Marketing
Paklene bebe
Goran Skrobonja: "Nakot", SF-horor roman, Paladin, Beograd, 2011.
Negdje krajem 1990-tih godina povijest krajeva između Jadranskog i Crnog mora krenula je malo ukrivo. Ekonomija je pak krenula puno poznatijim putovima, sve što je i danas oko nas i u tom je povijesnom tijeku malko podebljano, a najcrnji od svega je zrak, vrlo rijetko ga se može udisati bez filtera za nos, obavezne osobne opreme svakoga tko izlazi na ulicu. Beograd, glavni grad Srbije kao članice Balkanske Federacije, potresa niz neobičnih zločina, kojima su ili žrtve ili motivi - male bebe.
Istodobno, natalitet raste dotad nezabilježenim stopama, više od milijun novorođenčadi rađa se u Srbiji u nepunih godinu dana, ali istodobno sve više starijih ljudi umire, često i naprasno, bez objašnjivog razloga. Slučajnost ili dio Velikog Plana? Prirodna selekcija ili namjerna manipulacija? Čovjekova evolucija ili invazija Zemlje od nekakvih nezemaljskih bića?
Goran Skrobonja, jedan od najznačajnijih srpskih horor-pisaca, prvu je verziju ovog romana napisao krajem 1980-tih godina prošlog stoljeća, kada se događanja iz zadnje dekade dvadesetog vijeka u stvarnom životu još nisu mogla ni slutiti. Upravo objavljeno drugo izdanje ovog romana zaprepašćuje svojevrsnom vidovitošću, ali još više vrlo ranim, u odnosu na široku popularnost domaćeg horor žanra koja se u Srbiji i Hrvatskoj javila tek dvadesetak godina kasnije, smještanjem radnje u domaći prostor.
Umješnim i napetim gradiranjem radnje kroz veći broj likova čiji se životi, sudbine i stradanja vrte oko jednog od beogradskih nebodera, s ponekim flešbekom u raniji život izrazitijih negativaca ili pozitivaca, Skrobonja gradi vrlo složeni zaplet u kojemu početni misterij prema kraju romana poprima razmjere sve masovnije i sve više zastrašujuće pojave. Sporadične žrtve iz prvih dijelova romana, stradale gotovo potajice, prema kraju padaju sve više javno, sve do masovnih ubojstava izazvanih industrijskim kataklizmama, a umjesto klasičnog naprasnog završetka kojima se u hororima prijetnja eliminira nekakvom deux ex machina intervencijom, ovdje zlo ne biva pobijeđeno već se proširuje u jedno još gore: počinje rat.
Uspješnim kombiniranjem dvaju u fantastičnoj literaturi najčešće zasebna podžanra - znanstvene fantastike i horora - Skrobonja u romanu Nakot isprepliće moguća tumačenja uzroka i posljedica neobičnih i prijetećih pojava i dramatski ih rasteže između dvije moguće krajnosti. Jedna nastoji biti logična, objašnjiva, mjerljiva, i dade naslutiti da paklene bebe s psihokinetičkim sposobnostima koje mogu djelovati i pojedinačno ali i kao kolektivni um, predstavljaju nagli genetski ili parazitski poremećaj, kojeg ljudska znanost možda i može, iako doduše jako teško, dijagnosticirati i savladati; no s tom se dimenzijom isprepliće mnogo opasnija dimenzija nadnaravnog, slutnja ili strepnja da je ovdje riječ o drevnom čistom zlu koje je u poremećenom i oslabljenom svijetu našlo lako probojan portal za novi pokušaj osvajanja svijeta.
U tom nenormalnom okruženju s opasnošću se pokušavaju suočiti likovi u kojima se također oslikava ne samo onodobna društvena i povijesna zbilja, već i ona koja će tek uslijediti narednih desetljeća. Novinar crne kronike i njegovi urednici, tajkuni i kriminalci, pritajeni prikriveni zločinci iz Drugog svjetskog rata, političari i korumpirani liječnici, policajci i oficiri, svi će se oni naći na različitim stranama u sukobu novog i starog, pri čemu će u pitanje doći cjelokupni poznati i priznati sustav vrijednosti - pogotovo onih vrijednosti koje su u različitim ideološkim sustavima ostajale koliko-toliko neupitne, a to su prije svega obitelj i djeca.
(Objavljeno u Glasu Istre, 5. studenog 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 20:48 sati.