Marketing
Knjigoljupci postapokalipse
Adnadin Jašarević: "Društvo tragača", SF roman, Zoro, Zagreb, 2011.
Futurolozi mogu na osnovu znanih nam parametara predvidjeti kako će se u sagledivoj budućnosti razvijati tehnologija, mogu projicirati kako će se mijenjati ljudski organizam u tisućljećima što dolaze, ali ni futurologija ne snalazi baš najbolje u predviđanju razvoja ljudskog znanja. Ne ukupne količine znanja u vidu sume uporabljivih informacija kojima će raspolagati čovječanstvo, već kvantuma općeg znanja po glavi stanovnika, značaja znanja za čovjekov identitet, evolucije procesa učenja, a napose sudbine tradicionalnih nositelja tog znanja, medija na kojima znanje počiva dok za njim ne posegne netko kome ono treba. Već naše doba pokazuje kako usko specijalizirano znanje nužno hendikepira opće znanje znanstvenika-specijalista, a u tim specijalizacijama posebno stradava svijest o kulturnim dobrima kao baštini čovječanstva. Čovjeku budućnosti bi kulturna i umjetnička baština čovječanstva mogla postati jednako "bliska" kao da je izvanzemaljska, ali postoji i druga mogućnost: da umjesto informativne i formativne uloge, umjetnost za ljude budućnosti postane nešto mistično, vrijedno tek podozrivosti i strahopoštovanja, nešto za što ih uvjeravaju da je jako vrijedno, ali te vrijednosti oni nisu kadri dokučiti, osim malene grupice posvećenika, posjednika znanja i svijesti o vrijednosti umjetničkih djela što su ih iznjedrila i sačuvala prethodna tisućljeća.
Upravo o takvoj mogućnosti govori roman Adnadina Jašarevića "Društvo tragača". Okosnica njegova fabule avanture su neobične družine čiji članovi nose prepoznatljiva književna imena - Jorge, Will, Hermann, Umberto, Arthur i pripovjedač Dante. U kaosu postapokalipse oni obilaze ostatke uništene civilizacije u potrazi za rijetkim sačuvanim knjigama. Potraga nije bez opasnosti, jer ruševine negdašnjih gradova pod kontrolom su skupina biološki i civilizacijski potpuno degradiranih, često čak i kanibalskih skupina. Tragači, kako ovi knjigoljupci budućnosti sami sebe zovu, će se za knjigu morati i boriti, pa i pretrpjeti nenadoknadive žrtve. No, ne brine ova hrabra družina samo o opstanku knjige, nego i književnosti, jer za razliku od njihovih protivnika koji se prema knjigama odnose u najboljem slučaju s idolopoklonstvom, tragači knjige i čitaju, nastoje ih razumjeti iako i njih od vremena u kome su knjige bile nešto normalno dijeli jaz apokalipse i postkatastrofičnog oporavka. Radnja romana događa se u vrijeme kada doduše više nema radijacije, ali nema ni struje, nema prometa ni javnog prijevoza, a nema ni komunikacije između preživjelih ili mutiranih ljudskih skupina.
Knjige su tako tragačima jedini dostupni nositelji znanja, ali ne znanja o svijetu kakav je bio prije. Knjige kriju sliku svijeta kakvog su zamišljali pisci iz daleke prošlosti, što je lažna slika, ali toga su svjesni samo neki među njima. Većina ih vrijednost knjiga uzima tek zdravo za gotovo, spremna ih je braniti i po cijenu života, ali ih nije spremna razumjeti odnosno trošiti svoje vrijeme na upoznavanje duha vremena koji je u tim knjigama sačuvan. Što je pisac htio reći, tajna je koja se solidarno prepušta tek najvećim čudacima među tragačima, inače ekipom uigranom poput komandosa iz nekog boljeg akcijskog filma.
Negdje u tom kaosu postapokalipse tragači će ipak pronaći ljude koji čuvaju knjige čekajući nekoga tko će im znati iz njih čitati, i tko će njenim čuvarima vratiti osjećaj vrijednosti starih vremena, vremena kada je svijet zapisivan u knjige. Vjerujem da će se svi koji danas poštuju knjige jako radovati literarnoj zamisli Adnadina Jašarevića da čitanje knjiga može označiti i početak jedne nove civilizacije.
(Objavljeno u Glasu Istre, 13. kolovoza 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 19:51 sati.