da se kroz prvih stotinjak stranica romana izraz "vampir" uopće ne spominje! A kad se vampiri napokon pojave, odnosno bolje reći - kad se razotkriju, jer tu su od početka samo nismo znali da su to vampiri - simpatičnim odstupanjima od kanona vampirskih karakterizacija opet raste čitateljska radoznalost. Jer, takve vampire još ne poznajemo pa ne znamo kolike su im moći i na koji će način oni svladavati svoje ljudske žrtve, niti kako će se suprotstavljati svojim ljudskim protivnicima. Također, u vješto odmjerenom trenutku, među likovima koji od početka romana naoko dijele zajedničku sudbinu, osim vampira predstavnici su i soja lovaca na vampire, koji opet netipično za stariju vampirsku literaturu nisu osobenjaci poput Van Helsinga, već drevna i hijerarhijski uređena kasta. Vjerojatno će najveće iznenađenje za dobre poznavatelje vampirske književnosti biti dvije žanrovske inovacije ovog autora: način na koji vampiri (ipak) mogu imati djecu, i činjenica da vampiri uslijed ozljede kičme mogu ostati paralizirani i služiti se invalidskim kolicima (prema žanrovskom kanonu, vampiri imaju samoregenerirajuće sposobnosti odnosno svaka ozljeda im spontano zacjeljuje). Još jedna od zanimljivosti ovog romana je što se moralne kategorije preispituju više kroz likove vampira nego kroz likove ljudi, a iako su načelno prikazani kao negativci, vampiri ne bivaju do kraja poraženi. Štoviše, vrlo otvoreni kraj romana naznačuje da ishod borbe na život i smrt ne mora ujedno značiti i pobjedu vrste koja je preživjela. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. rujna 2011.) |
Ljubav iz vlaka
 Ajla Terzić: "Mogla je biti prosta priča", roman, Sandorf, Zagreb, 2011. Relativno nedavno, roman Nore Verde Posudi mi smajl reklamiran je kao "prvi hrvatski lezbijski roman", a evo nam sada i drugoga. Zapravo, roman Ajle Terzić mogao bi se, iako je objavljen u Hrvatskoj, nazvati i "prvim bosanskohercegovačkim lezbijskim romanom", budući da je likovima i mjestom radnje tako lokaliziran. Ako će takva etiketa pomoći jednom i drugom romanu da se bolje prodaju i da ih pročita više ljudi, neka. Međutim, iako su im glavne junakinje lezbijke, ni jedan ni drugi roman ne bih, u nekom podžanrovskom smislu, definirao kao "lezbijske". Roman Nore Verde je naprosto roman o kompleksu provincijalizma i o sukobu individualnosti i autoriteta, dok je roman Ajle Terzić zapravo topla ljubavna priča, s nizom "stvarnosnih", ili kako je to danas popularno reći - "posttranzicijskih" ali i post-ratnih socijalnih, psiholoških i kulturoloških elemenata. Junakinja romana Mogla je biti prosta priča mlada je socijalna radnica na rubu životnih odluka o zasnivanju obitelji i promjene načina života. Putovanje na stručni simpozij u Austriju kroz poznanstvo iz vlaka otvara joj vrata u drugi svijet, svijet kojemu su se njezini dotadašnji nazori ustručavali priznati pravo na postojanje, koji je u njenom društvu prešućivan, osim kad bi se radilo o sprdnji. Zaljubivši se u slučajnu suputnicu iz kupea, junakinja zatim prolazi kroz tipičnu uvertiru bilo koje klasične ljubavne priče, kroz strepnju hoće li se slučajni susret ponoviti, hoće li se osjećaji raščistiti, što to znači za njen identitet. Kada do ponovnog susreta napokon dođe i slučajno poznanstvo preraste u vezu, rasvjetljava se pomalo tajanstvena pozadina sudbine druge junakinje, umjetnice koja je iz rodnog Sarajeva odselila u inozemstvo, ali zašto, od čega je pobjegla, tko je zapravo ona, to su neka od pitanja koja pomalo muče onu prvu, pitanja koja u izostanku odgovora izazivaju kočnice u njihovim međusobnim odnosima, te koja u pojedinim dijalozima afirmiraju vrlo aktualnu temu u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti: onu o odnosima između onih koji su pred ratom otišli, i onih koji su ostali, ili se barem vratili. Razlika između svijeta "tu" i svijeta "tamo", u inozemstvu, dodatno je potencirana mnogim detaljima poput, primjerice simpatične epizode u sjedištu sarajevske LGBT aktivističke skupine, s grotesknim detaljima, poput zbirke rendgenskih slika prijeloma i ozljeda članova skupine zadobivenih u napadima "lokalnih primitivaca". Za razliku od njene partnerice, glavnu junakinju romana ne zanima aktivizam već samo ljubav, ono što joj je u dosadašnjem životu najviše nedostajalo, iako joj se nudilo u oblicima i pojavama koje je u pravilu radije izbjegavala. Neovisno o toj društveno-kritičkoj i socijalnoj dimenziji romana, središnja tema ipak je ljubavna priča između protagonistica, a tu treba istaknuti da je Ajla Terzić u ovome romanu napisala neke od najljepših pasaža o zaljubljivanju u novijim južnoslavenskim književnostima uopće. Također, da je ljubav naprosto ljubav i da njene manifestacije nisu uvjetovane "vanjskim" osobinama partnera, pokazuje se ne samo kroz romantične, već i kroz drukčije intonirane trenutke u odnosima između ove dvije žene, od sitnih izraza nepovjerenja, preko svađa pa sve do ljubomore. Iako će neki zaintrigirani čitatelji to možda tražiti, treba reći da u romanu nema nijedne erotske scene. Uostalom, takvo što bilo bi sasvim suvišno, emocije ionako teku u bujicama, a prekrasno opisane sitne geste i rijetki fizički dodiri među ljubavnicama daleko su efektniji od bilo kakve eksplicitnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 24. rujna 2011.) |
Sarajevska igra leptira
 Karim Zaimović: "Tajna džema od malina", zbirka priča, Ogranak Matice hrvatske Bizovac, 2011. Sarajevski pisac Karim Zaimović poginuo je 1995. godine od posljedica ranjavanja gelerom granate ispaljene na opsjednuto Sarajevo, u dobi od 24 godine. Njegovi prijatelji iz predratnih dana pobrinuli su se da njegova književna ostavština ipak pronađe put do publike. I tako je nastala ova knjiga. Iako opremljena isprikama priređivača da su priče u njoj objavljene možda nedovršene, neizbrušene, da nikad nisu ni bile zamišljene za objavljivanje u ovakvom obliku, svatko tko je pomogao da se objavi ova knjiga ima samo razloga za ponos. Zaimovićeve priče možemo nazvati ironično-fantastičnim, ili pak više opisno, književnošću koja onome što je moglo biti dodaje da je, ako je već moglo biti, moglo biti samo tako i nikako drugačije. Nisu to priče o leptiru i tornadu, ako znate na što mislim. Leptir će ovdje biti nemilosrdno spljošten, a onaj tornado, eh, ili ga uopće neće biti ili će biti deset puta jači nego što bi bio da je dotični leptir uopće stignuo zamahnuti svojim jadnim krilcima. U latinoameričkoj književnoj tradiciji ovakvu bi prozu zvali magijskim ili fantastičnim realizmom, no s obzirom na našu aktualnu stvarnost, etiketa ironične fantastike svakako joj bolje pristaje. Uzmimo, primjerice, Zaimovićevu priču Čovjek sa Šiljinim licem: glavni lik ove tužne pripovijesti doista ima lice poput znamenitog Disneyevog junaka, no ima on i druge talente, koji u njegovoj sudbini ispadaju nebitni zbog tog dara koji ispada prokletstvo. Čak i kad Disney osobno prema izgledu junaka ove priče kreira crtani lik koji postaje planetarno poznat, vlasniku toga lica takva vrsta slave ne donosi osobite koristi ni utjehe. Ili, primjerice, priča prema kojoj je zbirka dobila naslov: sudbina cijelog čovječanstva, od prapovijesti do budućnosti, svi ratovi, politički prevrati i revolucije, ideologije i religije, sve je to upravljano jednom prozaičnom stvari: tajnom receptu za spravljanje stvarno dobrog džema od malina. Odmah nam je jasno da je džem od malina tu kao začkoljica, kao zametak zgodne igre: umjesto njega moglo bi stajati bilo što drugo, a opet bi se svijet tisućljećima gložio oko nečeg perifernog i stvarnoj ljudskog prirodi potpuno nevažnog. Divovski štakori u sarajevskom podzemlju kao zaostaci negdašnjih genetskih eksperimenata; izmišljena bio-bibliografija pisca čija se životna i književna priča doima nevjerojatno moguća, čak iako ga u jednoj epizodi spašava osobno Corto Maltese; ispovijest žene koja je, poput Forresta Gumpa, mijenjala povijest svijeta slijedeći voljenog čovjeka sve do staračkog doma a da mu se još uvijek nije ni obratila; slučaj sarajevskog vampira koji se budi kad mu jedna bomba iz posljednjeg rata otvori posljednji konak zapečaćen prije pola stoljeća; tajna smrtonosnih zraka iz neostvarenog izuma Nikole Tesle oko koje se glože agenti stranih sila u opkoljenom Sarajevu. Ili priča o agresivnim kravama (nastala puno prije dokazane epidemije kravljeg ludila!) koje su zapravo nositeljice tajanstvene kolektivne svijesti sa začecima primitivne religije; otkrivanje sarajevske riznice krivotvorenih vrhunskih svjetskih umjetnina; ispovijest sarajevskog "nevidljivog čovjeka" … sve su to genijalno smišljeni i u koreografiju surove sarajevske ratne stvarnosti upredeni motivi kojima se Zaimović - ha, poigravao, šalio, upozoravao, prijetio, nizao ih na ljestvici od okrutno-stravičnog do urnebesno-smiješnog. Sve do zadnje priče, koja je pomalo komična kad ju čitamo, ali postaje jeziva kad saznamo da je u njoj autor gotovo na vlas opisao kako će - poginuti. Hvala, doista hvala Zaimovićevim prijateljima što su spasili njegove rukopise i objavili ovu knjigu. Bez nje svijet bi bio mnogo mučnije mjesto. (Objavljeno u Glasu Istre, 17. rujna 2011.) |
Kako komunicirati s čudovištem
 Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: «Poljubac žene-vješalice», zbirka SF priča, Zoro, Zagreb, 2011. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen pišu zajedno, ne naizmjenično pojedine dijelove teksta, nego baš zajedno, skupa, svaka je rečenica njihovo zajedničko djelo. Natalija i Ognjen su SVE što su napisali (a ovo im je već šesta objavljena knjiga), napisali zajedno. No, neka vam ta činjenica ne bude ni smetnja ni motivacija za ovakvu ili onakvu percepciju priča u ovoj knjizi. Jer, da vam nisao rekao, iz pročitanog to ne biste ni znali. Poljubac žene vješalice je zbirka od petnaestak kratkih priča znanstveno-fantastičnog i fantasy žanra (druge objavljene knjige ovog autorskog para ne pripadaju SF žanru, barem ne u cijelosti) u kojima se pripovijeda o mogućim sudbinama pojedinaca kao žrtava više ili manje totalitarističkih svjetova budućnosti. Kako i priliči, u njima se često naglašavaju i do apsurda dovode motivi konzumerizma i pomodarstva kao svevremenskih i unatoč tehnološkom razvoju neumrlih čovjekovih mana. U pojedinim se pričama vrlo uspješno parodiraju motivi ratnog herojstva, te odnosa malog čovjeka i globalnog sustava uprave i vlasti. Likovi su ovih priča umjetnici, izumitelji, manekenke, vitezovi, špijuni, vremenski putnici, čak i nadobudni pisci ili pak obični mali ljudi, i nisu svi uvijek ocrtani kao pozitivci. Neki su među njima oholi, pohlepni, tašti, neki osim sebe ništa drugo na svijetu ne vide, a neki su pak uvjereni da svijetu donose najveće zamislivo dobro očekujući zauzvrat i najveću moguću zahvalnost. Svjetovi u kojima se radnja pojedinih priča odvija orisani su ovlaš, u efektnim krokijima, tek toliko da spoznamo što je to u tom svijetu drugačije nego u našem, kakva je to scenografija. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen gotovo u svakoj priči čitatelja odmah uvode u srž stvari, a ta je, za njih kao autore ali i za cjelokupni svjetski SF (ili barem njegov bolji dio) - ljudskost ili čovječnost u pomaknutim društvenim, biološkim, tehnološkim, kulturnim ili civilizacijskim okolnostima. Možda fokus njihova zanimanja na području fantastike možemo čak i još prezicnije locirati na komunikacijske probleme između pojedinih ljudskih bića, te između čovjeka i inteligentnog stroja, čovjeka i izvanzemaljca, čovjeka i čudovišta, dakle na razini kulturološkog sraza ili šoka; a slično biva i s komunikacijom između pripadnika istih vrsta, ali razdvojenih hijerarhijskim jazom, odijeljenih pravima koja su suprotnim stranama u toj komunikaciji dana u nejednakoj mjeri, već s obzirom na društveno stanje u kojemu ih zatičemo. Nesporazum uvjetovan prirodom ili osobnošću likova, njihovom ograničenošću, nemogućnošću ili nevoljkošću shvaćanja i uvažavanja drugog i drugačijeg dovest će do različitih ishoda - nasilja, krvoprolića, ubojstva, ugnjetavanja, uništavanja, riječju: fizičke aktivnosti usmjerene ka oprečnim opcijama očuvanja ili uništenja zatečenog stanja. Iz ovih priča spoznajemo i kakvo bi naše društvo moglo biti, jednom, nekad, nastavi li se ili ne nastavi li se ono što je u društvu koje poznajemo dobro ili loše. No, kako nijedno predviđanje ovakvog tipa ne može biti sigurno, jer svaki junak u trenu može postati gubitnik i svaka dobrobit lako se može izroditi u zlo, dobro je da ovakvih upozorenja bude što više. Možda nisu korisna za spašavanje svijeta, ali jesu korisna za nas, žitelje planeta Zemlje ovdje i sada, koji imamo problema u komunikaciji s drugima, s drugačijima, problema koji rađa možda i sve druge moguće, zamislive, već iskušane i još nepoznate probleme. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. rujna 2011.) |
Idila sivih tonova
 Darko Tuševljaković: "Senka naše želje", SF-roman, Čarobna knjiga, Beograd, 2010. Industrijski grad na obalama dviju velikih rijeka poprište je odrastanja i sazrijevanja glavnog junaka ove knjige. Dječak još uvijek čvrsto usidren u sivoj idili riječnih obala i tvorničkih dimnjaka, okružen vjernim prijateljima i nasmiješenim djevojčicama, provodi ljetne praznike ne mareći puno za svijet odraslih u kome uvijek ima nekih problema. Ali, to će mu ljeto promijeniti život. Tajanstveni član dječakove obitelji je stric koji je iz grada u svijet otišao dok se dječak još nije ni rodio. Stričeve razglednice, a još više dječakova mašta, preoblikovale su nikad viđenog rođaka u osobnog idola, smjelog putnika i istraživača, formirale su od njega uzor i objekt stremljenja dječakove mašte, snova i želja. I on želi otići, i on želi biti kao i stric, ali jednog dana, ne još, sada je ljepše s prijateljem puštati zmaja i s djevojkom odlaziti na tajna mjesta. Ali, stric je nenadano najavio svoj dolazak. Osobni junak dolazi ti u tvoj dom, spavat će pod istim krovom kao i ti, raduješ li se zbog toga? Dakako, iako je otac pomalo bijesan, a majka pomalo zbunjena, a ne znaš zašto. Zašto se ti raduješ dok tvoji najbliži strepe? Tko to zapravo dolazi? Izvrstan roman Darka Tuševljakovića otprilike do polovice maskiran je u roman o odrastanju, u niz nevjerojatno poetično ispripovijedanih stranica, u slike u kojima misao postaje pejzaž, krajobraz se premeće u raspoloženje, raspoloženje potiče na akciju, dječačku akciju dakako, a akcija posljeduje očekivanom reakcijom: ushićenjem, oduševljenjem, romantikom, pokojim prijateljskim bubotkom, neizbježnim roditeljskim prijekorom… Teče jedno djetinjstvo za koje bismo i nakon stotinu stranica rekli da je bezbrižno, nižu se zanimljivi likovi, njihove osobnosti iskaču iz sivila sredine, saznat ćemo i poneku od njihovih pretpovijesti. Ali sve se mijenja dolaskom tajanstvenog gosta. Prvi tračci sumnje javljaju se kao reakcija na stričeve morbidne priče, a zatim se postupno atmosfera potpuno preokreće, postajući sve napetija, sve čudnija, sve strašnija. Najprije detalji kod kojih jeziv učinak dolazi od trenutačnog preokreta, a zatim i čitave dinamične epizode neizvjesnih i uvijek potencijalno sudbonosnih ishoda, pretvaraju ovaj roman kako se primičemo kraju u sve očigledniji horor. Preko pola svijeta, od Havaja do Pančeva, u život i svijet dječaka odraslog u hladnoj mehanici i atmosferskoj kemiji industrijskog grada stižu sile iskonske i strašne koliko i sam svijet, bogovi razbješnjelih dalekih vulkana sukobljavaju se sa sasvim lokalnim bogovima obitelji, prijateljstva i ljubavi, i u tom srazu, preko neizbježnih žrtava, preživjeli kroče u novi svijet u kojemu barem više nema laži i mračnih tajni koje su uništile onaj prethodni. Svođenje računa ne zaobilazi ni odnose koji su postojali prije tog uznemirujućeg raspleta: ponešto će trebati progutati, ponešto oprostiti, ponekom lažnom nadom još malo grijati dušu, i, taman dovoljno za epilog, kročiti u novi život nimalo jači i nimalo hrabriji nego prije. I ovim se romanom Darka Tuševljakovića nastavlja rastući trend i produžuje već dojmljivi niz odličnih romana nove srpske fantastike, pretežno više ili manje bliskih hororu, kojima je primarna odlika izvrstan pripovjedački stil, u sprezi s nadahnutim i maštovitim natjecanjem u idejama, u kombinatorici klasične, futurističke i folklorne fantastike. U tom trendu Tuševljakoviću s ovim romanom bilježim i novi doprinos već sasvim dojmljivoj menažeriji jezovitih nadnaravnih negativaca. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. rujna 2011.) |
Plemeniti krsnik
 Branko Lučić: "Čovjek koji je pao s neba", roman, Zoro, Zagreb, 2011. Branko Lučić, pisac odrastao u Puli, s korijenima u Lindaru kraj Pazina, i već desetljećima u ljubljanskom egzilu, nakon nekoliko dramskih uspješnica (lani je izvedba njegove Furbaćone u Lindaru privukla petstotinjak gledatelja!) podario nas je jednim doista izuzetnim prozno-fantastičnim uratkom. U romanu Čovjek koji je pao s neba, za kojeg je autor odao da je nastajao punih desetak godina, Lučić je ni manje ni više nego doveo najlegendarnijeg fantasta među književnim pustolovima, baruna Karla Friedricha Hieronymusa Freiherra von Münchhausena, u Istru. I doveo ga je u punom sjaju. Lučićev je tekst toliko savršen da se doima kao jedna od originalnih epizoda Gottfrieda Augusta Bürgera. Slično kao i u svojim već poznatim pustolovinama, ovaj dobroćudni, častoljubivi i svim ljudskim užicima skloni barun i u Istri se jednako nauživao i bojeva i gozbi, suočio se sa sijasetom izazova u rasponu od opakih nadnaravnih stvorenja do sitne i proste ljudske pakosti i pohlepe, susreo je pozamašan broj i ljutih neprijatelja i dostojnih saveznika. Ali, iako je duh priča o barunu Münchhausenu u Lučićevu romanu neosporno prisutan, Lučić nije oponašao Bürgera. Naprotiv. Jer, Istra je Istra, i Lindar je Lindar, tu se susreću mnoge stvari koje ni Münchhausen nikad nije iskusio. Lučićev Münchhausen u Istri ima, naime, još jednu zadaću, možda najtežu od svih: otpuhnuti veo predrasuda ili uobraženosti glede našega mjesta u Europi, negdašnjeg, današnjeg i budućeg. Jer, u nevolji se poznaju junaci - a i prijatelji - a problem što ga treba riješiti zajedno uvijek je izazov za predrasudu da smo mi sami problem jedni drugima. Kao što se Münchhausen u rješavanju mnogih nedaća i problema, što će se u ovome romanu navaliti na njegova junačka pleća, s punim povjerenjem oslanja na svoje novostečene drugove, plemenite Lindarce, ne bi škodilo tako i u stvarnome životu imati malo više povjerenja u prijatelja, susjeda, dobrodušnog namjernika. Bliskost među ljudima koji žive blizu jedni drugima kao da pripada spektru uspomena i nostalgičnih prisjećanja na stara dobra vremena, i kao da je pokleknula pred svim mogućim otuđenjima današnjice, koja su možda ipak samo izgovor za nevoljko i od entuzijazma očišćeno stanje duha današnjeg čovjeka. Lučićev Münchhausen i njegovi Lindarci možda nam pokazuju da ipak ne mora tako biti, dovoljno je samo jako željeti... Münchhausen nije u Lindar zalutao, on je u ovaj drevni istarski gradić pozvan, i to ga je pozvao prijatelj stečen puno ranije, na sasvim drugom kraju svijeta, u jednoj za baruna-avanturista posebno osjetljivoj situaciji. Prijatelj mog prijatelja u takvome ozračju vrlo brzo postaje i moj prijatelj, a slično se događa i s grupnim stavom prema neprijatelju. Među tim neprijateljima ističu se vrlo domišljato te efektno i nadasve duhovito u fabulu upleteni brojni likovi iz istarskoga predajnog folklora. Lučićev Münchhausen i njegovi Lindarci će se, naime, dosta morati namučiti nadmudrujući se i boreći se upravo s nadnaravnim bićima i silama, što nije lak zadatak uzevši u obzir da sav taj pandemonij sve do relativno nedavne prošlosti nije bio predmet priča za zastrašivanje ili za objašnjavanje noćnih mora, već sastavnica sasvim realnog svijeta dojučerašnjih, ali i mnogih današnjih Istrana. To je bio i ostao svijet kojega se respektira, na kojega se računa, koji znade biti i opasan, no stoljeća iskustva poučila su i kako se od njega obraniti i kako ga pobijediti. Barun Münchhausen, kao saveznik u borbi protiv nečastivih sila, kao svojevrsni gostujući plemeniti krsnik, tako nije samo efektna literarna dosjetka, već biva i sasvim logičnom nadgradnjom stoljećima građenog duhovnog svijeta Lindara i središnje Istre. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. kolovoza 2011.) |
Tjeskobna radost
 Mihaela Gašpar: "Bez iznenadnih radosti molim", roman, Aora, Zagreb, 2010. Bi li bilo moguće da nam pisac namjerno šalje pogrešne poruke, da nas hotimice zavodi na krivi trag, obojivši svoje junake izrazito jednoličnim tonovima, ukazujući na nešto poznato i lako prepoznatljivo, sveprisutno i stoga dobro razumljivo, iako će se iza te uniformnosti zapravo skrivati sasvim suprotna namjera? Upravo tako bih ja čitao roman-prvijenac Mihaele Gašpar, inače jako dobru prozu, lijepo isplaniranu, vrlo prohodnu, ali i duboku, dojmljivu i promišljenu. Baš tu je caka: možda previše promišljenu. Naime, svaka će se školska generacija iznova susretati s prozom jednog Sartrea ili Camusa koja će za njih biti novost u dotad poznatoj i upoznatoj književnosti, ali te su knjige ipak napisane poodavno. Doduše, izdržavaju ti Francuzi ispit vremena i kad ih se čita izvan školske lektire, no za knjigoljupce je to ipak osnovna abeceda književnosti. Da bi netko danas tako pisao, trebao bi imati nadnaravno valjane razloge. Vjerujem da ih Mihaela Gašpar ima, jer ovaj je roman ispao baš tako nekako "francuski", još mu samo nedostaje zločin kojeg glavni lik mora počiniti da bi opravdao smisao svog postojanja na ovoj zemlji patnji i strahova. A tu je druga caka: u ovom romanu nema zločina, upravo suprotno! Glavni lik romana "Bez iznenadnih radosti molim" je muškarac, i on u prvom licu pripovijeda o sebi, i to na dvije razine: pripovijeda svoj sadašnji život, i sjećanja na svoje djetinjstvo, odnosno odrastanje na selu uz baku i djeda. Iako za to nema nekih očitih socijalnih ili zdravstvenih predispozicija, glavni lik odnosno pripovjedač poprilično je "u banani", tjeskoba iz njega zrači i rasipa se kao krljušt iz mrežom opkoljenog jata srdela pod jakim električnim svjetlom. Mračniji lik koji za svoj mrak nema skoro nikakvog opravdanja teško da je zamišljen u novijoj našoj književnosti. Ništa kod njega ne valja, skoro ništa nam se kod njega neće ni sviđati, ni kako se odnosi prema sebi, ni prema poslu, susjedima, djevojci, a za nju je teško i pretpostaviti zbog čega je uopće još uvijek s njime. Patetičan je do daske, još si bilješkama planira sljedeći dan i komira se kad mu ne krene baš kako je zapisano. Čak i natruhe zlobe i zloće čitamo iz njegovih misli, iz neizrečenih komentara na zbivanja oko njega. Za dalje pričanje o ovom romanu poslužit ću se citatom: "Bablje je ljeto natapalo sunčevim zrakom njen lijevi kapak, pokušavajući ga uliti i u desni, no dosezao je samo do korijena nosa". Izdvojio sam ovu rečenicu zbog simbolike: taj korijen nosa koji priječi da se sunčev zrak ulije tamo gdje bismo i mi kao čitatelji željeli da se ulije, a i lik bi to podsvjesno želio, iako ne bismo to baš naskroz jamčili, to je nešto što u biću i karakteru glavnog lika ovog romana leži između predodređenosti i slobodne volje, između izbora i uvjetovanosti. Taj "korijen nosa" je glavnog junaka možda zauvijek infantilizirao, i iako on po vanjskim inicijacijskim znacima pripada svijetu odraslih, nešto je u njemu retardirano. Prije će tako biti nego da je u pitanju urođena ili svjesna zloća, pokvarenost, ili u najboljem slučaju patološka neodlučnost i nesposobnost. Zato će on, za razliku od "Francuza", potkraj romana umjesto u zločin krenuti u misiju koja će nama, čitateljima, nalikovati na nenadani izljev najtoplije i najpožrtvovnije humanosti, iako on o tome neće imati sasvim istu sliku kao mi. Ili hoće na početku, no izgubit će je negdje putem, i sve će opet krenuti pogrešno kao što je bilo i prije. I zato mislim, a tu je onda i onaj obrat s krivog traga, da je ovo zapravo roman o - radosti života! Uz toliko ukazivanja na nešto sasvim suprotno, krajnji cilj upiranja mora biti u totalnom kontrastu s opisanim. Mihaela Gašpar je smislila jako dobar način da nas usmjeri razmišljanju o životnim radostima baš podastirući pred nas život u kojem ih skoro uopće nema. (Objavljeno u Glasu Istre, 20. kolovoza 2011.) |
Knjigoljupci postapokalipse
 Adnadin Jašarević: "Društvo tragača", SF roman, Zoro, Zagreb, 2011. Futurolozi mogu na osnovu znanih nam parametara predvidjeti kako će se u sagledivoj budućnosti razvijati tehnologija, mogu projicirati kako će se mijenjati ljudski organizam u tisućljećima što dolaze, ali ni futurologija ne snalazi baš najbolje u predviđanju razvoja ljudskog znanja. Ne ukupne količine znanja u vidu sume uporabljivih informacija kojima će raspolagati čovječanstvo, već kvantuma općeg znanja po glavi stanovnika, značaja znanja za čovjekov identitet, evolucije procesa učenja, a napose sudbine tradicionalnih nositelja tog znanja, medija na kojima znanje počiva dok za njim ne posegne netko kome ono treba. Već naše doba pokazuje kako usko specijalizirano znanje nužno hendikepira opće znanje znanstvenika-specijalista, a u tim specijalizacijama posebno stradava svijest o kulturnim dobrima kao baštini čovječanstva. Čovjeku budućnosti bi kulturna i umjetnička baština čovječanstva mogla postati jednako "bliska" kao da je izvanzemaljska, ali postoji i druga mogućnost: da umjesto informativne i formativne uloge, umjetnost za ljude budućnosti postane nešto mistično, vrijedno tek podozrivosti i strahopoštovanja, nešto za što ih uvjeravaju da je jako vrijedno, ali te vrijednosti oni nisu kadri dokučiti, osim malene grupice posvećenika, posjednika znanja i svijesti o vrijednosti umjetničkih djela što su ih iznjedrila i sačuvala prethodna tisućljeća. Upravo o takvoj mogućnosti govori roman Adnadina Jašarevića "Društvo tragača". Okosnica njegova fabule avanture su neobične družine čiji članovi nose prepoznatljiva književna imena - Jorge, Will, Hermann, Umberto, Arthur i pripovjedač Dante. U kaosu postapokalipse oni obilaze ostatke uništene civilizacije u potrazi za rijetkim sačuvanim knjigama. Potraga nije bez opasnosti, jer ruševine negdašnjih gradova pod kontrolom su skupina biološki i civilizacijski potpuno degradiranih, često čak i kanibalskih skupina. Tragači, kako ovi knjigoljupci budućnosti sami sebe zovu, će se za knjigu morati i boriti, pa i pretrpjeti nenadoknadive žrtve. No, ne brine ova hrabra družina samo o opstanku knjige, nego i književnosti, jer za razliku od njihovih protivnika koji se prema knjigama odnose u najboljem slučaju s idolopoklonstvom, tragači knjige i čitaju, nastoje ih razumjeti iako i njih od vremena u kome su knjige bile nešto normalno dijeli jaz apokalipse i postkatastrofičnog oporavka. Radnja romana događa se u vrijeme kada doduše više nema radijacije, ali nema ni struje, nema prometa ni javnog prijevoza, a nema ni komunikacije između preživjelih ili mutiranih ljudskih skupina. Knjige su tako tragačima jedini dostupni nositelji znanja, ali ne znanja o svijetu kakav je bio prije. Knjige kriju sliku svijeta kakvog su zamišljali pisci iz daleke prošlosti, što je lažna slika, ali toga su svjesni samo neki među njima. Većina ih vrijednost knjiga uzima tek zdravo za gotovo, spremna ih je braniti i po cijenu života, ali ih nije spremna razumjeti odnosno trošiti svoje vrijeme na upoznavanje duha vremena koji je u tim knjigama sačuvan. Što je pisac htio reći, tajna je koja se solidarno prepušta tek najvećim čudacima među tragačima, inače ekipom uigranom poput komandosa iz nekog boljeg akcijskog filma. Negdje u tom kaosu postapokalipse tragači će ipak pronaći ljude koji čuvaju knjige čekajući nekoga tko će im znati iz njih čitati, i tko će njenim čuvarima vratiti osjećaj vrijednosti starih vremena, vremena kada je svijet zapisivan u knjige. Vjerujem da će se svi koji danas poštuju knjige jako radovati literarnoj zamisli Adnadina Jašarevića da čitanje knjiga može označiti i početak jedne nove civilizacije. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. kolovoza 2011.) |
Ispit povjerenja
 Spomenka Pululu: "Nomadi", zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2010. Priče sakupljene u ovoj zbirci govore prije svega o povjerenju. U ekstremnim situacijama opasnosti, rata, bolesti, bespomoćnosti, odvojenosti od svoje vrste, izostanka bilo kakvog oslonca u kolektivitetu, povjerenje u drugoga - ili još naglašenije: povjerenje u nekog drugačijeg - krajnji je ispit vlastitog i tuđeg humaniteta. Ljudsko biće, kad bi bilo samo na svijetu, ne bi imalo u odnosu na što uspostaviti kriterij humanosti. A junaci i junakinje ovih priča moraju se osloniti na nepoznate ili na još nedovoljno upoznate ne-ljudske subjekte vlastite sudbine, i tu se zapravo događa dvostruki test: velika je duševna snaga potrebna da se prebrodi biološki ili kulturološki jaz da bi se pripadniku druge vrste poklonilo povjerenje; a još je veća snaga potrebna da bi se povjerenje opravdalo. U tim ispitima ponajviše sudjeluju ženski likovi, jer predrasuda o ženama kao krhkijem dijelu bilo koje društvene skupine kao da povećava dramatičnost sudbinskih dilema. No, ima i ispita na kojima se pada: ženski su likovi u tom slučaju žrtve, a protežnost njihovih u takvim slučajevima tužnih ili tragičnih sudbina kroz vrijeme i prostor podrazumijeva i moralno sasvim opravdanu osvetu. Nisu sve priče u ovoj zbirci fantastičnog žanra, no i one koje su ugniježđene u poznati svijet svakodnevice atmosferom, naznakom ili očekivanjem skladno se uklapaju u ostatak zbirke i opći zajednički nazivnik (a taj je, rekli smo, povjerenje). Vrlo lijep pripovjedački jezik ove autorice postupno nas uvodi u fascinantne svjetove bliže ili dalje prošlosti, drugih dimenzija ili zaboravljenih tajni, nerijetko u pojedinoj priči zatječemo i više različitih svjetova, spojenih (ili razdvojenih?) tajnim prolazima, dimenzijskim portalima, crvotočinama koje ne moraju biti građene blistavim svjetlosnim efektima, dovoljno je i nekoliko cigli izbijenih iz zida drevne katakombe. Likovi koji su u jednom svijetu zamalo izbjegli tragičnu sudbinu spas nalaze u drugom, a ključ smisla njihovog postojanja dolazi iz trećeg, čak i toliko mogu biti kompleksne okolnosti u kojima se propituju granice povjerenja i tolerancije, kao primjerice u prvoj i najduljoj priči, naslovljenoj "Jeđupka". Ova priča ujedno najviše obiluje i fascinantnom egzobiološkom raznolikošću, i moralnim pitanjima, i višedimenzionalnim ključevima porijekla glavnih likova: užitak je postupno prelaziti iz početno postavljenog svijeta koji kao da je izašao iz Balaševićevih pjesama, u drugi koji prvome gotovo ničim nije nalik, ali predstavljanjem neobične bio-psihološke simbioze između različitih vrsta postavlja i nove okolnosti priče, i ujedno novu zagonetku. Oba su spojena s još jednim, ali veza je krhka i samo što nije pukla, a junakinja koja je upravo prebjegla u svijet njoj sasvim nepoznat jedina je šansa za spas i onog drugog i onog trećeg, a i u onom prvom ima štošta za popraviti? Fascinantna je i priča "Mara", koja spaja svjetove odijeljene vremenski, ali koji zauzimaju isti prostor: djevojčica koju je silovao otac i zatim je trudnu zazidao u podzemne katakombe (drastičniji primjer iznevjerenog i zloupotrebljenog povjerenja teško je i zamisliti), u sasvim drugom vremenu na istom mjestu doprinosi drami nekih sasvim novih likova koji se također igraju uzajamnim povjerenjem. Niz priča o djevojčici zvanoj Cvrčak uvodi i motiv vilinskih bića iz balkanskih predaja i legendi, a ta bića i u drugim pričama sasvim uspješno odigravaju ulogu "drugog" i "drugačijeg", čak i mijenjajući karakterizaciju iz priče u priču, jer nitko nije unaprijed apsolutno dobar ni apsolutno zao. Za sve postoji ispit, ispit povjerenja. (Objavljeno u Glasu Istre, 06. kolovoza 2011.) |
Japanski klošari
 Robert Perišić: "Uvod u smiješni ples", zbirka eseja te autobiografskih i putopisnih zapisa, Profil, Zagreb, 2011. Svakom piscu dođe vrijeme kad se nakon nekog impozantnijeg pothvata mora malo "odmoriti" knjigom koja mu se vjerojatno sve vrijeme rada na prethodnom zahtjevnom pothvatu motala po glavi, a možda i ranije; kada odluči ukoričiti nešto što je "morao napisati" vjerojatno još ne znajući gdje bi taj tekst najbolje mogao leći, u što se uklopiti. Za Robertom Perišićem još se vuku repovi njegova monumentalnog romana Naš čovjek na terenu, uspješnice koja i danas privlači pozornost književnih promocija i čitatelja uopće, dakle još se ta prethodna knjiga nije "ohladila", a već nam ovaj autor podastire novu, ali različitu od svega što je dosad objavio. Pitanje forme odnosno vrste ove knjige postavlja i sam autor, a mučit će to pitanje i njezine prikazivače odnosno predstavljače. Sam Perišić je ovaj svoj Uvod u smiješni ples podnaslovio pomalo čudnim pojmom Autofabule. Ako je kome do kategorizacije, možemo reći da se tekstovi u ovoj knjizi mogu razvrstati u tri vrste: autobiografski zapisi, putopisi i eseji. Međutim, način na koji su ti tekstovi građeni, njihova struktura, ritam, pripovjedačko-dijaloški pasaži, te mijene dokumentarnog i fikcijskog koje nisu uvijek na prvi pogled raspoznatljive, dali bi nam za pravo i da sve ove tekstove nazovemo - pričama. Blok tekstova koje uvjetno rečeno možemo nazvati autobiografskim sadrži tekstove o dalmatinskoj "galebarskoj" mladosti, o odlasku u vojsku, o doseljavanju Dalmatinaca u Zagreb, te o podstanarskoj "supkulturi", putopisni zapisi govore o putovanjima u Gruziju, Tokio i Cannes, a esejom ili čak sociološkom studijom mogli bismo nazvati tekst o kafićima. Ovo je naravno gruba podjela, nimalo stručna, tek za prvu orijentaciju, jer svi tekstovi imaju osobine svih spomenutih formi odnosno vrsta, samo što nam je malo teško shvatljivo da bi netko danas, pa makar bio Dalmatinac, pisao putopis o Zagrebu. Sve tekstove od kojih je sačinjen Uvod u smiješni ples možemo podvesti pod zajednički nazivnik promišljanja kulturoloških ili civilizacijskih razlika između bliskih ili udaljenijih društvenih skupina. Gdje god se okrene i gdjegod da otputuje promatrač i zapisivač, ti su odnosi nekako bliži devetnaestom nego dvadeset i prvom stoljeću, ne toliko po standardu, tehnologiji i načinu života (iako ima i toga) već po društvenoj stratifikaciji, i pogotovo po stavu prema "drugome". Brojne duhovite primjere, ilustracije i asocijacije za takav mogući zaključak pronaći ćemo u svim ovim tekstovima bez obzira na vrstu. Prepoznat ćemo te nazadne društvene odnose u društvima koja za sebe tvrde (ili su tvrdila dok su postojala) da su napredna, jednako u ponižavajućim sudbinama bilo koje individualnosti u negdašnjoj JNA, kao i u jadu studenta iz provincije koji traži sobicu ili stan u Zagrebu. Razlučit ćemo ih jednako vidjevši klošare u Japanu (unatoč predrasudi da takvog nečeg u toj zemlji naprosto ne može biti i zapanjenosti spoznajom da ih ipak ima) u kontrastu sa sretnim obiteljima koje promatraju trešnjin cvat; kao i spoznajući na čemu se zapravo gradi društveni ugled u Gruziji. Mnogi su putnici-pisci puno ranije zapisali da putujući drugdje i upoznajući druge ljude, zapravo upoznaješ sebe; a iskustvo ove Perišićeve knjige dodat će individualnoj spoznaji putnika još i spoznaju o kolektivitetima, jer upoznajući druga društva, putnik će bolje prepoznavati ono što ima doma. Ne nužno razumjeti, prihvatiti i uvažiti, ali barem prepoznati, i naučiti da se u intimnom odnosu prema rodnoj grudi ne mora zavaravati terminima iz preporodnih vremena. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. srpnja 2011.) |
