Marketing
Tjeskobna radost
Mihaela Gašpar: "Bez iznenadnih radosti molim", roman, Aora, Zagreb, 2010.
Bi li bilo moguće da nam pisac namjerno šalje pogrešne poruke, da nas hotimice zavodi na krivi trag, obojivši svoje junake izrazito jednoličnim tonovima, ukazujući na nešto poznato i lako prepoznatljivo, sveprisutno i stoga dobro razumljivo, iako će se iza te uniformnosti zapravo skrivati sasvim suprotna namjera? Upravo tako bih ja čitao roman-prvijenac Mihaele Gašpar, inače jako dobru prozu, lijepo isplaniranu, vrlo prohodnu, ali i duboku, dojmljivu i promišljenu. Baš tu je caka: možda previše promišljenu.
Naime, svaka će se školska generacija iznova susretati s prozom jednog Sartrea ili Camusa koja će za njih biti novost u dotad poznatoj i upoznatoj književnosti, ali te su knjige ipak napisane poodavno. Doduše, izdržavaju ti Francuzi ispit vremena i kad ih se čita izvan školske lektire, no za knjigoljupce je to ipak osnovna abeceda književnosti. Da bi netko danas tako pisao, trebao bi imati nadnaravno valjane razloge. Vjerujem da ih Mihaela Gašpar ima, jer ovaj je roman ispao baš tako nekako "francuski", još mu samo nedostaje zločin kojeg glavni lik mora počiniti da bi opravdao smisao svog postojanja na ovoj zemlji patnji i strahova. A tu je druga caka: u ovom romanu nema zločina, upravo suprotno!
Glavni lik romana "Bez iznenadnih radosti molim" je muškarac, i on u prvom licu pripovijeda o sebi, i to na dvije razine: pripovijeda svoj sadašnji život, i sjećanja na svoje djetinjstvo, odnosno odrastanje na selu uz baku i djeda. Iako za to nema nekih očitih socijalnih ili zdravstvenih predispozicija, glavni lik odnosno pripovjedač poprilično je "u banani", tjeskoba iz njega zrači i rasipa se kao krljušt iz mrežom opkoljenog jata srdela pod jakim električnim svjetlom. Mračniji lik koji za svoj mrak nema skoro nikakvog opravdanja teško da je zamišljen u novijoj našoj književnosti. Ništa kod njega ne valja, skoro ništa nam se kod njega neće ni sviđati, ni kako se odnosi prema sebi, ni prema poslu, susjedima, djevojci, a za nju je teško i pretpostaviti zbog čega je uopće još uvijek s njime. Patetičan je do daske, još si bilješkama planira sljedeći dan i komira se kad mu ne krene baš kako je zapisano. Čak i natruhe zlobe i zloće čitamo iz njegovih misli, iz neizrečenih komentara na zbivanja oko njega.
Za dalje pričanje o ovom romanu poslužit ću se citatom: "Bablje je ljeto natapalo sunčevim zrakom njen lijevi kapak, pokušavajući ga uliti i u desni, no dosezao je samo do korijena nosa". Izdvojio sam ovu rečenicu zbog simbolike: taj korijen nosa koji priječi da se sunčev zrak ulije tamo gdje bismo i mi kao čitatelji željeli da se ulije, a i lik bi to podsvjesno želio, iako ne bismo to baš naskroz jamčili, to je nešto što u biću i karakteru glavnog lika ovog romana leži između predodređenosti i slobodne volje, između izbora i uvjetovanosti. Taj "korijen nosa" je glavnog junaka možda zauvijek infantilizirao, i iako on po vanjskim inicijacijskim znacima pripada svijetu odraslih, nešto je u njemu retardirano. Prije će tako biti nego da je u pitanju urođena ili svjesna zloća, pokvarenost, ili u najboljem slučaju patološka neodlučnost i nesposobnost.
Zato će on, za razliku od "Francuza", potkraj romana umjesto u zločin krenuti u misiju koja će nama, čitateljima, nalikovati na nenadani izljev najtoplije i najpožrtvovnije humanosti, iako on o tome neće imati sasvim istu sliku kao mi. Ili hoće na početku, no izgubit će je negdje putem, i sve će opet krenuti pogrešno kao što je bilo i prije. I zato mislim, a tu je onda i onaj obrat s krivog traga, da je ovo zapravo roman o - radosti života! Uz toliko ukazivanja na nešto sasvim suprotno, krajnji cilj upiranja mora biti u totalnom kontrastu s opisanim. Mihaela Gašpar je smislila jako dobar način da nas usmjeri razmišljanju o životnim radostima baš podastirući pred nas život u kojem ih skoro uopće nema.
(Objavljeno u Glasu Istre, 20. kolovoza 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 19:57 sati.